 „Tužitelj iseljenjem tuženika nastoji ostvariti zaštitu prava vlasništva R. H. na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, međutim, sadržaj spisa ne daje osnovu za zaključak da je prisilno iseljenje tuženika (odnosno predaja u posjed tužitelju stana slobodnog od osoba iz stvari) nužno u demokratskom društvu. Kod toga valja najprije istaknuti da je predmetna nekretnina u vlasništvu R. H., u režimu javnog dobra u općoj uporabi i pod upravom tužitelja. Tužitelj je tijelo javne vlasti odnosno pravna osoba koja obavlja javne ovlasti (što i sam potvrđuje u prigovoru protiv prvostupanjskog rješenja o plaćanju sudske pristojbe) te isti, kako je navedeno, upravlja nekretninom u vlasništvu R. H., što nadalje znači da u ovom slučaju ne postoje suprotstavljeni interesi dviju privatnih osoba. Tužitelj, međutim, nije tijekom prvostupanjskog postupka dao nikakvo razumno i adekvatno obrazloženje na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je iseljenje tuženika nužno, odnosno da za isto postoji prijeka/neodgodiva društvena potreba, a legitimni interes javne vlasti da kontrolira svoju imovinu sporedan je u odnosu na pravo tuženika na poštivanje njegova doma (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014.). Tužitelj i vlasnica nekretnine su pravne osobe pa istu nekretninu, po naravi stvari, ne bi mogli koristiti za vlastito stanovanje, a kako tužitelj nije u prvostupanjskom postupku dao nikakvo razborito objašnjenje o nužnosti iseljenja tuženika, odnosno da za time postoji prijeka društvena potreba, i koja bi to društvena potreba bila, u konkretnom slučaju u kojem, ponavlja se, ne postoje suprotstavljeni interesi dviju ili više privatnih osoba, preteže pravo tuženika, kao fizičke osobe, na poštovanje njegova doma (time da iz provedenih dokaza nedvojbeno ne proizlazi da bi tuženik mogao živjeti kod svojih roditelja niti da on ima dugoročno stabilne prihode na temelju kojih bi mogao na drugi način dugoročno ostvariti stambeno zbrinjavanje), što ipak, valja na ovom mjestu primijetiti, ne anulira pravo tužitelja da od tuženika potražuje naknadu za uporabu predmetnog stana, no to nije predmet ovog postupka“. (U tom smislu ŽS Varaždin, Poslovni broj: 35 Gž-1724/17-2) 
0 Comments
„Za priznanje odluka o novčanim kaznama sukladno članku 78.a ZPSKS nadležni su prekršajni i općinski sudovi prema mjestu gdje fizička osoba ima prebivalište ili boravište, a pravna osoba registrirano sjedište, odnosno prema mjestu gdje se nalazi imovina navedenih osoba ili gdje one ostvaruju dohodak. Iz naprijed navedenih odredbi proizlazi da je za priznaje i izvršenje pravomoćne odluke - platnog naloga Republike Slovenije, Ministarstva, I. RS, OJ K-P-N, Broj: … izdan dana 01. travnja 2015., prema osuđeniku Z. P., s prebivalištem u N., nadležan Općinski sud u Pazinu, koji prema unutarnjem ustrojstvu, osim kaznenog odjela ima i prekršajni odjel koji vodi prekršajni postupak, pa nema sumnje da je za donošenje odluke o priznavanju i izvršenju predmetne pravomoćne odluke stranog tijela funkcionalno nadležan taj odjel kao i da o žalbama protiv odluka tog tijela, prema članku 95. stavku 1. točka 5. PZ odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, a ne Županijski sud u Puli – Pola. Stoga, kako je pobijanu presudu donio Općinski sud u Pazinu, Kazni odjel koji ne vodi prekršajni postupak, kao funkcionalno nenadležno tijelo, umjesto Općinskog suda u Pazinu, Prekršajni odjel koje vodi prekršajni postupak, time je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP/08., zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti, čime je žalba osuđenika Z. P. postala bespredmetna“. (U tom smislu, ŽS Pula, Poslovni broj: Kž–103/2021-7)
„Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, prema stanju u spisu, radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza korisnik kredita bio u obvezi putovati u Rijeku što bi s obzirom da živi u Suhopolju uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu trošak putovanja iz mjesta stanovanja u Rijeku i natrag, kao i za to potrebno vrijeme, te njegovo opće imovno stanje. Pored toga, odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, pa tužitelj na kojeg se kao potrošača primjenjuje ZZP-a, nije imao utjecaja na njezin sadržaj“. (U tom smislu, ŽS Dubrovnik, Poslovni broj: Gž-2171/2019-2)
„Ovo stoga jer u ovom parničnom postupku nema mjesta ponovnoj ocjeni je li među strankama bio sklopljen ugovor o radu te je li isti bio sklopljen na određeno ili na neodređeno vrijeme kao i ocjeni do kada je tužitelj radio kod tuženika a kraj okolnosti da je o tome svoju odluku već dao drugostupanjski sud u predmetu broj Gž R-59/2020. Navedeno stajalište izraženo je i u odluci Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev broj 42009/10) prema kojemu dva sklopa postupka, čak i pod pretpostavkom da nisu istovjetni odnosno da se ne radi o istovjetnim tužbenim zahtjevima prema mjerodavnom domaćem pravu, ali koji obuhvaćaju iste stranke i odnose se na iste pravne odnose i iste okolnosti, spadaju pod isti materijalni opseg te da bi ponovno raspravljanje ugrozilo načelo vladavine prava i pravne sigurnosti iz članka 6. stavak 1. Konvencije. Takvo stajalište iznio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III- 3902/2015 od 4. listopada 2017. Pritom valja naglasiti da nije svaka eventualna nedosljednost u sudskoj praksi, sama po sebi protivna Konvenciji ali u konkretnom slučaju ponovno odlučivanje o tome je li postojao ugovor o radu, kao prethodno pitanje prijeporu je li isti valjano otkazan, zasigurno bi dovelo po povrede načela pravne sigurnosti iz odredbe članka 6. stavak 1. Konvencije. Pozivanje tužitelja na granice pravomoćnosti odluka, a posebice pozivanje na teorijska razmatranja iz razdoblja od prije citirane odluke ESLJP, nisu od značaja kraj obveze poštivanja stajališta navedenog suda a sve u svrhu osiguranja ostvarenja načela pravne sigurnosti i izbjegavanja donošenja odluka s izraženim različitim stavovima u svezi istog pravnog pitanja. Ovo stoga jer je Republika Hrvatska potpisnica Konvencije, jer ESLJP putem svojih odluka tumači Konvenciju i uspostavlja standarde zaštite ljudskih prava sukladno Konvenciji, jer su presude ESLJP konačne i obvezujuće za stranke, ali i jer se povrede Konvencije sprječavaju usvajanjem u nacionalno zakonodavstvo i u sudsku praksu standarda ESLJP iznesenih i u drugim presudama pa i protiv drugih država“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: 22 Gž R-1171/20-2)
„Imajući u vidu činjenice utvrđene na temelju službenih podataka o smještaju tužitelja u penalnim ustanovama, na temelju zapisnika o očevidu, te iskaza saslušanih svjedoka, suprotno prvostupanjskom sudu, ovaj sud smatra da je boravkom u Zatvoru u Z. i Kaznionici u L., tužitelju povrijeđeno pravo iz članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 76/10, 5/19 - dalje: Konvencija), te članka 74. Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 190/03, 76/08, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 - dalje: ZIKZ), a to iz razloga što je tužitelj u svojstvu istražnog zatvorenika u Zatvoru u Z. bio od 18. lipnja 2006. do 16. kolovoza 2007., dakle vrijeme duže od godinu dana, kroz koje vrijeme je, obzirom na broj osoba u sobi, osobni prostor tužitelja bio na granici konvencijskog standarda, a za cijelo to vrijeme tužitelj nije imao osigurane adekvatne higijenske standarde, jer je bio smješten u prostoriji u kojoj se nalazio veći broj zatvorenika, te se u istoj prostoriji se nalazio i WC koji nije bio u potpunosti zatvoren, pa su se po prostoriji nakon obavljanja nužde nesmetano mogli širiti neugodni mirisi, pogotovo što sobe nemaju ni ventilaciju, a k tome se u sobi posluživala i hrana zatvorenicima, što se nikako ne može smatrati prostorom dostojnim smještaja čovjeka, bez obzira što se radi o zatvorenicima i što svako oduzimanje slobode ima za posljedicu određeno trpljenje i poniženje koje je povezano s legitimnim postupanjem prema osobama lišenim slobode. Isto tako za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici L., tužitelj je od 16.8.2007. do 11.4.2013., kontinuirano bio smješten u sobama u kojima, prema kvadraturi istih i broju osoba u njima, nije imao osiguran konvencijski standard osobnog prostora od 3m2, tako da je i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Ik I-581/11-4 od 16.11.2011., utvrđena nezakonitosti u primjeni članka 74. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora. Obzirom da smanjenje potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3m2, u slučaju tužitelja, nije bilo kratko, povremeno i minimalno, neovisno o tome što je tužitelj kaznu zatvora izdržavao u Kaznionici u L., koja se općenito gledano može smatrati primjerenom ustanovom i što je njegov smještaj po ocjeni ovog suda bio popraćen raznim pogodnostima koje je tužitelj mogao koristiti, suprotno stavu prvostupanjskog suda, ovaj sud smatra da te pogodnosti nisu u potpunosti mogle amortizirati povredu konvencijskog prava za što je odgovorna tužena. Prilikom ocjene visine štete, zbog povrede konvencijskog prava, ovaj sud nalazi da iznos od 45.000,00 kuna, predstavlja primjerenu satisfakciju za trpljenje i poniženje kojima je tužitelj bio izložen zbog prenapučenosti prostorija u kojima je bio smješten neprihvatljivo dugo vremena, kao i neadekvatnih higijenskih uvjeta za vrijeme boravka u Zatvoru u Z.. Stoga, zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 45.000,00 kuna, ovaj sud smatra osnovanim, dok preostalom zatraženom dijelu isti nije osnovan te je kao takav odbijen, kao što je odlučeno u točki I. izreke. (U tom smislu, ŽS Slavonski Brod, Poslovni broj: 19 Gž-807/2019-3)
 „Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se. Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje: 1. Pojam „pravosudno tijelo izvršenja” – u smislu članka 6. stavka 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. – autonoman je pojam prava Unije koji treba tumačiti na način da obuhvaća tijela države članice koja sudjeluju u njezinu kaznenom sudovanju, pri čemu to nužno ne moraju biti suci odnosno sudovi, koja postupaju neovisno u izvršavanju dužnosti povezanih s izvršenjem europskog uhidbenog naloga i koja svoje zadaće obavljaju u okviru postupka koji ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite. 2. Članak 6. stavak 2., članak 27. stavak 3. točku (g) i članak 27. stavak 4. Okvirne odluke 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, treba tumačiti na način da „pravosudno tijelo izvršenja” u smislu tih odredbi ne čini državni odvjetnik države članice koji, iako sudjeluje u kaznenom sudovanju, može u okviru izvršavanja svojih ovlasti odlučivanja primati pojedinačnu uputu izvršne vlasti“. (U tom smislu presuda Suda EU od dana 24. studenog 2020., u predmetu C-510/19, Kazneni postupak protiv osobe AZ, ECLI:EU:C:2020:953)
„Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: Članak 2. točku (h) i članak 7. točku (a) Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka te članak 4. točku 11. i članak 6. stavak 1. točku (a) Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) treba tumačiti na način da je na voditelju obrade podataka da dokaže da je ispitanik aktivnim postupanjem izrazio svoju privolu za obradu svojih osobnih podataka i da je prethodno dobio informaciju o svim okolnostima te obrade, u razumljivom i lako dostupnom obliku i uz uporabu jasnog i jednostavnog jezika, omogućujući mu da lako utvrdi posljedice te privole, tako da je zajamčeno da je ona dana uz potpuno poznavanje činjenica. Ugovorom koji se odnosi na pružanje telekomunikacijskih usluga, koji sadržava klauzulu prema kojoj je ispitanik bio informiran i dao je privolu za prikupljanje i pohranu preslike svoje osobne isprave u svrhu utvrđivanja identiteta, ne može se dokazati da je taj ispitanik valjano dao svoju privolu u smislu tih odredbi, za to prikupljanje i pohranu kada – je polje koje se odnosi na tu klauzulu označio voditelj obrade podataka prije potpisivanja tog ugovora, ili kada – ugovorne odredbe navedenog ugovora mogu ispitanika dovesti u zabludu u pogledu mogućnosti sklapanja predmetnog ugovora čak i ako on odbije pristati na obradu svojih podataka, ili kada – taj voditelj neopravdano utječe na slobodan izbor ispitanika da se protivi tom prikupljanju i pohrani, zahtijevajući od njega, kako bi odbio dati svoju privolu, da ispuni dodatni obrazac kojim se evidentira to odbijanje“ (U tom smislu presuda suda EU od dana 11. studenoga 2020., Orange România SA, C-61/19, ECLI:EU:C:2020:901)
„Odredbom članka 33. stavak 1. ZPSKS-EU propisano je da kada se protiv tražene osobe vodi postupak u Republici Hrvatskoj zbog drugog kaznenog djela ili se tražena osoba nalazi na izdržavanju kazne zatvora, postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga prekida se rješenjem. Postupak će se nastaviti kada se postupak zbog drugog kaznenog djela pravomoćno okonča i osoba izdrži kaznu zatvora koja će joj biti eventualno izrečena, kada istekne kazna zatvora koju je izdržavala, odnosno odobri joj se uvjetni otpust. Obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da se protiv tražene osobe D.Ć.pred Općinskim državnim odvjetništvom u Vinkovcima, te Općinskim sudom u Vinkovcima vodi kazneni postupak, valjalo je primjenom odredbe članka 33. stavak 1. ZPSKS-EU prekinuti postupak izvršenja Europskog uhidbenog naloga izdanoga od strane Općinskog suda Gros-Geral R Njemačke broj 35 Gs17/20“. (U tom smislu, ŽS Vukovar, Poslovni broj: 7Kv-eun-24/2020-7) *cijeli tekst zakona nalazi se na sljedećem linku: https://www.pravnikhr.com/zakoni.html
„Obzirom da je Sud EU u presudi broj C-407/18 dakle utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji vezuje i prvostupanjski sud, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, ocjena je ovoga suda da će navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice na čije je upućivanje ovršenik pokrenut iz predmetnog ovršnog postupka i koja se vodi kod istog prvostupanjskog suda pod brojem P-674/2020 pa je usvajanjem ovršenikove žalbe, pozivom na odredbu čl.380.toč.3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19) u vezi sa čl.21.stav.1. OZ-a u tom smislu valjalo preinačiti pobijano rješenje“. (U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj:10 Gž Ovr-584/2020-2)
„Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu“. (U tom smislu presuda Suda EU od 26. lipnja 2019, Kuhar/Addiko Bank d.d. ECLI:EU:C:2019:537)
|
Archives
April 2021
Categories
All
|
||||||||||||||||||||
RSS Feed
