 "Polazeći od činjenice da se zadužnica uvijek izdaje radi osiguranja naplate iz određenog pravnog posla, što znači da je ona prije svega sredstvo osiguranja namirenja određene tražbine određenog vjerovnika, te činjenice da u vrijeme izdavanja bjanko zadužnice (14. svibnja 2009.) ovrhovoditelj nije postojao (osnovan 28. travnja 2017.) iz čega je moguće zaključiti jedino da zadužnica nije mogla biti izdana ovrhovoditelju kao vjerovniku, te isto tako cijeneći da ovrhovoditelj nije dokazao da je vjerovnik (kojemu je izdana) prenio na njega prava koja iz zadužnice proizlaze ispravom kako to propisuje odredba čl. 183. st. 4. Ovršnog zakona (Narodne novine br.: 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08.) važećeg u vrijeme njezina izdavanja, koja se na odgovarajući način primjenjuje i na bjanko zadužnicu sukladno čl. 183.a st. 3. navedenog Ovršnog zakona, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovrhovoditelj samim imanjem zadužnice a da na njega nisu prenesena prava koja su pripadala vjerovniku kojemu je izdana nije aktivno legitimiran za izravnu naplatu protiv ovršenika" (u tom smislu ŽS Varaždin, Poslovni broj: Gž Ovr-219/2018) 
0 Comments
Leave a Reply. |
Archives
September 2021
Categories
All
|
||
RSS Feed
