 „Sud se pozvao na odredbu čl. 18. st.1. i 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima. Ta odredba propisuje kako potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil. Druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil. Pa kako tuženik ima domicil u Njemačkoj, sud se prvog stupnja oglasio apsolutno nenadležnim. To je posebna odredba o nadležnosti koja se odnosi na sporove u kojima je jedna strana potrošač. U predmetnom slučaju riječ je o naknadi za odvoz kućnog smeća koju je tuženik u obvezi plaćati kao vlasnik nekretnine na otoku V. k.č.br. 1544 kuća, zgrada i dvorište B.. Konkretna obveza odvoza kućnog smeća se izvršava na otoku V., a sud nadležan u građanskim stvarima za područje V. jest Općinski sud u Zadru. Pravilno je shvaćanje suda prvog suda kako u ovom sporu tuženik ima status potrošača pa je stoga pravilno primijenio gornju odredbu“. (U tom smislu, ŽS Zagreb, Poslovni broj: 24 Gž-453/2021-2) 
0 Comments
 “Vezano za praksu suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex officio ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Ovom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tuženik bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi obzirom da živi u V. u Varaždinskoj županiji uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja tuženika iz mjesta stanovanja u Zagreb i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme”. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž Ovr-393/2018-2)
 „Posljedično tomu, kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Naime, Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Osim toga, Sud je također presudio da se članku 6. stavku 1. Direktive 93/13 protivi to da se praznine u ugovoru koje su uzrokovane uklanjanjem njegovih nepoštenih odredaba popune samo na temelju nacionalnih odredaba općeg karaktera – koje nisu bile predmet posebne ocjene zakonodavca s ciljem uspostave ravnoteže između svih prava i obveza ugovornih strana i koje tako ne uživaju predmnjevu nepostojanja nepoštenosti – koje predviđaju da se učinci pravnog posla dopune osobito učincima koji proizlaze iz načela pravičnosti ili ustaljenih običaja te koje nisu ni dispozitivne odredbe ni odredbe primjenjive u slučaju sporazuma ugovornih strana S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, nakon utvrđenja nepoštenosti odredbi kojima se definira mehanizam određivanja promjenjive kamatne stope u ugovoru o zajmu kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku i kada taj ugovor ne može ostati na snazi nakon uklanjanja predmetnih nepoštenih odredbi, kad bi poništenje navedenog ugovora imalo osobito štetne posljedice za potrošača i kad ne postoji dispozitivna odredba nacionalnog prava, nacionalni sud mora poduzeti, vodeći računa o cjelokupnom unutarnjem pravu, sve mjere potrebne za zaštitu potrošača od osobito štetnih posljedica koje bi mogle nastati poništenjem predmetnog ugovora. U okolnostima poput onih u glavnom postupku ništa se osobito ne protivi tomu da nacionalni sud uputi stranke na pregovaranje radi utvrđivanja načina izračuna kamatne stope, pod uvjetom da utvrdi okvir tih pregovora i da je njihov cilj uspostaviti stvarnu ravnotežu između prava i obveza suugovaratelja, vodeći osobito računa o cilju zaštite potrošača na kojem se temelji Direktiva 93/13“. (U tom smislu, presuda Suda EU od 25. studenog 2020., Banca B., C-269/19)
„Osnovno pravilo vezano za nadležnost sudova R. H. prema Uredbi Vijeća o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. (Uredba Bruxelles I) i Uredbe Vijeća o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka o građanskim i trgovačkim predmetima br. 1215/2012. od 12. prosinca 2012. (Uredba Bruxelles I bis) je da se sudska nadležnost prosuđuje prema prebivalištu potrošača (čl. 16. Uredbe Bruxelles i čl. 18. Uredbe Bruxelles I bis) što znači da tužitelj kao potrošač može podnijeti tužbu pred sudovima države članice na čijem području ima prebivalište. Budući da su navedene uredbe stupile na snagu 1. ožujka 2002. odnosno 10. siječnja 2015. (a predmetna tužba podnesena 10. siječnja 2018.) neosnovano je tuženik u okviru opisanih žalbenih razloga osporio pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda jer su citirane uredbe obvezujuće i neposredno se primjenjuju u državama članicama u skladu s ugovorom o osnivanju Europske zajednice (čl. 1., čl. 76. i čl. 81. citiranih uredbi)“. (U tom smislu ŽS Dubrovnik, Poslovni broj: 10 Gž-51/2019-5)
„Glede tuženikovog pozivanja na pravo na dom u smislu odredbe čl. 8. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda („Narodne novine”, Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija) koje je isticao i u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, a ponavlja i u žalbi, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da se predmetne nekretnine mogu smatrati domom tuženika u smislu citirane konvencijske odredbe. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da miješanje u tuženikovo pravo na dom i zahtjev za njegovim iseljenjem nije neopravdano, te da tužbeni zahtjev treba prihvatiti kao osnovan jer je tuženik koji drži u posjedu nekretninu tužitelja bez valjane pravne osnove, dužan istu predati u posjed tužitelju na temelju odredbe čl. 162. st. 1. ZV-a. Dužnik iz ugovornog odnosa, a u konkretnom slučaju to je tuženik, koji je dragovoljno dozvolio zasnivanje založnog prava na nekretninama u njegovom vlasništvu, ne može se s uspjehom pozivati na povredu prava na dom iz čl. 8. 1. Konvencije. Kod dragovoljnog zasnivanja založnog prava na nekretnini dužnik ovdje tuženik znao je da se bez njegovog ikakvog daljnjeg pristanka može provesti ovrha na predmetnim nekretninama iako one predstavljaju njegov dom“. (U tom smislu, ŽS Osijek, Poslovni broj Gž-2858/2019-2)
„U žalbi ovrhovoditelj temeljno osporava pravilnost i pravni pristup prvostupanjskog suda jer da sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada utvrđuje da su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. stavak 1. OZ-a, a pored toga da se presuda suda EU broj C-407/2018 ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se radi o presudi koja se odnosi na primjenu slovenskog nacionalnog zakonodavstva a ne hrvatskog. Osim toga, da ovršenici nisu dokazali da bi se radilo o nekretnini koja je njihova jedina stambena nekretnina. Suprotno ovim tvrdnjama ovršenici su dokazali, a što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud da postoje uvjeti za odgodu ovrhe, a osim toga posljedice presude C-407/2018 u predmetu Kuhar c/a Addiko bank d.d. po pravnom shvaćanju kako prvostupanjskog suda, a tako i ovog suda obzirom da se radi o predmetu jednakog činjeničnog supstrata protežu se i na ovaj ovršni postupak. Kako je preciznije u toj konkretnoj presudi sud EU utvrdio da se Direktiva vijeća 93/2013 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba sa gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu to je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pravno tumačenje iz navedene presude“. (U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj: Gž Ovr-298/2021-2)
„Stoga po mišljenju ovog suda nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da protivnik osiguranja isključi korištenje vodnih usluga u kući predlagatelja osiguranja, jer pravo na pristup vodi pojedinca je pravo koje proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske i iz osnovnog ustavnog prava na život i dostojanstvo te pravo na vodu obuhvaća određenu minimalnu količinu vode koja se osigurava građanima bez plaćanja kao minimalni standard za ostvarivanje prava svakog korisnika na osnovnu i kontinuiranu opskrbu vodom za potrebe domaćinstva kako bi im se omogućio život primjeren prevladavajućem životnom standardu. Isto tako i Europski sud za ljudska prava je u odluci protiv Kraljevine Belgije u slučaju Juge de Paix Fontaine-L' Eveque izraženo je pravno shvaćanje da potpuna obustava javne opskrbe vodom za piće bez osiguranja korisniku minimalne opskrbe protivna je pravu na ljudsko dostojanstvo i pravu na vodu. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je kod odlučivanja o jedinstvenoj primjeni zakona u odluci pod poslovnim brojem Rev 1157/16 izrazio pravni stav da isporučitelj vodnih usluga nije ovlašten sam isključiti vodu korisnicima skidanjem vodomjera u slučaju kad korisnik ne plati dospjelo dugovanje, jer da je pravo na pitku vodu elementarno ljudsko pravo“. (U tom smislu, ŽS Rijeka, Poslovni broj Gž Ovr-64/2020-2)
„Članak 7. točku 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se primjenjuje na tužbu kojom se žele zaustaviti određena ponašanja u okviru ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i koja se temelji na navodu tuženikove zlouporabe vladajućeg položaja, uz povredu prava tržišnog natjecanja“. (U tom smislu presuda Suda EU od 24. studenoga 2020., Winkigerhof, predmet C-59/19)
„Tužitelj iseljenjem tuženika nastoji ostvariti zaštitu prava vlasništva R. H. na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, međutim, sadržaj spisa ne daje osnovu za zaključak da je prisilno iseljenje tuženika (odnosno predaja u posjed tužitelju stana slobodnog od osoba iz stvari) nužno u demokratskom društvu. Kod toga valja najprije istaknuti da je predmetna nekretnina u vlasništvu R. H., u režimu javnog dobra u općoj uporabi i pod upravom tužitelja. Tužitelj je tijelo javne vlasti odnosno pravna osoba koja obavlja javne ovlasti (što i sam potvrđuje u prigovoru protiv prvostupanjskog rješenja o plaćanju sudske pristojbe) te isti, kako je navedeno, upravlja nekretninom u vlasništvu R. H., što nadalje znači da u ovom slučaju ne postoje suprotstavljeni interesi dviju privatnih osoba. Tužitelj, međutim, nije tijekom prvostupanjskog postupka dao nikakvo razumno i adekvatno obrazloženje na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je iseljenje tuženika nužno, odnosno da za isto postoji prijeka/neodgodiva društvena potreba, a legitimni interes javne vlasti da kontrolira svoju imovinu sporedan je u odnosu na pravo tuženika na poštivanje njegova doma (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014.). Tužitelj i vlasnica nekretnine su pravne osobe pa istu nekretninu, po naravi stvari, ne bi mogli koristiti za vlastito stanovanje, a kako tužitelj nije u prvostupanjskom postupku dao nikakvo razborito objašnjenje o nužnosti iseljenja tuženika, odnosno da za time postoji prijeka društvena potreba, i koja bi to društvena potreba bila, u konkretnom slučaju u kojem, ponavlja se, ne postoje suprotstavljeni interesi dviju ili više privatnih osoba, preteže pravo tuženika, kao fizičke osobe, na poštovanje njegova doma (time da iz provedenih dokaza nedvojbeno ne proizlazi da bi tuženik mogao živjeti kod svojih roditelja niti da on ima dugoročno stabilne prihode na temelju kojih bi mogao na drugi način dugoročno ostvariti stambeno zbrinjavanje), što ipak, valja na ovom mjestu primijetiti, ne anulira pravo tužitelja da od tuženika potražuje naknadu za uporabu predmetnog stana, no to nije predmet ovog postupka“. (U tom smislu ŽS Varaždin, Poslovni broj: 35 Gž-1724/17-2)
„Za priznanje odluka o novčanim kaznama sukladno članku 78.a ZPSKS nadležni su prekršajni i općinski sudovi prema mjestu gdje fizička osoba ima prebivalište ili boravište, a pravna osoba registrirano sjedište, odnosno prema mjestu gdje se nalazi imovina navedenih osoba ili gdje one ostvaruju dohodak. Iz naprijed navedenih odredbi proizlazi da je za priznaje i izvršenje pravomoćne odluke - platnog naloga Republike Slovenije, Ministarstva, I. RS, OJ K-P-N, Broj: … izdan dana 01. travnja 2015., prema osuđeniku Z. P., s prebivalištem u N., nadležan Općinski sud u Pazinu, koji prema unutarnjem ustrojstvu, osim kaznenog odjela ima i prekršajni odjel koji vodi prekršajni postupak, pa nema sumnje da je za donošenje odluke o priznavanju i izvršenju predmetne pravomoćne odluke stranog tijela funkcionalno nadležan taj odjel kao i da o žalbama protiv odluka tog tijela, prema članku 95. stavku 1. točka 5. PZ odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, a ne Županijski sud u Puli – Pola. Stoga, kako je pobijanu presudu donio Općinski sud u Pazinu, Kazni odjel koji ne vodi prekršajni postupak, kao funkcionalno nenadležno tijelo, umjesto Općinskog suda u Pazinu, Prekršajni odjel koje vodi prekršajni postupak, time je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP/08., zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti, čime je žalba osuđenika Z. P. postala bespredmetna“. (U tom smislu, ŽS Pula, Poslovni broj: Kž–103/2021-7)
|
Archives
January 2022
Categories
All
|
||||||||||||||||||||
RSS Feed
