 „Osnovno pravilo vezano za nadležnost sudova R. H. prema Uredbi Vijeća o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. (Uredba Bruxelles I) i Uredbe Vijeća o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka o građanskim i trgovačkim predmetima br. 1215/2012. od 12. prosinca 2012. (Uredba Bruxelles I bis) je da se sudska nadležnost prosuđuje prema prebivalištu potrošača (čl. 16. Uredbe Bruxelles i čl. 18. Uredbe Bruxelles I bis) što znači da tužitelj kao potrošač može podnijeti tužbu pred sudovima države članice na čijem području ima prebivalište. Budući da su navedene uredbe stupile na snagu 1. ožujka 2002. odnosno 10. siječnja 2015. (a predmetna tužba podnesena 10. siječnja 2018.) neosnovano je tuženik u okviru opisanih žalbenih razloga osporio pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda jer su citirane uredbe obvezujuće i neposredno se primjenjuju u državama članicama u skladu s ugovorom o osnivanju Europske zajednice (čl. 1., čl. 76. i čl. 81. citiranih uredbi)“. (U tom smislu ŽS Dubrovnik, Poslovni broj: 10 Gž-51/2019-5) 
0 Comments
„Glede tuženikovog pozivanja na pravo na dom u smislu odredbe čl. 8. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda („Narodne novine”, Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija) koje je isticao i u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, a ponavlja i u žalbi, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da se predmetne nekretnine mogu smatrati domom tuženika u smislu citirane konvencijske odredbe. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da miješanje u tuženikovo pravo na dom i zahtjev za njegovim iseljenjem nije neopravdano, te da tužbeni zahtjev treba prihvatiti kao osnovan jer je tuženik koji drži u posjedu nekretninu tužitelja bez valjane pravne osnove, dužan istu predati u posjed tužitelju na temelju odredbe čl. 162. st. 1. ZV-a. Dužnik iz ugovornog odnosa, a u konkretnom slučaju to je tuženik, koji je dragovoljno dozvolio zasnivanje založnog prava na nekretninama u njegovom vlasništvu, ne može se s uspjehom pozivati na povredu prava na dom iz čl. 8. 1. Konvencije. Kod dragovoljnog zasnivanja založnog prava na nekretnini dužnik ovdje tuženik znao je da se bez njegovog ikakvog daljnjeg pristanka može provesti ovrha na predmetnim nekretninama iako one predstavljaju njegov dom“. (U tom smislu, ŽS Osijek, Poslovni broj Gž-2858/2019-2)
„U žalbi ovrhovoditelj temeljno osporava pravilnost i pravni pristup prvostupanjskog suda jer da sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada utvrđuje da su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. stavak 1. OZ-a, a pored toga da se presuda suda EU broj C-407/2018 ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se radi o presudi koja se odnosi na primjenu slovenskog nacionalnog zakonodavstva a ne hrvatskog. Osim toga, da ovršenici nisu dokazali da bi se radilo o nekretnini koja je njihova jedina stambena nekretnina. Suprotno ovim tvrdnjama ovršenici su dokazali, a što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud da postoje uvjeti za odgodu ovrhe, a osim toga posljedice presude C-407/2018 u predmetu Kuhar c/a Addiko bank d.d. po pravnom shvaćanju kako prvostupanjskog suda, a tako i ovog suda obzirom da se radi o predmetu jednakog činjeničnog supstrata protežu se i na ovaj ovršni postupak. Kako je preciznije u toj konkretnoj presudi sud EU utvrdio da se Direktiva vijeća 93/2013 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba sa gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu to je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pravno tumačenje iz navedene presude“. (U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj: Gž Ovr-298/2021-2)
 „Stoga po mišljenju ovog suda nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da protivnik osiguranja isključi korištenje vodnih usluga u kući predlagatelja osiguranja, jer pravo na pristup vodi pojedinca je pravo koje proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske i iz osnovnog ustavnog prava na život i dostojanstvo te pravo na vodu obuhvaća određenu minimalnu količinu vode koja se osigurava građanima bez plaćanja kao minimalni standard za ostvarivanje prava svakog korisnika na osnovnu i kontinuiranu opskrbu vodom za potrebe domaćinstva kako bi im se omogućio život primjeren prevladavajućem životnom standardu. Isto tako i Europski sud za ljudska prava je u odluci protiv Kraljevine Belgije u slučaju Juge de Paix Fontaine-L' Eveque izraženo je pravno shvaćanje da potpuna obustava javne opskrbe vodom za piće bez osiguranja korisniku minimalne opskrbe protivna je pravu na ljudsko dostojanstvo i pravu na vodu. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je kod odlučivanja o jedinstvenoj primjeni zakona u odluci pod poslovnim brojem Rev 1157/16 izrazio pravni stav da isporučitelj vodnih usluga nije ovlašten sam isključiti vodu korisnicima skidanjem vodomjera u slučaju kad korisnik ne plati dospjelo dugovanje, jer da je pravo na pitku vodu elementarno ljudsko pravo“. (U tom smislu, ŽS Rijeka, Poslovni broj Gž Ovr-64/2020-2)
„Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se primjenjuje na tužbu kojom se žele zaustaviti određena ponašanja u okviru ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i koja se temelji na navodu tuženikove zlouporabe vladajućeg položaja, uz povredu prava tržišnog natjecanja“. (U tom smislu presuda Suda EU od 24. studenoga 2020., Winkigerhof, predmet C-59/19)
„Tužitelj iseljenjem tuženika nastoji ostvariti zaštitu prava vlasništva R. H. na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, međutim, sadržaj spisa ne daje osnovu za zaključak da je prisilno iseljenje tuženika (odnosno predaja u posjed tužitelju stana slobodnog od osoba iz stvari) nužno u demokratskom društvu. Kod toga valja najprije istaknuti da je predmetna nekretnina u vlasništvu R. H., u režimu javnog dobra u općoj uporabi i pod upravom tužitelja. Tužitelj je tijelo javne vlasti odnosno pravna osoba koja obavlja javne ovlasti (što i sam potvrđuje u prigovoru protiv prvostupanjskog rješenja o plaćanju sudske pristojbe) te isti, kako je navedeno, upravlja nekretninom u vlasništvu R. H., što nadalje znači da u ovom slučaju ne postoje suprotstavljeni interesi dviju privatnih osoba. Tužitelj, međutim, nije tijekom prvostupanjskog postupka dao nikakvo razumno i adekvatno obrazloženje na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je iseljenje tuženika nužno, odnosno da za isto postoji prijeka/neodgodiva društvena potreba, a legitimni interes javne vlasti da kontrolira svoju imovinu sporedan je u odnosu na pravo tuženika na poštivanje njegova doma (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014.). Tužitelj i vlasnica nekretnine su pravne osobe pa istu nekretninu, po naravi stvari, ne bi mogli koristiti za vlastito stanovanje, a kako tužitelj nije u prvostupanjskom postupku dao nikakvo razborito objašnjenje o nužnosti iseljenja tuženika, odnosno da za time postoji prijeka društvena potreba, i koja bi to društvena potreba bila, u konkretnom slučaju u kojem, ponavlja se, ne postoje suprotstavljeni interesi dviju ili više privatnih osoba, preteže pravo tuženika, kao fizičke osobe, na poštovanje njegova doma (time da iz provedenih dokaza nedvojbeno ne proizlazi da bi tuženik mogao živjeti kod svojih roditelja niti da on ima dugoročno stabilne prihode na temelju kojih bi mogao na drugi način dugoročno ostvariti stambeno zbrinjavanje), što ipak, valja na ovom mjestu primijetiti, ne anulira pravo tužitelja da od tuženika potražuje naknadu za uporabu predmetnog stana, no to nije predmet ovog postupka“. (U tom smislu ŽS Varaždin, Poslovni broj: 35 Gž-1724/17-2)
„Za priznanje odluka o novčanim kaznama sukladno članku 78.a ZPSKS nadležni su prekršajni i općinski sudovi prema mjestu gdje fizička osoba ima prebivalište ili boravište, a pravna osoba registrirano sjedište, odnosno prema mjestu gdje se nalazi imovina navedenih osoba ili gdje one ostvaruju dohodak. Iz naprijed navedenih odredbi proizlazi da je za priznaje i izvršenje pravomoćne odluke - platnog naloga Republike Slovenije, Ministarstva, I. RS, OJ K-P-N, Broj: … izdan dana 01. travnja 2015., prema osuđeniku Z. P., s prebivalištem u N., nadležan Općinski sud u Pazinu, koji prema unutarnjem ustrojstvu, osim kaznenog odjela ima i prekršajni odjel koji vodi prekršajni postupak, pa nema sumnje da je za donošenje odluke o priznavanju i izvršenju predmetne pravomoćne odluke stranog tijela funkcionalno nadležan taj odjel kao i da o žalbama protiv odluka tog tijela, prema članku 95. stavku 1. točka 5. PZ odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, a ne Županijski sud u Puli – Pola. Stoga, kako je pobijanu presudu donio Općinski sud u Pazinu, Kazni odjel koji ne vodi prekršajni postupak, kao funkcionalno nenadležno tijelo, umjesto Općinskog suda u Pazinu, Prekršajni odjel koje vodi prekršajni postupak, time je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP/08., zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti, čime je žalba osuđenika Z. P. postala bespredmetna“. (U tom smislu, ŽS Pula, Poslovni broj: Kž–103/2021-7)
„Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, prema stanju u spisu, radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza korisnik kredita bio u obvezi putovati u Rijeku što bi s obzirom da živi u Suhopolju uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu trošak putovanja iz mjesta stanovanja u Rijeku i natrag, kao i za to potrebno vrijeme, te njegovo opće imovno stanje. Pored toga, odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, pa tužitelj na kojeg se kao potrošača primjenjuje ZZP-a, nije imao utjecaja na njezin sadržaj“. (U tom smislu, ŽS Dubrovnik, Poslovni broj: Gž-2171/2019-2)
„Ovo stoga jer u ovom parničnom postupku nema mjesta ponovnoj ocjeni je li među strankama bio sklopljen ugovor o radu te je li isti bio sklopljen na određeno ili na neodređeno vrijeme kao i ocjeni do kada je tužitelj radio kod tuženika a kraj okolnosti da je o tome svoju odluku već dao drugostupanjski sud u predmetu broj Gž R-59/2020. Navedeno stajalište izraženo je i u odluci Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev broj 42009/10) prema kojemu dva sklopa postupka, čak i pod pretpostavkom da nisu istovjetni odnosno da se ne radi o istovjetnim tužbenim zahtjevima prema mjerodavnom domaćem pravu, ali koji obuhvaćaju iste stranke i odnose se na iste pravne odnose i iste okolnosti, spadaju pod isti materijalni opseg te da bi ponovno raspravljanje ugrozilo načelo vladavine prava i pravne sigurnosti iz članka 6. stavak 1. Konvencije. Takvo stajalište iznio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III- 3902/2015 od 4. listopada 2017. Pritom valja naglasiti da nije svaka eventualna nedosljednost u sudskoj praksi, sama po sebi protivna Konvenciji ali u konkretnom slučaju ponovno odlučivanje o tome je li postojao ugovor o radu, kao prethodno pitanje prijeporu je li isti valjano otkazan, zasigurno bi dovelo po povrede načela pravne sigurnosti iz odredbe članka 6. stavak 1. Konvencije. Pozivanje tužitelja na granice pravomoćnosti odluka, a posebice pozivanje na teorijska razmatranja iz razdoblja od prije citirane odluke ESLJP, nisu od značaja kraj obveze poštivanja stajališta navedenog suda a sve u svrhu osiguranja ostvarenja načela pravne sigurnosti i izbjegavanja donošenja odluka s izraženim različitim stavovima u svezi istog pravnog pitanja. Ovo stoga jer je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije, jer ESLJP putem svojih odluka tumači Konvenciju i uspostavlja standarde zaštite ljudskih prava sukladno Konvenciji, jer su presude ESLJP konačne i obvezujuće za stranke, ali i jer se povrede Konvencije sprječavaju usvajanjem u nacionalno zakonodavstvo i u sudsku praksu standarda ESLJP iznesenih i u drugim presudama pa i protiv drugih država“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: 22 Gž R-1171/20-2)
„Imajući u vidu činjenice utvrđene na temelju službenih podataka o smještaju tužitelja u penalnim ustanovama, na temelju zapisnika o očevidu, te iskaza saslušanih svjedoka, suprotno prvostupanjskom sudu, ovaj sud smatra da je boravkom u Zatvoru u Z. i Kaznionici u L., tužitelju povrijeđeno pravo iz članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 76/10, 5/19 - dalje: Konvencija), te članka 74. Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 190/03, 76/08, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 - dalje: ZIKZ), a to iz razloga što je tužitelj u svojstvu istražnog zatvorenika u Zatvoru u Z. bio od 18. lipnja 2006. do 16. kolovoza 2007., dakle vrijeme duže od godinu dana, kroz koje vrijeme je, obzirom na broj osoba u sobi, osobni prostor tužitelja bio na granici konvencijskog standarda, a za cijelo to vrijeme tužitelj nije imao osigurane adekvatne higijenske standarde, jer je bio smješten u prostoriji u kojoj se nalazio veći broj zatvorenika, te se u istoj prostoriji se nalazio i WC koji nije bio u potpunosti zatvoren, pa su se po prostoriji nakon obavljanja nužde nesmetano mogli širiti neugodni mirisi, pogotovo što sobe nemaju ni ventilaciju, a k tome se u sobi posluživala i hrana zatvorenicima, što se nikako ne može smatrati prostorom dostojnim smještaja čovjeka, bez obzira što se radi o zatvorenicima i što svako oduzimanje slobode ima za posljedicu određeno trpljenje i poniženje koje je povezano s legitimnim postupanjem prema osobama lišenim slobode. Isto tako za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici L., tužitelj je od 16.8.2007. do 11.4.2013., kontinuirano bio smješten u sobama u kojima, prema kvadraturi istih i broju osoba u njima, nije imao osiguran konvencijski standard osobnog prostora od 3m2, tako da je i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Ik I-581/11-4 od 16.11.2011., utvrđena nezakonitosti u primjeni članka 74. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora. Obzirom da smanjenje potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3m2, u slučaju tužitelja, nije bilo kratko, povremeno i minimalno, neovisno o tome što je tužitelj kaznu zatvora izdržavao u Kaznionici u L., koja se općenito gledano može smatrati primjerenom ustanovom i što je njegov smještaj po ocjeni ovog suda bio popraćen raznim pogodnostima koje je tužitelj mogao koristiti, suprotno stavu prvostupanjskog suda, ovaj sud smatra da te pogodnosti nisu u potpunosti mogle amortizirati povredu konvencijskog prava za što je odgovorna tužena. Prilikom ocjene visine štete, zbog povrede konvencijskog prava, ovaj sud nalazi da iznos od 45.000,00 kuna, predstavlja primjerenu satisfakciju za trpljenje i poniženje kojima je tužitelj bio izložen zbog prenapučenosti prostorija u kojima je bio smješten neprihvatljivo dugo vremena, kao i neadekvatnih higijenskih uvjeta za vrijeme boravka u Zatvoru u Z.. Stoga, zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 45.000,00 kuna, ovaj sud smatra osnovanim, dok preostalom zatraženom dijelu isti nije osnovan te je kao takav odbijen, kao što je odlučeno u točki I. izreke. (U tom smislu, ŽS Slavonski Brod, Poslovni broj: 19 Gž-807/2019-3)
|
Archives
September 2021
Categories
All
|
||||||||||||||||||||
RSS Feed
