„Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju rješenja ističe kako na temelju odredbe čl. 39. st. 1. i 2. ZA sud određuje ovrhu domaćeg pravorijeka osim ako utvrdi da postoji neki od razloga za poništaj pravorijeka iz čl. 36. st. 2. toč. 2. ZA i bez pozivanja stranke, te je taj sud dužan paziti na okolnost arbitrabilnosti spora. Na temelju odredbe čl. 23. st. 1. toč. 3. OZ ovršna isprava je ovršna odluka arbitražnog suda, a prema odredbi čl. 36. st. 4. OZ u povodu pravnog lijeka ovršenika sud koji vodi ovršni postupak ispitat će je li odluka arbitražnog suda ovršna ili nije i ovisno o ishodu odlučiti sam o pravnom lijeku ili predmet proslijediti drugom nadležnom sudu (čl. 51. OZ). Prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 3. ZA arbitražni sud je sud koji svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma stranaka, što znači da je odlučno je li arbitražnu odluku na temelju koje se ovrha traži, donio arbitražni sud, kako u čl. 6. ZA određuje sporazum o arbitraži kao isključivi temelj arbitrabilnosti spora, dok čl. 9. ZA propisuje da ukoliko sporazumom stranaka nije određen broj arbitara da će se imenovati tri arbitra. Prema čl. 6. ZA ugovor o arbitaži je ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvanugovornog, te se isti može sklopiti u obliku arbitražne klauzule nekom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora, ali u pisanom obliku. Iz pravorijeka na koji se prijedlog za ovrhu poziva nije vidljivo da bi ovršenici sudjelovali u postupku pred tijelom koje je pravorijek donijelo, odnosno prihvatili nadležnost istog. Zbog toga je prvostupanjski sud naložio ovrhovoditelju zatraženu dokumentaciju koju isti nije priložio, te je pravilno sud na temelju odredbe čl. 109. st. 4. ZPP odbacio prijedlog za ovrhu“. (U tom smislu, VSRH, Gž 14/2019) ![]()
0 Comments
Leave a Reply. |
Archives
April 2021
Categories
All
|