 „I prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-820/2005 proizlazi da niti jedan poslodavac nije dužan trpjeti u radnom procesu radnika u kojeg opravdano nema povjerenja i koji mu svojim postupcima bez obzira na njihove uzroke, nanosi izravnu štetu odnosno koji bi ubuduće mogao jednako tako postupiti i kršiti svoje obveze iz ugovora o radu. Dakle, za dopuštenost izvanrednog otkaza dovoljno je da se utvrdi, što se u konkretnom slučaju učinilo, da je poslodavac zbog određenog ponašanja radnice izgubio povjerenje u nju što je osobito važna činjenica zbog kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć. Odnosi poslodavca i radnika po članku 107. stavku 1. ZR-a procjenjuju se po objektivnim pokazateljima na temelju kojih se može zaključivati je li nastavak radnog odnosa uopće moguć ili nije. I Vrhovni sud Republike Hrvatske također u svojoj odluci broj Revr-69/2008 navodi da se fizički napad na neposrednog rukovoditelja za vrijeme trajanja radnog vremena ne može ničim opravdati i po ocjeni tog suda predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa kojom poslodavac gubi povjerenje u tužitelja radnika te kada se uvaže sve te okolnosti pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika nije moguć. Da nastanak radnog odnosa među strankama nije moguć proizlazi i iz činjenice da tužiteljica nije ni tražila vraćanje na posao već sudski raskid ugovora o radu“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž R-217/2020-2) 
0 Comments
„Radni odnosi su ugovorni odnosi, a stranke ugovora o radu su radnik i poslodavac, dok radnik i poslodavac imaju mogućnost otkaza pod uvjetima koje propisuje ZR-a. Otkaz ugovora o radu predstavlja jednostrano očitovanje volje stranke toga ugovora kojim ta stranka izražava svoju namjeru (volju) da ugovor o radu okonča, a koje očitovanje, nakon što je dostavljeno drugoj stranci, dovodi do prestanka ugovora o radu. Prema odredbi članka 114. ZR-a. ugovor o radu mogu otkazati i poslodavac i radnik. Naime, otkazom se neposredno mijenja pravni položaj jedne ugovorne strane, pri čemu nije potrebna suglasnost ili neki drugi oblik sudjelovanja osobe kojoj je upućena takva izjava volje. Otkaz je ovlaštenje, ili pravo raspolaganja jer se njime neposredno utječe na postojanje nekog radnog odnosa. Otkaz ugovora o radu uvijek je jednostran čin, bilo da ga daje poslodavac radniku ili radnik poslodavcu. Pristanak ili suglasnost druge ugovorne strane pri tome su pravno irelevantni (druga ugovorna strana na odluci o otkazu potpisuje smo primitak iste)“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž R-874/2020-3)
„U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao opravdanost razloga za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika u smislu citirane odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. ZR-a, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je utvrdio da nije dopuštena odluka o otkazu koju je tuženik dao tužitelju, pa je shodno odredbi članka 124. stavak 1. ZR-a, pravilno postupio i kada je naložio vraćanje tužitelja na posao. Neosnovano se tuženik poziva na proturječnost ocjene prvostupanjskog suda o postojanju opravdanih razloga za otkaz, a u odnosu na sadržaj tuženikovih uputa, kao i pozivanje tužitelja da nije bio upoznat s sadržajem istih. To iz razloga što se u okolnostima konkretnog slučaja otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem tužitelja kao radnika mogao dati samo u okolnostima zlouporabe procesa otkupa CPE opreme, koje okolnosti prema pravilnom zaključku prvostupanjskog suda nisu utvrđene i koje tuženik nije dokazao, a kako je to propisano odredbom članka 135. stavka 3. ZR-a. Nadalje, kod navedenih utvrđenja proizlazi da se neosnovano tuženik u žalbi poziva i na protupravnost, jer suprotno tome iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako u postupanju tužitelja nema elemenata protupravnosti, što je prvostupanjski sud valjano raspravio te obrazložio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud s obzirom na to da su isti u skladu sa izvedenim dokazima. Inače, što se tiče ostalih žalbenih navoda odgovoriti je kako istima tuženik u bitnome ponavlja sve tvrdnje koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, a koje je prvostupanjski sud pravilno raspravio i ocijenio neutemeljenim, i u obrazloženju pobijane presude naveo je jasne, određene i iscrpne razloge zbog kojih ne prihvaća iste, koje razloge tuženik ne dovodi u sumnju, pa ih stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na njih se upućuje tuženik, sve kako bi se izbjeglo suvišno ponavljanje“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž R-357/2018-2)
„Odluku koju tuženik donosi 20. studenoga 2018. možemo tretirati kao novi otkaz Ugovora o radu. U tom slučaju, sud prvog stupnja nije imao u vidu činjenicu da je tom odlukom tužitelju otkazan Ugovor o radu zbog počinjenja djela dana 17. listopada 2018. za koju je poslodavac što je nesporno utvrđeno u postupku, saznao 19. listopada 2018. Kako se u konkretnom slučaju radi o odluci o izvanrednom otkazu Ugovora o radu (iz članka 116. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 i 93/14, dalje: ZR), sud prvog stupnja trebao je utvrditi da li su ispunjeni uvjeti iz članka 116. stavka 2. ZR-a koji regulira da Ugovor o radu se može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na koju se izvanredni otkaz temelji. S obzirom na iznijeto utvrđeno je da je odluka suda prvog stupnja opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 369. stavka 1. ZPP-a i članka 370. ZPP-a pa je radi toga odlučeno kao u izreci rješenja ovog žalbenog suda. U nastavku postupka sud prvog stupnja treba utvrditi da li je odluka tuženika od 20. studenoga 2018. donijeta sukladno odredbi članka 116. stavka 2. ZR-a, te dodatno utvrditi dodatne činjenice, koje su važne za meritum ovog spora, te ponovno odlučiti o tužbenoj zahtjevu tužitelja“. (U tom smislu ŽS Split, Poslovni broj: Gž R-1355/2020-2)
„U nižestupanjskim postupcima je u bitnome utvrđeno da je tuženik 16. rujna 2014. donio odluku o promjeni mjesta rada tužitelja na lokaciju u Z., ... te da je tužitelj izričito odbio raditi na navedenoj adresi premda je ugovorom o radu (čl. 3.) bilo ugovoreno da će tužitelj svoje poslove obavljati na području Republike Hrvatske. Nadalje je utvrđeno da tužitelj nije dokazao da bi određivanjem drugog mjesta rada tuženik povrijedio njegova prava ili njegovo dostojanstvo u smislu odredbe čl. 7. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, dalje: ZR). Utvrđeno je i da tužitelj nakon višekratnog verbalnog odbijanja prelaska na rad na novu adresu, na istu nije došao 22. rujna 2014. već da je došao na staru adresu kod direktora i izjavio da ne pristaje na obavljanje sadašnjih poslova na novoj adresi. Nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelj počinio povredu radne obveze koja predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 115. st.1. toč. 3. ZR-a. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji revidentu valja odgovoriti da je posve osnovana odluka o otkazu ugovora o radu. Naime, prema odredbi čl. 7. st. 2. ZR-a poslodavac je ovlašten odrediti mjesto i način obavljanja rada poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. U situaciji u kojoj je tužitelj neosnovano i ustrajno odbijao nalog poslodavca pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je time počinio povredu svoje radne obveze koja predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu“. (U tom smislu, VSRH, Revr 794/2018-2)
„Naime, kada je riječ o potraživanjima iz radnog odnosa ZR predstavlja lex specialis, stoga, u skladu s načelom lex specialis derogat legi generali, ima prednost u primjeni pred ZOO-om. Odredbom članka 139. ZR-a propisano je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, dok je završnim i prijelaznim odredbama tog Zakona, točnije člankom 232. stavkom 2., propisano da se odredbe toga Zakona o zastari potraživanja neće primjenjivati samo na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu toga Zakona. Dakle, na ona potraživanja radnika koja do 7. kolovoza 2014. nisu bila u zastari, a kakvo je i predmetno potraživanje, primjenjivat će se duži zastarni rok odnosno rok od 5 godina. Posebno je za istaknuti i da za tražbine iz radnog odnosa postoji samo objektivni rok od pet godina, što znači da nije odlučno kada je radnik saznao za štetu i štetnika već je bitno samo kada je šteta nastala i od tog dana teče zastarni rok“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž R-465/2020-2)
„Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je uzimajući u obzir iskaze svih saslušanih svjedoka, pravilno zaključio da tužitelj svojim postupkom – zahtjevom za povećanje plaće i upitom o svim neisplaćenim davanjima koja mu temeljem radnog odnosa pripadaju (prekovremeni rad, rad noću, rad vikendom, terenski dodatak, naknada za otežane uvjete rada) pa čak niti upitom što bi dogodilo da nitko od radnika ne dođe na rad, poglavito kraj činjenice da su tužitelj i svi ostali zaposlenici koji su bili na razgovoru kod z.z. tuženika normalno nastavili s radom, nije povrijedio obveze iz radnog odnosa ili uzrokovao svojim postupcima poremećaje u radu, koji bi doveli do zastoja rada ili otežali proces rada. Valja naglasiti da je tuženik, unatoč tome što su radnici, iako su postavili navedene zahtjeve, normalno nastavili svoj rad, otkazao čak dvanaestorici radnika rad, i to sedmorici sporazumno, a petorici izvanrednim otkazom, iako niti jedan od radnika nije odbio obaviti rad sukladno preuzetim obvezama iz ugovora o radu. Budući da ovaj sud ocjenjuje da je pravilno i osnovano prvostupanjski sud utvrdio da je predmetni izvanredni otkaz nedopušten, osnovano je prihvatio i zahtjev tužitelja za sudski otkaz ugovora o radu te mu osnovano dosudio i naknadu štete, sve u okviru čl. 125. st. 1. ZR-a. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, iako tužitelj nije u cijelosti uspio sa zahtjevom za naknadu štete, u odnosu na visinu zahtjeva, kao što tuženik u cijelosti nije uspio sa zahtjevom za sudski raskid ugovora, dok je tužitelj u svim ostalim postavljenim zahtjevima uspio u cijelosti (čl. 154. st. 5. ZPP-a)“. (U tom smislu, ŽS Rijeka, Poslovni broj: Gž R-314/2020- 2)
„Priznati pravo poslodavcu da kod sklapanja ugovora o radu nameće posebne uvjete pod kojima može otkazati ugovor o radu izvan odredbi ZR, znači postupanje suprotno odredbama ZR. Uostalom ZR omogućuje poslodavcu, radniku i radničkom vijeću ugovoriti uvjete rada koji su povoljniji od uvjeta određenih tim Zakonom (članak 7. stavak 1. ZR), ali ne i uvjete koji su nepovoljniji za radnika (to bi poslodavac mogao ugovoriti sa sindikatom i to samo kolektivnim ugovorom, ali i onda samo kad je to određeno ZR)“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: 22 Gž R-20/2021-2)
„U provedenom postupku je utvrđeno: - da je tužiteljici ugovor o radu redovito otkazan – otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, - da iz obrazloženja predmetne Odluke proizlazi kako je nakon više usmenih upozorenja radnica dana 15. listopada 2015. usmeno, zatim dopisom od 18. listopada 2015. pismeno kao i 22. listopada 2015., upozorena na povredu obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza ugovora o radu, a radi učestalog korištenja interneta, facebooka i skypa na radnom mjestu, te neizvršavanja radnih obaveza, kao i zbog neljubaznosti prema kupcima zbog čega je umanjila mogućnost većeg prometa, te da je svojim ponašanjem stvorila i nesklad unutar radnika, - da je tužiteljica doista kontinuirano i ustrajno kršila obveze iz radnog odnosa na rečeni način (koristila je internet i facebooka bez da je za to imala potrebe s obzirom na posao koji je obavljala, neljubazno se odnosila prema kupcima, te je također neprimjereno i nepotrebno s kupcima komentirala određene proizvode, a zbog čega je promet bio umanjen), - da je u tom pravcu u više navrata i usmeno i pisano upozoravana na kršenje obveza iz radnog odnosa, - da je i nakon ovih upozorenja nastavila kršiti obveze iz radnog odnosa, odnosno počinila je nove povrede obveza iz radnog odnosa, - da tuženik nije postupio protivno odredbi članka 119. ZR-a odnosno da zbog okolnosti konkretnog slučaja nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužiteljici omogući iznošenje obrane, - da s obzirom na tužiteljičino kontinuirano i ustrajno kršenje obveza iz radnog odnosa, a koje radne obveze je nastavila kršiti i nakon upozorenja od strane nadređenih, tuženik je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice ispravno zaključujući da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. ZR-a za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. Naime, da bi se radilo o skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa potrebno je kumulativno ispunjenje tri uvjeta: da se radi o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa; da je obveze kršio isključivo radnik; te da je radnik obveze kršio s namjerom, a kako je ispunjenje ovih uvjeta u konkretnom slučaju prema utvrđenom činjeničnom stanju ostvareno, to je pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je tuženik imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici iz razloga skrivljenog ponašanja radnika“. (U tom smislu ŽS Split, Poslovni broj: Gž R-872/2018-2)
„Odredbom čl. 150. st. 1. ZR određeno je da prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika dok je st. 12. određeno da odluka poslodavca donesena protivno odredbama tog Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem je ništetna. Tuženik, nakon pokretanja postupka radi utvrđenja da je odluka o otkazu nezakonita, a povodom prigovora tužitelja u tom postupku da nije provedeno savjetovanje sa Radničkim vijećem na valjani način, sedam mjeseci nakon donošenja odluke o otkazu 26. srpnja 2017. traži od radničkog vijeća očitovanje na odluku o otkazu tužitelju od 13.12.2016.i potom 10.8.2017. donosi Odluku kojom utvrđuje da Odluka o otkazu ugovora o radu radnika E. V. od 13.12.2016. ostaje na snazi. Pravilno nižestupanjski sudovi utvrđuju da savjetovanje s radničkim vijećem sedam mjeseci nakon donošenja odluke o otkazu, nakon isteka otkaznog roka i nakon prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika nema nikakav pravni učinak ni smisao, niti može retroaktivno utjecati na valjanost odluke o otkazu donesene mjesecima ranije, a koja je izazvala sve pravne posljedice po radni odnos tužitelja. (Tako i Vrhovni sud u svojim odlukama Revr-1102/16, Revr-994/16)“. (U tom smislu, VSRH, Posl. Broj: Rev 3013/2018-2)
|
Archives
September 2021
Categories
All
|
||||||||||||||||||||
RSS Feed
