„Inkriminirana izjava je izdvojena iz jednog dijela svjedočkog iskaza optužene (sa str. 8. odlomak 4. zapisnika od 18. svibnja 2015.) u kojem je ista, na upit suda da pojasni što podrazumijeva pod hajkom (u odnosu na njezina sina), navela da… „pod tim podrazumijeva to što on ujutro ne može ići na posao da ne zna s kojeg će ga portala zaskočiti. Njemu se ne onemogućava da normalno živi i zasnuje obitelj. (…) cijelu ovu situaciju ja doživljavan kao hajku. Meni je sad teško biti ovdje pored okrivljenika (privatnog tužitelja), ja bi se najradije ispovraćala na njega. On je meni puno lošeg nanio.“ Kad se uzme u obzir cjelokupan kontekst – mjesto, vrijeme i svojstvo optužene, u kojem je inkriminirana izjava iznijeta, a posebno činjenica da je svjedočki iskaz optužene dat vrlo opširno, na dvije stranice zapisnika, onda je očito da ta izjava predstavlja samo jednu uzgrednu i nebitnu opasku, a iz načina kako je izgovorena je razvidno da se radilo o jednoj spontanoj emotivnoj reakciji u kojoj je optužena se kritički osvrnula na postupke privatnog tužitelja koji je u tom postupku bio optuženik, te je, kako je to ispravno utvrdio i sud prvog stupnja, tom izjavom izrazila svoje trenutno negodovanje i subjektivne osjećaje spram privatnog tužitelja. Točna je konstatacija žalitelja da za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 147. KZ/11 nije potrebna namjera da se drugog uvrijedi, međutim, na subjektivnoj strani ovog kaznenog djela potrebno je utvrditi da je počinitelj bio svjestan da je dana izjava uvredljiva za privatnog tužitelja i da je postupao u tom cilju, što u konkretnom slučaju, iz razloga koji su naprijed izneseni, nije utvrđeno“. (U tom smislu, ŽS Zagreb, Poslovni broj: 1 Kž-97/2019-2) ![]()
0 Comments
Leave a Reply. |
Archives
April 2021
Categories
All
|