Ugovorom o zakupu obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu. Zakup daje pravo korištenja te crpljenje plodova. Upravo ovo zadnje predstavlja razliku u odnosu na ugovor o najmu gdje postoji samo pravo uporabe.  
 
Zakupodavac je dužan predati zakupniku zakupljenu stvar u ispravnom stanju kako je određeno u ugovoru, odnosno u stanju da može poslužiti svrsi radi koje je ugovor sklopljen. Zakupodavac je dužan održavati stvar u ispravnom stanju za trajanja zakupa i radi toga obavljati potrebne popravke na njoj, kao i nadoknaditi  zakupniku troškove što ih je ovaj učinio za održavanje stvari. Zakupodavac ne može bez pristanka zakupnika činiti izmjene na zakupljenoj stvari za trajanja zakupa, ako bi to ometalo njezino korištenje.
 
Troškovi sitnih popravaka izazvanih redovitim korištenjem stvari, kao i troškovi samog korištenja, padaju na teret zakupnika. Ako potrebni popravci zakupljene stvari ometaju njezino korištenje u znatnoj mjeri i za dulje vrijeme, zakupnik može raskinuti ugovor ili tražiti sniženje zakupnine.
 
Zakupodavac odgovara zakupniku za sve nedostatke zakupljene stvari bez obzira na to je li znao za njih ili ne. Ne uzimaju se u obzir nedostaci koji su manjeg značenja. Zakupodavac ne odgovara za nedostatke zakupljene stvari koji su u času sklapanja ugovora bili poznati zakupniku ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Ali zakupodavac odgovara za nedostatak zakupljene stvari koji je zakupniku zbog krajnje nepažnje ostao nepoznat, ako je on znao za taj nedostatak i namjerno propustio o njemu obavijestiti zakupnika. Zakupodavac odgovara za sve nedostatke zakupljene stvari ako je tvrdio da ona nema nikakvih nedostataka.
 
KOJA SU PRAVA ZAKUPNIKA KADA STVAR IMA NEKI NEDOSTATAK? Ovisi...
 
Pravo zakupnika kada stvar ima neki nedostatak koji se:
1) ne može otkloniti: može tražiti raskid ili sniženje zakupnine
2) može otkloniti: može tražiti otklanjanje nedostataka u razumnom roku (ako predaja stvari u određenom roku nije bitni sastojak) ili sniženje zakupnine (ako zakupodavac ne otkloni nedostatak u naknadnom primjerenom roku koji mu je zakupnik odredio, zakupnik može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine).
 
Međutim, u svakom slučaju zakupnik ima pravo na naknadu štete.
 
POSTOJANJE PRAVA TREĆEGA I ZAKUPLJENA STVAR
 
O postojanju prava trećega na zakupljenoj stvari, zakupnik je dužan obavijestiti o tome zakupodavca, inače odgovara za štetu. Ako se utvrdi da trećemu pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupnika na korištenje stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupniku štetu. Kad pravo trećega samo ograničuje zakupnikovo pravo, ovaj može, po svojem izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine i u svakom slučaju naknadu štete.
 
KOJE SU DUŽNOSTI ZAKUPNIKA?
 
Zakupnik je dužan koristiti stvar kao dobar gospodarstvenik, odnosno dobar domaćin. On je može koristiti samo onako kako je određeno ugovorom ili namjenom stvari. On odgovara za štetu koja nastane korištenjem zakupljene stvari protivno ugovoru ili njezinoj namjeni, bez obzira na to je li stvar koristio on, ili neka osoba koja radi po njegovu nalogu, podzakupnik ili koja druga osoba kojoj je omogućio da koristi stvar. Ako zakupnik i nakon opomene zakupodavca koristi stvar protivno ugovoru ili njezinoj namjeni ili zanemaruje njezino održavanje, te postoji opasnost znatne štete za zakupodavca, ovaj može otkazati ugovor bez davanja otkaznog roka.
 
Zakupnik je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, odnosno kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predana zakupniku, odnosno polugodišnje kad je stvar dana u zakup za jednu ili više godina, a ako je dana za kraće vrijeme, onda nakon isteka toga vremena. Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako zakupnik ne plati zakupninu ni u roku 15 dana pošto ga je zakupodavac pozvao na plaćanje.
 
Zakupnik je dužan čuvati zakupljenu stvar i nakon prestanka zakupa vratiti je neoštećenu. Zakupnik ne odgovara za istrošenost stvari koja nastaje njezinim redovitim korištenjem, a ni za oštećenja koja potječu od njezine dotrajalosti. Ako je za vrijeme zakupa izvršio kakve promjene na stvari, dužan je vratiti je u stanje u kojem je bila kad mu je predana u zakup, osim ako je što drugo ugovoreno. On može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njezina oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja.
 
MOŽE LI ZAKUPNIK DATI ZAKUPLJENU STVAR U PODZAKUP? Može, ali...
 
Ako nije drukčije ugovoreno, zakupnik može zakupljenu stvar dati u podzakup, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu. Zakupodavac može, radi naplate svojih tražbina od zakupnika nastalih iz zakupa, zahtijevati neposredno od podzakupnika isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupniku po osnovi podzakupa. Podzakup prestaje u svakom slučaju kad prestane zakup.
 
U slučaju otuđenja stvari koja je prije toga predana u zakup, pribavitelj stvari stupa na mjesto zakupodavca te nakon toga prava i obveze iz zakupa nastaju između njega i zakupnika. Pribavitelj ne može zahtijevati od zakupnika da mu preda stvar prije proteka vremena za koje je zakup ugovoren, a ako trajanje zakupa nije određeno ni ugovorom ni zakonom, onda prije isteka otkaznog roka. Za pribaviteljeve obveze iz zakupa prema zakupniku odgovara prenositelj kao solidarni jamac!
Kad zbog otuđenja zakupljene stvari prava i obveze zakupodavca prijeđu na pribavitelja, zakupnik može otkazati ugovor, poštujući zakonske otkazne rokove.
 
KADA PRESTAJE ZAKUP?
 
U tom smislu mogu izdvojiti četiri situacije:
 
1. Protek određenog vremena - no ako nakon proteka vremena za koje je ugovor o zakupu sklopljen zakupnik nastavi koristiti stvar, a zakupodavac se tomu ne usprotivi, smatra se da je sklopljen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uvjetima kao i prethodni.
 
2. Otkaz - ako trajanje ugovora nije određeno niti se može odrediti iz okolnosti ili mjesnih običaja, isti prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući određeni otkazni rok. Ako duljina otkaznog roka nije određena ugovorom ili zakonom ili mjesnim običajima, ona iznosi 8 dana, s tim da otkaz ne može biti dan u nevrijeme. Ako su zakupljene stvari opasne za zdravlje, zakupnik može otkazati ugovor bez davanja otkaznog roka, čak i ako je u trenutku sklapanja ugovora to znao. Može otkazati i kod korištenja stvari protivno ugovoru.
 
3. Propast stvari zbog više sile - Ako zakupljena stvar bude djelomično uništena ili samo oštećena, zakupnik može raskinuti ugovor ili ostati i dalje u zakupu i zahtijevati odgovarajuće sniženje zakupnine.
 
4. Smrt - U slučaju smrti zakupnika ili zakupodavca zakup se nastavlja s njegovim nasljednicima ako nije drukčije ugovoreno.
 
Klasični primjer ugovora o zakupu je ugovor o zakupu poslovnog prostora - kojeg možete pronaći na našoj stranici -------> pravnikhr.com --------> primjeri pravnih akata
 

PIŠE: A/R

O ovrhama i poslodavcima mnogo se pisalo…
 
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/moraju-li-poslodavci-duzni-provoditi-ovrhe
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/ovrhe-i-poslodavci-kada-se-moze-primijeniti-cl-201-oz-a
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/ovrhe-i-poslodavci-koji-pravni-lijek-moze-izjaviti-duznik-kada-poslodavac-provodi-ovrhu-iako-to-nije-duzan-ciniti-sukladno-cl-197-oz-a
 
Međutim, sve se to odnosilo na situaciju kada poslodavac NIJE morao provesti prisilnu naplatu sukladno zakonu.
 
Sada se valja pitati: kada je poslodavac dužan provesti prisilnu naplatu sukladno zakonu?
 
Poslodavac je dužan provoditi prisilnu naplatu u tri iznimne situacije…
 
1) Ovršne isprave sastavljene prije 1. rujna 2014.
Ovako je bio formuliran čl. 197. st. 1. prije izmjena zakona koje su stupile 1. rujna 2014. godine:
 
Rješenjem o ovrsi na plaći određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
 
Budući da se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu novog zakona (postupci pokrenuti 1. rujna 2014.) dovršavaju primjenom odredbi Ovršnog zakona (»Narodne novine«, br. 112/12. i 25/13.) jasno je da će poslodavac biti nadležan za provoditi prisilnu naplatu kada se radi o ovršnim ispravama sastavljenim prije 1. rujna 2014. godine.
 
2) Iznimne situacije navedene pod (sadašnjim) čl. 197. st. 2. OZ-a
Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, sud će rješenjem o ovrsi na plaći odrediti pljenidbu određenoga dijela plaće i naložiti poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha radi namirenja tražbine

• po osnovi zakonskoga uzdržavanja;
• naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti;
• naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.

 
 
3) Zapljena po pristanku dužnika (čl. 202. OZ-a)
Ako samo pogledamo prva četiri stavka čl. 202. OZ-a jasno je zašto poslodavac mora provoditi prisilnu naplatu u slučaju zapljene po pristanku dužnika.
 
(1) Dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća, odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe. Suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće, odnosno drugog stalnog novčanog primanja za iznos koji je izuzet od ovrhe, ne proizvodi pravne učinke.
 
(2) Isprava iz stavka 1. ovoga članka izdaje se u jednom primjerku, ima značenje pravnog posla iz članka 77. stavka 1. ovoga Zakona, a poslodavac ovršenika na temelju te isprave dužan je zaplijenjeni dio plaće isplatiti, odnosno isplaćivati ovrhovoditelju po isteku roka od šezdeset dana od dana njezina primitka.
 
(3) Ispravu iz stavka 1. ovoga članka s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik, putem davatelja poštanskih usluga preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika.
 
(4) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, zapljena na temelju suglasnosti dužnika nema utjecaja na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja.
 
S obzirom na to da sam zakon nalaže kako poslodavac mora provesti prisilnu naplatu kada se radi o zapljeni po pristanku dužnika očito je da u tom slučaju poslodavac ima zakonsku obvezu provesti prisilnu naplatu.  Osim toga, ako je i sam dužnik dao suglasnost da mu se zapljeni jedan dio plaće (kako bi se naplatila tražbina) jasno je da poslodavac mora postupiti po takvoj ovršnoj ispravi.
 
Kada se ne radi o nekoj od tri navedene situacije poslodavac sukladno zakonu i stalnoj sudskoj praksi viših sudova Republike Hrvatske nije dužan provoditi prisilnu naplatu. Međutim, (svakodnevno) svjedočimo da tzv. „agencije za naplatu potraživanja“ (u stvarnosti obična trgovačka društva) provode prisilnu naplatu „preko reda“ postupajući tako na štetu dužnika ali i (eventualnih) drugih vjerovnika koji su proveli prisilnu naplatu sukladno zakonu (putem FINE).

Budući da su vlasnici (i operateri) navedenih trgovačkih društava svjesni da pravni sustav u Republici Hrvatskoj (znatno) zaostaje od onog u najrazvijenijim zemljama članicama Europske unije iskorištavaju neznanje i nestručnost (pojedinih) poslodavaca te tako ostvaruju enormnu dobit koja im u mnogim slučajevima sukladno zakonu ne bi pripala.
 
 
Piše: A/R

Danas se bavim jednom temom o kojoj niste mnogo čuli u mainstream medijima. To čak i ne bi bila toliko velika stvar da se ne radi o temeljnim ljudskim pravima. Tako se danas bavim pravom na suđenje u razumnom roku.

Da je pravo na suđenje u razumnom roku jedno od temeljnih ljudskih prava ne treba posebno spominjati. Tako valja samo kratko spomenuti kako je ono sadržano u čl. 6. st. 1. EKLJP-a kojim se štiti pravo na pošteno suđenje.
Shodno tome nije sporno kako svaka država treba (ili bi trebala) zaštiti to pravo u okviru svog pravosudnog sustava.

Je li Republika Hrvatska uspjela u tome? Nije.

Kada se govori o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku onda se valja osvrnuti na Zakon o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20). Tako se članci 63.-70. tog zakona odnose na zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Na koji način funkcionira zaštita tog prava u okviru sustava koji predviđa Zakon o sudovima? Sustav predviđen tim zakonom je vrlo jednostavan.

Sukladno čl. 64. Zakona o sudovima „pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku su:
1. zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku,
2. zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku“.

Kako konkretno funkcioniraju ta sredstva?

- Sukladno čl. 65. st. 1. Zakona o sudovima zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosi se sudu pred kojim se postupak vodi. O tom zahtjevu u pravilu odlučuje predsjednik suda (čl. 65. st. 2. Zakona o sudovima)

- Sukladno čl. 66. st. 1. Zakona o sudovima ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev osnovan, odredit će rok u pravilu od najdulje šest mjeseci, osim ako okolnosti slučaja ne nalažu određivanje duljeg roka, u kojem sudac predmet mora riješiti.

- Sukladno čl. 68. Zakona o sudovima ako sud predmet iz članka 65. ovoga Zakona ne riješi u određenom roku, stranka može neposredno višem sudu u daljnjem roku od šest mjeseci podnijeti zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

- Sukladno čl. 69. Zakona o sudovima neposredno viši sud ili vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora riješiti predmet te odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku.

Drugim riječima, prvo stranka mora zatražiti da se zaštiti njeno pravo na suđenje u razumnom roku. Potom, ako se predmet ne riješi u roku koji postavi predsjednik suda onda ta stranka može ostvariti primjerenu naknadu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Gdje je tu problem?

Idemo na jedan primjer.
Parnični postupak pokrenut je 2.5.2010. godine. Stranka zatraži zaštitu prava na suđenje u razumnom roku 2.5.2021. Sud odredi rok da se predmet mora okončati do 2.11.2021. Predmet se zaista okonča u tom roku. Međutim nije sporno kako je već u trenutku podnošenja zahtjeva došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Što proizlazi iz navedenog primjera?
Spomenuti primjer jasno ukazuje kako postojeći sustav
- ne djeluje preventivno
- ne djeluje na one situacije gdje se već ostvarila povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Shodno navedenom može se kazati kako Republika Hrvatska nije uspjela osigurati efikasnu zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Rezultat toga biti će daljnji zahtjevi Europskom sudu za ljudska prava u kojima će podnositelji tražiti zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Iako je spomenuti sud ukazao na brojne nedostatke u pogledu zaštite temeljnih ljudskih prava na području Republike Hrvatske izgleda da zakonodavac još uvijek nije uspio napraviti iskorake u tom pogledu.

Nedostatke postojećeg sustava zaštite prava na suđenje u razumnom roku vrlo dobro oslikao je i Ustavni sud Republike Hrvatske.

Tako spomenuti sud navodi kako „nema sumnje da je najučinkovitije rješenje za sprječavanje nerazumno dugog trajanja sudskih postupaka pravno sredstvo namijenjeno ubrzanju postupka, dok do povrede još nije došlo. Takvo pravno sredstvo treba ponajprije imati preventivnu svrhu kako bi spriječilo da do povrede prava na suđenje u razumnom roku uopće dođe.

Međutim, praksa pokazuje da sredstvo za ubrzanje postupka koje predviđa članak 64. stavak 1. točka 1. ZoSuda/13 ne ispunjava svoju preventivnu ulogu jer će zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, u pravilu, biti usvojen samo ako postupak već predugo traje, odnosno samo ako predsjednik suda smatra da postupak predugo traje (v., među mnogobrojnim odlukama Ustavnog suda, odluke brojeva U-IIIA-1031/2014, »Narodne novine« broj 50/16.; U-IIIA-2479/2015, »Narodne novine« broj 115/16.; U-IIIA-1506/2016, »Narodne novine« broj 72/19.; U-IIIA-873/2017, »Narodne novine« broj 72/19.; U-IIIA-1495/2017, »Narodne novine« broj 62/18.; U-IIIA-1872/2017, »Narodne novine« broj 39/20.; U-IIIA-2618/2017, »Narodne novine« broj 5/20.; U-IIIA-573/2018, »Narodne novine« broj 123/19.; U-IIIA-2167/2018, »Narodne novine« broj 70/19.; U-IIIA-2640/2018, »Narodne novine« broj 6/20.; U-IIIA-2278/2019, »Narodne novine« broj 104/19.; U-IIIA-51/2020, »Narodne novine« broj 120/20.; U-IIIA-484/2020, »Narodne novine« broj 88/20.; i U-IIIA-1038/2020, »Narodne novine« broj 111/20.).

Dakle, to sredstvo ne može se koristiti radi sprječavanja predstojeće povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Nadalje, pravno sredstvo namijenjeno samo ubrzanju postupka ne može biti učinkovito za ispravljanje onih situacija u kojima postupak već predugo traje odnosno u kojem je već došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Ono stoga mora biti popraćeno i odštetnim pravnim sredstvom. To je zato jer žrtva povrede nekog Ustavom odnosno Konvencijom zajamčenog prava ili slobode prestaje biti žrtvom te povrede kumulativnim ispunjenjem dviju pretpostavki: utvrđenjem povrede prava ili slobode zajamčene Ustavom odnosno Konvencijom, te dodjeljivanjem odgovarajuće novčane naknade za tako utvrđenu povredu (v., primjerice, odluke Ustavnog suda brojeva U-III-1749/2015, U-III-4056/2018 od 26. rujna 2019. i U-IIIBi-4222/2018 od 5. studenoga 2019., www.usud.hr; te predmet ESLJP-a Cocchiarella protiv Italije, navedeno, § 72.).

Međutim, takvo kombinirano, ubrzavajuće-odštetno pravno sredstvo kakvo predviđa sadašnji zakonodavni model nije u skladu s člankom 13. Konvencije. Ono je, kako je već naprijed rečeno, neučinkovito jer se može koristiti samo u onoj situaciji u kojoj sudac propusti donijeti odluku u naloženom mu roku.

Drugim riječima, postojeća pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku učinkovita su za popravljanje onih situacija u kojima je do povrede već došlo, a sudac kojemu je naloženo donijeti odluku u određenom roku to propusti učiniti. Međutim, nisu učinkovita za sprječavanje predstojećih povreda prava na suđenje u razumnom roku, kao ni u onim situacijama u kojima je do povrede već došlo, a sudac u naloženom mu roku donese odluku, jer stranka u tom slučaju nema na raspolaganju odštetno pravno sredstvo za već utvrđenu povredu.

Ustavni sud napominje da na uočene probleme, kako je to i navedeno u rješenju broj: U-I-1553/2013 i dr., reagira u pojedinačnim slučajevima (v., primjerice, rješenje broj: U-IIIA-322/2014 i odluku broj: U-IIIA-1031/2014) nastojeći nadomjestiti nedostatke u postojećem zakonodavnom modelu. Međutim, postupanje Ustavnog suda u pojedinačnim slučajevima ne može nadomjestiti nužnost zakonodavne intervencije.

Napominje se i da je u odluci Novak protiv Hrvatske (navedeno) ESLJP istaknuo da je u predmetima Grzinčič protiv Slovenije (br. 26867/02, presuda od 3. svibnja 2007.), te Vukelić protiv Crne Gore (br. 58258/09, presuda od 4. lipnja 2013.) ocijenio djelotvornim zakonodavne modele slične onom u hrvatskom ZoSudu/13, ali koji se od hrvatskog modela razlikuju po tome što stranke u sudskom postupku svake od navedenih država mogu, za razliku od stranaka u Hrvatskoj, koristiti odštetno pravno sredstvo pod uvjetom da su prethodno iskoristile (uspješno ili bezuspješno) pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka.

Stoga Ustavni sud ocjenjuje da sadašnji zakonodavni model ne ispunjava svoju svrhu u navedenim situacijama te da ga je potrebno doraditi“.
​
(U tom smislu: Izvješće Ustavnog suda o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku uređenoj člancima 63.-70. Zakona o sudovima, NN 21/2021)
​
 
Piše: M/V

Prethodno se pisalo o ovrhama i poslodavcima.
Međutim, unatoč svemu što se navelo postoje i dalje poslodavci koji provode ovrhu iako to nisu dužni činiti sukladno čl. 197. OZ-a.

U tom kontekstu postaje jasno da dužnik mora imati neko pravno sredstvo na raspolaganju kako bi utjecao na takvo ne zakonito postupanje. Ako se prihvati drugačije to bi značilo kako konačnu odluku o tome mora li se provesti ili ne izvansudska ovrha donosi isključivo poslodavac. S druge strane, kada se pogleda Ovršni zakon može se jasno vidjeti kako se niti jedna odredba zakona ne odnosi (izričito) na situaciju gdje poslodavac provodi ovrhu iako to nije bio dužan učiniti sukladno čl. 197. OZ-a.
 
Može li se kazati kako u tom slučaju ne postoji nikakav pravni lijek? Ne može.

Naime, poslodavac dobiva zahtjev za (izvansudsku) provedbu ovrhe kada se radi o pravomoćnom (javnobilježničkom) rješenju o ovrsi.

No, zašto vjerovnik šalje zahtjev za izvansudsku ovrhu poslodavcu a ne FINI? U pravilu zato jer želi preskočiti red naplate koji je na FINI. Drugim riječima, želi biti prvi u redu naplate.

To svakako nije sukladno zakonu (čl. 197. OZ-a) pa takvo ponašanje poslodavca i vjerovnika ne ide na štetu samo dužnika već i drugih (mogućih) vjerovnika koji su sukladno zakonu pokrenuli izravnu naplatu putem FINE.

Stoga se valja pitati: kako se može pobijati pravomoćno rješenje o ovrsi kada se radi o izvansudskoj ovrsi?

U tom pogledu sudska praksa navodi kako u 

„konkretnom slučaju doneseno je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je postalo pravomoćno, i kojim je određena ovrha pa se u takvom postupku može koristiti pravni lijek propisan odredbom članka 50. OZ. Prema odredbi članka 284. stavak 5. OZ tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. OZ-a protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od tog suda da odgodi ovrhu odnosno pred njime poduzimati druge radnje koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe, dakle, iz iznesenog proizlazi da je i u tom postupku pravni lijek žalba, a ne prijedlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz članka 210. stavak 1. OZ-a“ (u tom smislu ŽS Dubrovnik, Poslovni broj: Gž Ovr-24/2018-2).

Što nam govori spomenuta presuda? Pravomoćno javnobilježničko rješenje o ovrsi u slučaju izvansudske ovrhe može se pobijati žalbom iz čl. 50. OZ-a u vezi s čl. 284. st. 5. OZ-a.

Budući da poslodavac provodi upravo izvansudsku ovrhu mišljenja sam kako valja izjaviti upravo taj pravni lijek.

Tako čl. 284. st. 5. OZ-a navodi kako:

„Tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. ovoga Zakona protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe“.
 
U tom pogledu ne bi trebalo biti sporno kako ovršenik može izjaviti upravo taj pravni lijek kada poslodavac provodi ovrhu na plaći na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi iako to nije dužan činiti sukladno čl. 197. OZ-a.

Naposljetku valja napomenuti da niti u zakonu, ali niti citiranoj presudi nije izričito navedeno kako se u slučaju ovrhe kod poslodavca može izjaviti baš pravni lijek iz čl. 50. OZ-a u vezi s čl. 284. st. 5. OZ-a.

Tako sam kreirao jedan ad hoc pravni lijek (žalbu sukladno čl. 50. OZ-a u vezi s čl. 284. st. 5. OZ-a) pa se nadam kako će u buduće stalna sudska praksa potvrditi kako je bilo ispravno primijeniti upravo taj pravni lijek na onu situaciju kada poslodavac provodi izvansudsku ovrhu iako to nije dužan činiti sukladno čl. 197. OZ-a.
 
 
Piše: M/V

Prethodno sam imao priliku vrlo detaljno objasniti kada poslodavac ima obvezu - sukladno zakonu i stalnoj sudskoj praksi - provesti prisilnu naplatu (odnosno ovrhu).

https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/moraju-li-poslodavci-duzni-provoditi-ovrhe

Međutim, unatoč tomu neki poslodavci (nažalost) i dalje ne poštuju pozitivne pravne propise i stalnu sudsku praksu sudova u Republici Hvatskoj pa na štetu dužnika ali i drugih vjerovnika provode prisilnu naplatu iako to nisu dužni činiti.

Za to postoje mnogi razlozi. Tako primjerice u većim firmama navodni pravnici koji rade u pravnoj službi ne poznaju pozitivne pravne propise i stalnu sudsku praksu sudova u Republici Hvatskoj. To je doista bizarno jer vezano uz ovu temu ne treba biti čak ni pravnik već je dovoljno biti pismen. Bilo bi za pretpostavljati da osobe koje rade u pravnoj službi, neovisno o tome jesu li pravnici ili nisu, znaju čitati i pisati. Međutim, to očito nije tako jer se i dalje ovrhe provode na štetu dužnika ali i drugih vjerovnika koji postupaju sukladno zakonu (odnosno traže izravnu naplatu putem FINE).

S druge strane, u manjim firmama odnosno poduzećima, poslodavci možda i shvaćaju kako ne trebaju provesti ovrhu, ali ju opet provedu jer se boje da ih vjerovnik ne ovrši.

Taj strah uglavnom proizlazi iz čl. 201. OZ-a:

                 Odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka
                                                                         Članak 201.
„(1) Ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi.
(2) Prijedlog iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj može podnijeti do završetka ovršnoga postupka.
(3) Na temelju pravomoćnog rješenja iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku“.
 
Kada (neki) poslodavci vide navedeni članak zakona prestraše se i provedu ovrhu iako to nisu dužni činiti sukladno zakonu.
No, postoji li opravdani razlog za takvo panično postupanje poslodavca?
Naravno da ne!

U tom kontekstu valja se pitati: kada se uopće može primijeniti ta odredba zakona?

Čl. 201. OZ-a će se primijeniti ako:
1. Poslodavac ima obvezu provesti ovrhu.
2. Se radi o sudskoj ovrsi.

Kada poslodavac ima obvezu provesti ovrhu detaljno je objašnjeno u uvodnom linku.

Sada ću se osvrnuti na pretpostavku navedenu pod toč. br. 2). Kao i obično slijedim sudsku praksu viših sudova:

„U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je ovršni prijedlog usmjerio prema poslodavcu ovršenika, a podnošenje takvog prijedloga je vremenski ograničeno i ovisno o trajanju ovršnog postupka jer je odredbom članka 201. stavka 2. OZ-a propisano da se takav prijedlog može podnijeti do završetka ovršnog postupka, što podrazumijeva da se vodi sudski ovršni postupak. Postupak na pokretanje kojeg odredba članka 201. OZ-a ovlašćuje ovrhovoditelja pravna teorija definira kao specifičan adhezijski ovršni postupak. Obzirom da je ovrhovoditelj zatražio ovrhu protiv poslodavca čime je pokrenuo sudski ovršni postupak nakon bezuspješne izvansudske ovrhe koju je nastojao provesti temeljem pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi pravilno primjenjujući materijalno pravo, njegov prijedlog je valjalo odbaciti kao nedopušten iz razloga što ovrhovoditelj traži namirenje protiv poslodavca ovršenika protiv kojeg ne raspolaže ovršnom ispravom, a niti se radi o postupku sudske ovrhe protiv ovršenika u kojem bi poslodavac propustio postupiti po sudskom rješenju o ovrsi. Niti jedna Ovršnog zakona koja se odnosi na izvan sudsku ovrhu ne određuje da se u slučaju ne postupanja poslodavca ili isplatitelja stalnog novčanog primanja temeljem pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi primjenjuje odredba o izravnom provođenju ovrhe protiv poslodavca kao u tijeku sudske ovrhe u smislu odredbe članka 201. stavka 1. – 3. OZ-a.
Uzgredno, ovrhovoditelju je potrebno napomenuti kako odredbom članka 284. stavka 2. OZ-a, nije derogirana odredba članka 197. stavka 1. OZ-a, kojom je propisano da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
Odredba članka 197. stavka 1. OZ-a izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj 93/14.) i stupila je na snagu 1. rujna 2014., te se prema njoj ovrha na plaći koju provodi poslodavac može odrediti samo ako poslodavac ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke.
U protivnom, ako se plaća ovršeniku isplaćuje na račun kod banke, ovrha na plaći se određuje i provodi prema odredbama OZ-a o ovrsi na novčanoj tražbini po računu (članak 204.-207. OZ-a)“.
(U tom smislu, ŽS Split, Gž Ovr-387/2020-2)
 
„Postupak prisilne naplate od ovršenikovog poslodavca onih iznosa koje je propustio obustaviti od ovršenikove plaće pretpostavlja postojanje sudskog ovršnog postupka protiv ovršenika, te ne postupanje njegovog poslodavca po rješenju o ovrsi koje je donio sud, pa stoga nema mjesta pokretanju ovog postupka protiv poslodavca kod izvansudske ovrhe, a na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika određene općenito na imovini ovršenika, na novčanim sredstvima ovršenika po svim računima i na stalnim novčanim primanjima“.
(U tom smislu, ŽS Bjelovar, Gž Ovr-57/2019-2)
 
„Naime, čl. 201. OZ-a propisano je da ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi, a koji prijedlog ovrhovoditelj može podnijeti do završetka ovršnog postupka. Na temelju tog pravomoćnog rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku.
Iz sadržaja gore citirane odredbe OZ-a, prema uvjerenju ovog suda postupak prisilne naplate onih iznosa koje je ovršenikov dužnik propustio obustaviti od ovršenikove plaće pretpostavlja postojanje sudskog ovršnog postupka protiv ovršenika, te ne postupanje njegovog poslodavca po rješenju o ovrsi koje je donio sud. Navedeno ima za posljedicu da nema mjesta pokretanju ovog postupka protiv poslodavca kod izvansudske ovrhe, a na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika određene općenito na imovini ovršenika.
(U tom smislu, ŽS Rijeka, Posl.br. Gž Ovr-712/2019-2)
Sve navedene presude možete pronaći na dnu ove objave.
 
Nije sporno kako iz navedenog proizlazi da se čl. 201. OZ-a primjenjuje samo kada se radi o sudskoj ovrsi (toč. br. 2.) a poslodavac ima obvezu provoditi ovrhu (toč. br. 1.) . Drugim riječima čl. 201. OZ-a će se (eventualno) primijeniti kada postoji sudski ovršni postupak protiv ovršenika a poslodavac nije proveo ovrhu iako je to bio dužan učiniti. A contrario, čl. 201. OZ-a ne može se primijeniti kada se radi o pravomoćnom javnovilježničkom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.
 
Shodno svemu navedenom, kada poslodavac zaprimi zahtjev za provedbu prisilne naplate mora prije svega ustvrditi mora li on ili ne - sukladno zakonu - provesti taj zahtjev. Naime, ako poslodavac provede ovrhu na zahtjev jednog vjerovnika, a sukladno zakonu to nije dužan činiti, on ne krši samo prava dužnika, već krši prava i eventualnih drugih vjerovnika koji stoje u redu naplate putem FINE. U tom kontekstu svakako je preporučljivo da svaki poslodavac ima uvid u zakone i stalnu sudsku praksu sudova RH.


 
P.S. Tzv. agencije za naplatu potraživanja (u stvarnosti obična trgovačka društva) nisu sudovi, odnosno tijela povezana s izvršavanjem javnih ovlasti. Shodno tomu, njihova tumačenja Ovršnog zakona ili nekih drugih pravnih popisa po sili zakona ne mogu imati isti pravni učinak kao i sudska praksa (odluke sudova). Naime, pravno gledajući, tumačenje zakona od strane trgovačkog društva koje obnaša djelatnost naplate potraživanja nije ništa drugačije od tumačenja zakona trgovačkog društva koje obnaša djelatnost prodaje hrane ili odjeće.
 

 
Piše:  M/V

​
 

​Ovaj portal je prethodno pisao o velikom problemu Agencija za naplatu potraživanja i njihovom djelovanju u RH.
Danas idem korak dalje...
Nadam se da ste svi pročitali prethodne objave vezane uz ovu temu jer je to svakako uvjet kako bi što bolje razumjeli ono što slijedi...
 
Ukoliko niste svakako pročitajte ovaj članak kako bi imali kompletnu sliku...

https://pravnikhr.weebly.com/portal-pravnikhr/agencije-za-naplatu-potrazivanja-veliki-problem-koji-zahtjeva-jednostavno-rjesenje
 
Danas bavim jednom iznimno zanimljivom temom: da li je Ugovor o cesiji putem kojeg Agencije „otkupljuju“ potraživanja zaista Ugovor o cesiji sukladno Zakonu o obveznim odnosima (čl. 80. – 89.), ili predstavlja nešto drugo?
 
Da pojasnim...u pravnom smislu...ako se nešto zove nekim imenom ne znači nužno da to zaista predstavlja navedeno...

Idem na jedan primjer...
Marko i Ivan, dva dobra prijatelja, odluče sklopiti kupoprodajni ugovor temeljem kojeg Ivan prodaje Marku kuću za iznos od 300.000 eura. Međutim, u stvarnosti situacija je bitno drugačija: Ivan je oženjen sestrom od Marka. Marko se bavi nezakonitim aktivnostima i volio bih novčano pomoći svojoj sestri te Ivanu. Međutim on zna da ukoliko uplati novce na račun Ivana „iz vedra neba“ moglo bi se postaviti pitanje: od kuda dolaze svi ti novci?
S toga, Ivan i Marko se dogovaraju da mu Ivan „proda“ staru obiteljsku ruševinu kako bi on mogao pokloniti 300.000 eura njemu i sestri. Naime očito je da se ne može raditi o pravom kupoprodajnom ugovoru jer postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja.
Naime, Marko je zapravo poklonio 300.000 eura sestri i Ivanu jer oni ne žele sklopiti kupoprodajni ugovor te stara ruševina – koju će i dalje Ivan imati u posjedu –  svakako ne vrijedi 300.000 eura. Marko je htio pokloniti novce Ivanu i svojoj sestri te je tražio zakonsku podlogu kako bi im mogao pokloniti ne zakonito stečenih 300.000 eura. Naime, Ivan će u budućnosti, kada bude kupio novi automobil ili nekretninu moći opravdati podrijetlo svoje imovine – barem formalno...
 
Navedeni primjer vodi nas u čl. 285. ZOO – a koji se bavi prividnim odnosno simuliranim ugovorom.

                                                                      Prividan ugovor
                                                                          Članak 285.
(1) Prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.
(2) Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.
(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

Sukladno iznad navednom članku zakona prividan (simulirani) ugovor nema nikakvog učinka prema ugovornim stranama. U takvom ugovoru riječ je o neskladu između volje i očitovanja, a njegova posljedica je ništetnost. Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi (disimulirani) ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (čl. 285. stavak 2. ZOO-a). Sukladno stavku 3. istog članka prividnost ugovora ne može se osnovano isticati prema trećoj savjesnoj osobi, tj. osobi koja nije znala niti morala znati za prividnost pravnog posla.

Iz svega navedenog može se zaključiti da u slučaju  prividnog (simuliranog) ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje (odnosno žele da djeluje kao neki drugi ugovor).
 
Sada kada smo malo bolje upoznali temu vezanu uz simulirane ugovore idemo se posvetiti Ugovoru o cesiji – kakav bi trebao biti sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a.

Sukladno iznad navedenim člancima kod cesije tražbina se ne mijenja, ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja, odnosno tražbina se prenosi kakva je postojala između starog vjerovnika i dužnika, položaj dužnika se ne mijenja, a novi vjerovnik ima ista prava kao i stari vjerovnik.
 
Idemo odmah na jedan primjer kako bi svima bio jasan koncept Ugovora o cesiji, kakav bi on trebao biti sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a.

Marko je dužan Ivanu 100 kn. Marko ne plaća svoje dugovanje na vrijeme. Ivan (CEDENT), putem ugovora o cesiji ustupa odnosno prodaje svoje potraživanje Josipu (CESIONARU) za 75 kn. Josip postaje novi vjerovnik i sada je njemu Marko dužan platiti 100 kn.
 
Iz iznad navedenog primjera vrlo je jasno:
- tražbina se ne mijenja te ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja (Marko je prvo bio dužan Ivanu 100 kn, a zatim je dužan Josipu 100 kn)
- položaj dužnika se ne mijenja (Marko je dužan 100 kn, prvo Ivanu a zatim Josipu. No položaj dužnika je uvijek isti – on je uvijek dužan 100 kn)
- novi vjerovnik ima ista prava kao i stari vjerovnik (Josip ima pravo naplatiti 100 kn, kao što je to prije imao i Ivan)
 
Na temelju kazanog, a vezano uz Ugovor o cesiji, možemo zaključiti kako je to jedan jednostavan pravni posao gdje „prvi“ vjerovnik (CEDENT) ustupa potraživanje „drugom“ vjerovniku (CESIONARU) koji ima ista prava – u odnosu na dužnika – kao i ustupitelj.

Ključno je ukazati da se tražbina uvijek ustupa za manji iznos od sveukupnog dugovanja – što je sasvim logično (Ivan prodaje dugovanje od 100 kn prema Marku za 75 kn. Naime, Josip da bi zaradio mora naplatiti više od 75 kn.

Valja samo podsjetiti da Agencije ne kupuju dugovanja za ¾ vrijednosti – kao u našem primjeru – nego za 1 do 3 % odnosno za 10 do 30%  vrijednosti ako se radi o većim dugovanjima – no o toj temi se već mnogo napisalo u prethodnim objavama.
 
Sada kada smo vidjeli kako treba izgledati Ugovor o cesiji suklandno zaknonu (čl. 80. – 89. ZOO – a) treba ustanoviti da li Agencije za naplatu potraživanja sklapaju s Bankama odnosno ostalim vjerovnicima Ugovore o cesiji sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a ili su navedeni ugovori nešto sasvim drugo...
 
Prije svega valja kazati da se ova analiza temelji na konkretnim ugovorima koje su Agencije sklopile s vjerovnicima.

To znači da ovo nije neka hipotetska analiza već se analiziraju pravi ugovori koje su sklopile Agencije za naplatu potraživanja s vjerovnicima...
 
Uvodno valja kazati da su navedeni ugovori nominalno naslovljeni „Ugovor o cesiji“ odnsono oni se formalno oni zovu tim imenom.
Kako je na početku analize navedeno ako se nešto zove nekim imenom ne znači – pravno gledajući  – da to nešto ima pravne učinke navedenog pravnog posla jer se može sklopiti prividni odnosno simulirani ugovor.

S toga se postavlja nužno pitanje: da li Ugovor o cesiji – koji nominalno gleadujći to svakako i jest –  zadovoljava nužne uvjete iz čl. 80. – 89. ZOO – a?
 
Što je to STOCK ili datum presjeka?
Ugovori o cesiji, sklopljeni od strane Agencije za naplatu potraživanja i vjerovnka nužno sadrže iznad navedeni izraz.
S toga nam ne preostaje ništa drugo nego citirati jedan Ugovor o cesiji, sklopljen između jedne Agencije za naplatu potraživanja i Banke:
„Izraz Datum presjeka (STOCK) označava datum od kojega se sva prava i obveze iz ovih Prenesenih Tražbina s točnim dugovanim iznosom (sva bilančna i izvan bilančna izloženost vezana uz potraživanje na taj datum) prenose na Cesionara“.
 
Da prevedemo na svima razumljiv jezik...datum presjeka označava datum kada od kojega sva prava i obveze prelaze s CEDENTA (primjerice Banke) na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).
Idemo na jedan primjer...
Banka i Agencija za naplatu potraživanja ustanove da je datum prjesjeka 20. 4. 2019. Od tog datuma sva prava i obveze prelaze na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).
 
Međutim, sigurno se neki od vas pitaju: tko i na temelju čega ustanovi koliki je iznos dugovanja prešao na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).

Naime da pojasnimo...ako je datum presjeka 20. 4. 2019., TKO i NA TEMELJU ČEGA ustanovi koliko je dugovanje na taj datum?
 
Svakako bi većina rekla: pa to se regulira putem Ugovora o cesiji!

No to nebi bio točan odgovor jer Ugovorom o cesiji to nije regulirano!
Naime, u Ugovoru je samo navedeno kako se otkupljuju tražbine u određenom postotku nominalne vrijednosti na datum presjeka – koji predstavlja određeni datum (u našem primjeru 20. 4. 2019.).
 
To konkretno izgleda ovako:
„Cesionar će platiti Cedentu Kupovnu cijenu Prenesenih Tražbina (nevedenu u prilogu) ovog Ugovora koja je prikazana kao postotak (%) iskazane Nominalne vrijednosti Tražbine“.
 
Iz navedenog možemo zaključiti da Ugovorom o cesiji CEDENT ustupi „gomilu“ tražbina za jedan postotak nominalne vrijednosti, ustanovi se datum presjeka te, naposljetku, u prilogu se navedu imena dužnika (To konkretno znači da ukoliko ima primjerice 1.000 dužnika ne postoji 1.000 ugovora o cesiji već samo 1 s prilogom – gdje je navedeno svih 1.000 dužnika).
 
Međutim, naše pitanje još nije dobilo svoj odgovor: ako je datum presjeka primjerice 20. 4. 2019. tko ustanovi koliko je dugovanje na taj datum (i na temelju čega)?
 
Odgovor na to pitanje je prilično šokantan: ustanovi jednostrano CESIONAR (odnosno Agencija za naplatu potraživanja) na temelju dokumentacije priložene od strane CEDENTA (vjerovnika)!

To konkretno znači da Agencija odluči jednostrano koliko je dugovanje na dan presjeka, i navedeno dugovanje pokušava naplatiti od dužnika.
 
Da bi shvatili ovaj bizaran i jako štetan modus operandi citiram vam još jednu ugovornu odredbu (ponavljam još jedamput da se ne radi o nekim fiktivnim situacijama već o pravim Ugovorima o cesiji):

„Konačni ukupni iznos i Prava Prenesene Tražbine određuju se sa stanjem na Datum presjeka (STOCK), a uključuju:
- iznos glavnice dugovanja;
- dospjelu obračunatu kamatu – ugovornu i zateznu;
- eventualne obračunate naknade i troškove bez obzira na to jesu li te Cedentove tražbine bilančne ili izvanbilančne“

Ključno je shvatiti ovaj zadnji dio: bez obzira od kuda dolazi neki trošak, CESIONAR (odnosno Agencija za naplatu potraživanja) ga može uvrstiti u sveukupno dugovanje!
 
Iz toga proizlazi da CEDENT (odnosno ustupitelj) može izdati nevjerodostojne isprave (tj. "napumpana dugovanja"). To omogućava da se kreira mnogo veće dugovanje nego što ono iznosi u stvarnosti. Sve navedeno dozvoljava CESIONARU (odnosno Agenciji za naplatu potraživanja) da naplati znatno veće, nepostojeće dugovanje
(primjerice, sigurno su se mnogi pitali: pa bio sam dužan 10.000 kn a sada me Agencija traži 17.000 kn – plus kamate, kako to?).
 
Misilim kako ne treba napominjati da ako CESIONAR ima mogućnost odrediti jednostrano visinu tražbine ona će u velikoj većini slučajeva biti veća nego ranije.

Zamislite primjerice da Ivan kaže Josipu: ajmo staviti da je Marko dužan 1.000 kn (a dugovanje je 100 kn) pa ti sam odluči koliko ćeš naplatiti, meni je dovoljno samo da platiš 75 kn. Siguran sam da će Josip zahtijevati najveći iznos (1.000 kn) odnosno iznos koji je svakako veći od 100 kn (primjerice 500 kn).
 
Sve navedeno moramo sada analizirati kroz čl. 80. – 89. ZOO – a, te dolazimo do sljedećeg:
- tražbina se mijenja i ne ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja
- položaj dužnika se mijenja
- novi vjerovnik ima veća prava nego stari vjerovnik

Naime, tražbina se određuje – jednostrano – od strane CESIONARA,  koji u mnogim slučajevima zahtjeva dugovanje koje objektivno ne postoji – primjerice zahtijevajući ne postojeće troškove. Kada se uz to dodaju svakodnevni pozivi i uznemiravanja kako bi se provela nezakonita naplata potraživanja nesporno je kako je dužnik u mnogo gorem položaju nego prije.
 
Na temelju navedenog valja kazati kako „Ugovori o cesiji“ sklopljeni (po iznad navedenom modelu) od strane vjerovnika i Agencija za naplatu potraživanja – pravno gledajući – to ne mogu biti.
 
Naime vjerovnik (CEDENT), suprotno općem pravilu nemo plus iuris in alium transferre potest quam ipse habet (nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima), prenosi na Agenciju (CESIONARA) više prava nego što i sam ima.
 
S toga, takvi „Ugovori o cesiji“ predstavljaju samo prividan odnosno simulirani ugovor dok u stvarnosti Agencije za naplatu potraživanja te vjerovnici sklapaju Ugovore na tret trećeg – odnosno dužnika, gdje CEDENT prenosi na CESIONARA više prava nego što i sam ima:
 
                                                               Ugovaranje na teret trećega
                                                               Obećanje radnje treće osobe
                                                                             Članak 341.
(1) Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega ne obvezuje, a obećavatelj odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći ne pristaje obvezati se ili ispuniti određenu radnju.

Na temelju kazanog valja istaknuti kako mnogi Ugovori o cesiji sklopljeni između Agencija i vjerovnika ne zadovoljavaju kriterije iz čl. 80. – 89. ZOO – a, pa s toga, sukladno navedenom, ni ne mogu imati pravne učinke cesije – u odnosu na dužnika.

Valja istaknuti kako u slučaju „prodaje dugovanja“ dužnik mora prije svega ustanoviti da li je njegovo dugovanje isto u odnosu na prethodnog vjerovnika, odnosno da li je tražbina po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja ista kao što je bila u odnosu na prethodnog vjerovnika (primjerice ako je netko bio dužan 100 kn + kamate, u odnosu na novog vjerovnika mora opet biti dužan 100 kn + kamate).

Gdje je tu sudska praksa?
Mnogi su se možda zapitali, no dobro, a što kažu sudovi na sve ovo?
Vezano uz ovu temu sudske prakse ima vrlo malo...
 
Kako je već bilo navedeno u prethodnim objavama danas u RH živi više od 600.000 ljudi na rubu siromaštva.
U mnogim slučajevima predmeti niti ne dođu na sud već se sve odvija po dobro poznatom principu: platiti ću da ih skinem s vrata, nemam novaca za vući se po sudovima godinama...
S toga valja kazati kako sudovi ni nemaju mnogo prilika oglasiti se o navedenoj temi jer predmeti nikada ne dođu do suda...
 
Naposljetku, u onim predmetima koji dođu do suda (a nije ih mnogo), "krhko" pravosuđe nema se snage „uhvatiti u koštac“ s ovom temom te proizvesti stalnu sudsku praksu koja će jasno ustanoviti da Ugovori - gdje vjerovnik prenosi više prava nego što i sam ima - ne mogu spadati pod cesiju (odnosno pod čl. 80. – 89. ZOO – a).  


 

​piše M/V

Danas se bavim jednom vrlo zanimljivom temom, o kojoj ste sigurno mnogo čuli i pročitali. Kako i sam naslov govori danas ću analizirati institut zastare. Iako vjerujem da mnogo znate o navedenoj temi danas idem malo detaljnije i analiziram čl. 214. – 246. ZOO-a, koji se bave zastarom. Moram spomenuti kako postoji zastara u kaznenom pravu, kao i porezna zastara, međutim, o navedenom neću danas.
 
Što je to zastara?
Zastara, kao pravni institut, predstavlja gubitak zahtjeva na zaštitu vjerovnikova prava zbog njegova pasivnog držanja kroz zakonom određeno vrijeme. Proizlazi iz toga kako se vjerovnik mora u određenom vremenskom periodu „aktivirati“ kako njegovo potraživanje ne bi „palo u zastaru“, odnosno kako ne bi izgubio svoje pravo na zahtjev da naplatiti potraživanje.
 
Kada zastara počinje teći?
 
Sukladno čl. 215. ZOO-a :
„(1) Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(2) Ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi“.
 
Ovo je opće pravilo koje se primijenjuje na sve zastarne rokove, ukoliko zakonom nije drugačije propisano. Ako vam slučajno nije baš jasan iznad navedeni članak zakona, ne brinite, jer ćemo sada za svaku vrstu tražbine utvrditi zastarni rok, kao i trenutak od kada zastara teće.
 
1) OPĆI ZASTARNI ROK (čl. 225. ZOO-a) je 5 godina i vrijedi sve tražbine za koje nije propisan poseban rok zastare. Proizlazi iz navedenog kako se navedeni zastarni rok primjenjuje svaki puta kada nije zakon ne određuje drugi zastarni rok.
Zatarni rok teće dan nakon dospijeća (zakašnjenja), ako se obveza sastoji u činjenju (ispunjenju) odnosno dan nakon što je dužnik postupio protivno obvezi, ako se obveza sastoji u nečinjenju (propuštanju neke radnje) ili trpljenju (trpljenju tuđa radnje).
 
2) POVREMENE TRAŽBINE (čl. 226. ZOO-a) zastarijevaju u roku od 3 godine. Zastara počinje teći od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tu je zakon vrlo jasan te ga s toga i citiram:
 
                                                                      Članak 226.
„(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
(2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja“.
 
Međutim čl. 226. mora se čitati zajedno s čl. 227. ZOO-a:
 
                                                                      Članak 227.
„(1) Pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine.
(2) Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.
(3) Ne može zastarjeti pravo na uzdržavanje određeno zakonom“.
 
Navedeno moram malo pojasniti. Samo pravo iz kojeg proistječu povremene tražbine zastarijeva za 5 godina. U tom slučaju zastara teće od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine (najstarijeg neispunjenog davanja) i nakon proteka od pet godina vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.
 
3) ZA MEĐUSOBNE TRAŽBINE IZ UGOVORA O PROMETU ROBE I USLUGA (čl. 228. ZOO-a) zastarni rok je 3 godine. Zastara teće od svake isporuke robe, izvršenog rada ili usluge, i to odvojeno za svaku isporuku robe, izvršen rad ili pruženu uslugu.
 
4) ZA TRAŽBINE ZAKUPNINE I NAJAMNINE (čl. 229. ZOO-a) zastarni rok je 3 godine. Zastara teće dan nakon dospijeća (odnodno zakašnjenja), neovisno plaća li se povremeno (mjesečno, tromjesečno itd.) ili jednom godišnje.
 
5) TRAŽBINA NAKNADE ŠTETE (čl. 230. i 231. ZOO-a). U slučaju naknade štete valja razlikovati tri moguće situacije:
 
a) izvanugovorna naknada štete (čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a): u ovom slučaju postoje objektivni (5 godina) i subjektivni zastarni rok (3 godine). Subjektivni rok teće od kada je oštećeni doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila, dok objektivni rok teće od nastanka štete. Konkretno to znači da nakon 5 godina od nastanka štete nemate više mogućnost tražiti naknadu štete, bez obzira kada ste doznali za štetu.

Primjer: 1.1.2010. netko vam udari auto koji je parkiran ispred vaše kuće. Poslije 2.1.2015. vi nemate više mogućnost tražiti naknadu štete bez obzira kada ste doznali za štetni događaj (objektivni rok).
 
b) ugovorna naknada štete (čl. 230. st. 1 i 2. ZOO-a): tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.
 
c) šteta nastala počinjenem kaznenog djela (čl. 231. ZOO-a): kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.
 
6) TRAŽBINE NAKNADE ZA:
a) struju, vodu, grijanje, dimnjačarske usluge, plin, čistoću
b) radio i televizijsku pristojbu
c) telefon, poštanski pretinac
d) pretplatu za povremene tiskovine
zastarijevaju za 1 godinu (čl. 232. ZOO-a). U ovom slučaju zastara teće od dospjelosti svake pojedine tražbine. Valja također napomenuti kako zastara teče iako su isporuke ili usluge produljene.
 
7) TRAŽBINE IZ UGOVORA O OSIGURANJU (čl. 234. ZOO-a): u ovom slučaju situacija je malo teža za shvatiti pa ću ići pomalo.
 
a) Tražbine ugovaratelja osiguranja (osiguranika), odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za 5 godina, a iz ostalih ugovora o osiguranju za 3 godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala (čl. 234. st. 1. ZOO-a).
Drugim riječima to znači kako zastarni rok od 5 (ugovor o osiguranju života) odnosno 3 godine (ostali ugovori o osiguranju) teće od prvog dana nakon proteka kalendarske godine u kojoj je tražbina nastala.
Međutim, iznimno, zastara teće od saznanja za nastup osiguranog slučaja, ako zainteresirana osoba dokaže da nije znala da se osigurani slučaj dogodio, ali u svakom slučaju zastara nastupa za 10 godina kod životnog osiguranja, a kod ostalih za 5 godina (odnosno radi se o objektivnim rokovima od 5 i 10 godina) – čl. 234. st. 2. ZOO-a.
 
b) Tražbine osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za 3 godine (čl. 234. st. 3. ZOO-a).
 
c) Neposredan zahtjev treće osobe prema osiguratelju zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu (čl. 234. st. 5. ZOO-a).
 
d) Regresni zahtjev osiguratelja prema trećoj odgovornoj osobi: u ovom slučaju zastarijevanje počinje teći kad i zastarijevanje osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku (čl. 234. st. 6. ZOO-a).
 
Vezano uz zastaru tražbine ugovora o osiguranju, za one posebno zainteresirane, valja samo naposljetku spomenuti i čl. 234. st. 4. ZOO-a sukladno kojem kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećega, oštećena osoba zahtijeva naknadu od osiguranika ili je dobije od njega, zastara osiguranikova zahtjeva prema osiguratelju počinje od dana kad je oštećena osoba tražila sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kad joj je osiguranik naknadio štetu.
 
8) TRAŽBINE UTVRĐENE PRED SUDOM ILI DRUGIM NADLEŽNIM TIJELOM – Čl. 233. ZOO-a
Sve prethodno navedeno morate nadopuniti s čl. 233. ZOO-a – a ukoliko želite razumjeti zastarne rokove:

                                                                        Članak 233.
„(1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
(2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina“.
 
Iz navedenog proizlazi kako imamo 2 zastarna roka:
a) Tražbine utvrđene PRAVOMOĆNOM sudskom odlukom (nagodbom), odlukom (nagodbom) drugoga nadležnog tijela, ili javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina.
 
b) Poveremene tražbine koje proistječu iz iznad navedenih odluka (nagodbi), a dospijevaju ubuduće,  zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina (odnosno u roku od 3 godine).
 
Idemo na jedan primjer i odmah će sve biti jasno...
Karta za parkiranje (zastarijeva za 5 godina sukdlano općem zastarnom roku). Vjerovnik podnosi prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave koja se odnosi na nepodmirenu kartu za parkiranje. Dužnik ne upućuje žalbu pa s toga rješenje o ovrsi postaje pravomoćno. Sada zastarni rok nije više 5 godina, već 10 godina (odnosno radi se o pravomoćnom javnobilježničkom aktom sukladno čl. 233. st. 1 ZOO-a).
 
Sve navedeno mogli ste sigurno već vidjeti u mnogim člancima vezanim za institut zastare.
Međutim velika većina navedenih članaka ne bavi se onim, po mišljenju onog što piše, najbitnijim: prekidom zastare. Sve iznad navedeno ne znači apsolutno ništa ukoliko ne poznajete odredbe zakona vezane uz prekid zastare.
 
PREKID ZASTARE
 
1) PRIZNANJE DUGA – čl. 240. ZOO-a:
 
„(1) Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.
(2) Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja“.
 
PRIMJER (nažalost vrlo aktualan u praksi)
Vjerovnik zove i kaže uplatite bar 100, 200 kn, koliko možete. Nemojte se brinuti. Dužnik plati 100 kn i tako može primjerice priznati dug od više desetaka tisuća kuna. U tom trenutku vjerovnik pokreće ovrhu i dužnik se ne može pozvati na zastaru (odnosno može se pozvati ali će biti odbijen).
 
2) PODIZANJE TUŽBE ODNOSNO NEKA DRUGA VJEROVNIKOVA RADNJA – čl. 241. ZOO-a:
 
„Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine“.
 
PRIMJERI
Vjerovnik podnese tužbu.
Vjerovnik podnese prijedlog za ovrhu javnom biljezniku.
Vjerovnik podnese zahtjev za izravnu naplatu putem FINE.
 
Što se događa ukoliko vjerovnik bude odbačen sa iznad navedenim radnjama?
Na to pitanje odgovara čl. 242. ZOO-a:
 
„(1) Prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.
(2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage“.
 
PRIMJERI
Vjerovnik podnese tužbu. Dužnik uputi žalbu koja je usvojena. Brišu se učinci prekida zastare iz čl. 241. ZOO -a, odnosno zastara teće  i dalje.
Vjerovnik podnese prijedlog za ovrhu javnom biljezniku. Dužnik uputi prigovor koji bude usvojen. Brišu se učinci prekida zastare iz čl. 241. ZOO -a, odnosno zastara teće  i dalje.
Vjerovnik podnese zahtjev za izravnu naplatu putem FINE. Dužnik uputi prigovor koji bude usvojen. Brišu se učinci prekida zastare iz čl. 241. ZOO -a, odnosno zastara teće  i dalje.
 
Što se događa ako vjerovnik uspije sa radnjama iz čl. 241. ZOO-a?
Na to pitanje odgovara čl. 245. ZOO-a:
 
„(1) Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
(2) Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
(3) Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
(4) Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka.
(5) Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.
(6) Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta“.
 
Mislim da je sve jasno iz samog članka zakona ali idem na jedan primjer.
 
Parkirna karta: zastara teće od 1.1.2010. Zastara je sukladno čl. 225. ZOO-a 5 godina (odnosno 1.1.2015.) Nište se ne događa i vjerovnik 15.12.2014. podnese prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave koja se odnosi na nepodmirenu parkirnu kartu.
Dužnik podnosi prigovor koji:

a) Bude usvojen: nema prekida zastare. Sukladno tome zastara će biti 1.1.2015.(čl. 242. ZOO-a)
​
b) Bude odbijen: dolazi do prekida zastare. Primjerice ako je spor okončan 1.1.2020. u korist vjerovnika zastara ponovno teće od 1.1.2020. (čl. 245. st. 3. ZOO-a) i zastarni rok je 1.1.2025. (sukladno čl. 245. st. 6. ZOO-a), odnosno, ukoliko se radi o pravomoćnoj presudi (čl. 233. ZOO-a) 1.1.2030.
Valja također napomenuti kako se vrijeme koje je proteklo od 1.1.2010. do 15.12.2010. ne računa, odnosno „pada u vodu“ (čl. 245. st. 1. ZOO-a).
 
Moram također napomenuti kako sukladno čl. 244. ZOO-a za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pisano ili usmeno da obvezu ispuni (odnosno nužna je neka radnja iz čl. 241. ZOO-a).
 
Naposljetku moram istaknuti kako u RH – danas – ne postoji tzv. apsolutni zastarni rok, već se primjenjuju iznad nevedena pravila.
 



piše M/V

Danas se bavimo – isključivo s pravne strane – jednom vrlo zanimljivom, aktualnom temom: kada se točno ide u zatvor?

Odnosno...da budemo precizniji...

Da li pravomoćno osuđena osoba mora odmah u zatvor? Nakon pravomoćne presude, kada se točno mora u zatvor? 

Iz onog što je iznad navedeno nameće se jedno sasvim logično pitanje...Kada jedna osoba bude pravomoćno osuđena da li ona odmah ide u zatvor ili se može dogoditi još nešto što bi omogućilo toj osobi da ne ide na izdržavanje zatvorske kazne?
 
Vezano uz navedenu temu mora se odmah kazati da ukoliko je netko pravomoćno osuđen na kaznu zatvora ne znači automatski da će on „sutra“ ići u zatvor već postoji Zakon o izvršavanju kazne zatvora (NN 98/19). Navedeni zakon bavi se situacijom „nakon presude“, odnosno na koji način se izvršava presuda (u našem slučaju zatvorska kazna).
 
Mi se svakako nećemo baviti cijelim zakonom već isključivo odgodom izvršavanja kazne zatvora. S toga možemo kazati da nakon što se (nakon mnogo godina) dugotrajni postupak pred sudom okonča – te konačno stigne osuđujuća presuda – postoji mogućnost da se opet izbjegne zatvor, jer se može tražiti odgoda izvršavanja kazne zatvora.
 
Na temelju kazanog danas se bavimo odgodom izvršavanja kazne zatvora, odnosno, da budemo precizni, interesira nas isključivo Zakon o izvršavanju kazne zatvora (NN 98/19), Glava IX., čl. 54., kojeg prenosimo u cjelosti:
 
                                     „Glava IX.   ODGODA IZVRŠAVANJA KAZNE ZATVORA
                                                              RAZLOZI ZA ODGODU
                                                                        Članak 54.
(1) Sudac izvršenja na molbu osuđenika, opunomoćenika osuđenika ili uz njegovu suglasnost i članova njegove obitelji iz članka 8. točke 5. ovoga Zakona, može donijeti rješenje o odgodi izvršavanja kazne zatvora. Molba za odgodu izvršavanja kazne zatvora s potrebnim dokazima može se podnijeti u roku od tri dana od uručenja rješenja o upućivanju, a nakon proteka toga roka ako su razlozi za odgodu nastali naknadno, ali ne kasnije od tri dana po saznanju za njihovo postojanje.
(2) Rješenje iz stavka 1. ovoga članka sudac izvršenja donijet će nakon provedenog postupka u kojem će utvrditi postojanje razloga za odgodu i to u roku od tri dana od primitka molbe.
(3) Razlozi za odgodu jesu:
1) teška akutna bolest ili znatno pogoršanje postojeće kronične bolesti za čije liječenje nema uvjeta u kaznionici ili zatvoru,
2) smrt člana obitelji osuđenika,
3) potreba obavljanja ili dovršenja neodgodivih sezonskih radova te radova izazvanih elementarnom nepogodom ili drugom nesrećom, a u obitelji osuđenika nema druge radno sposobne osobe,
4) obveza osuđenika u dovršavanju započetog posla zbog čijeg bi neobavljanja nastala znatna materijalna šteta,
5) završetak školske godine ili polaganja ispita,
6) dijete mlađe od godinu dana o kojem osuđenik skrbi,
7) trudnoća osuđenice ako do poroda ne preostaje više od šest mjeseci,
8) rizična trudnoće osuđenice,
9) potreba osiguranja skrbi za odgoj i čuvanje maloljetnih osoba, te starih, bolesnih ili nemoćnih osoba u obitelji osuđenika ili uzdržavanih osoba za koje postoji potreba skrbljenja prema mišljenju centra za socijalnu skrb nadležnog prema njihovu mjestu prebivališta, a koju je obvezan osigurati osuđenik.
(4) Izvršavanje kazne zatvora zbog razloga iz stavka 3. točke 1. ovoga članka može se odgoditi dok bolest traje; zbog razloga iz točke 2. najdulje do tri mjeseca; zbog razloga iz točke 3. i 4. do završetka posla, a najdulje do tri mjeseca; zbog razloga iz točke 5. najdulje do šest mjeseci; zbog razloga iz točke 6., 7. i 8. najdulje do navršene jedne godine djetetova života; a zbog razloga iz točke 9. najdulje do šest mjeseci.
(5) Sveukupna odgađanja izvršavanja kazne mogu trajati ukupno najdulje dvadeset mjeseci, osim iz razloga iz stavka 3. točke 1. ovoga članka.“
 
Konkretno to izgleda ovako...Osoba biva pravomoćno osuđena na izdržavanje kazne zatvora (pravomoćna osuđujuća presuda).  Pravomoćno osuđenoj osobi uručuje se rješenje o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora. Tada osuđenik ima tri dana od uručenja navedenog rješenja za uputiti molbu za odgodu izvršenja kazne zatvora (molba se podnosi sucu izvršenja). Ukoliko su razlozi nastali naknadno, tada se molba upućuje u roku od tri dana otkad je osuđena osoba saznala za njihovo postojanje. U molbi osuđenik (odnosno njegov odvjetnik) mora precizirati iz kojih razloga (a može ih biti i više) se traži odgoda, te priložiti dokaze kojima dokazuju navedeni razlozi.
 
Sada kada smo vidjeli kako konkretno funkcionira institut možemo ići analizirati neke od navedenih razloga...
Čl. 54. st. 3., točka br. 3: potreba obavljanja ili dovršenja neodgodivih sezonskih radova te radova izazvanih elementarnom nepogodom ili drugom nesrećom, a u obitelji osuđenika nema druge radno sposobne osobe: zbog navedenih razloga odgoda može trajati do završetka radova, a najdulje tri mjeseca.
 
Ovaj primjer nas uvodi u neke od razloga koji su poprilično bizarni, a koji svakako ne bi trebali postojiati (odnosno biti formulirani na navedeni način). Naime, da bi shvatili svrhu odgode izvršavanja kazne zatvora morate – prije svega – shvatiti svrhu odlaska u zatvor.
 
U zatvor se – kako je mislim svima poznato – ne ide na izlet, na razgledavanje, na odmor...Zatvor je ustanova u kojoj osuđenici (pravmoćno osuđene osobe) izdržavaju zatvorsku kaznu. Zatvorska kazna je sankcija za počinitelje kaznenih djela koja se provodi lišavanjem slobode optuženika. Iz toga proizlazi kako zatvor nije mjesto gdje se može ali i ne mora ići već je mjesto gdje se nužno mora ići jer je osoba počinila kazneno djelo, pa je sukladno tome lišena svoje slobode.
 
                  IZDRŽAVANJE ZATVORSKE KAZNE = NE ZNAČI ODLAZAK NA IZLET ILI ODMOR
 
Upravo kroz navedeno valja sagledati razloge iz stavka br. 3, pa tako i onaj iz točke br. 3. Naime, doista je teško zamisliti da osoba koja je pravomoćno osuđena može reći: „hej ja bi odgodio izvršavanje zatvorske kazne jer mi je kuća stradala u potresu“.
 
Probajmo zamisliti ovaj primjer...
Ivan biva pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina zbog silovanja djevojčice od 11 godina. U međuvremenu, njegovu kuću pogodi potres...Svakako nije u skladu s kaznenom politikom da takva osoba može reći: „daj, sačekajte dva mjeseca da to malo obnovim pa ću onda malo u zatvor“...
 
Naime, odlazak u zatvor, kako smo kazali, nije izlet ili odmor već sankcija koja može biti odgođena isključivo zbog osnovnog obrazvovanja (primjerice završetak školske godine), skrbi djeteta mlađeg od godinu dana (za koje nema tko drugi skrbiti), nedavne smrti člana uže obitelji ili teških zdravstvenih tegoba (primjerice rizične trudnoće). Na temelju kazanog, možemo zaključiti kako je postojanje ovog razloga – iako u praksi ne previše čestog – suvišno, pa bi sukladno tome morao biti odmah uklonjen iz navednog članka.
 
Čl. 54. st. 3., točka br. 4: obveza osuđenika u dovršavanju započetog posla zbog čijeg bi neobavljanja nastala znatna materijalna šteta: zbog navedenih razloga odgoda također može trajati do završetka radova, a najdulje tri mjeseca.
 
Ako smo za prethodnu točku rekli da je suvišna, što onda kazati za ovu: osuđenik može tražiti odgodu izvršavnja kazne zatvora kako bi dovšio započeti posao jer će u protivnom (zbog neobavljanja) nastati značajna materijalna šteta!
 
Primjerice zamislite odgodu izdržavanja kazne zatvora jer osuđenik mora završiti gradnju kuće na moru ili možda obrtnika koji ima sklopljen ugovor o djelu s drugim subjektom pa mora dovršiti posao kako bi zaradio...
 
Iz ovog primjera se jasno vidi kako su neki razlozi potpuno zalutali u odgodu izvršavanja kazne zatvora, te isti moraju biti uklonjeni iz navednog zakona. Naime kako se već sada može zaključiti odgoda izvršavanja kazne zatvora može se tražiti isključivo iz opravdanih razloga koji su usko vezani za zdravlje, obrazovanje ili užu obitelj.
 
Čl. 54. st. 3., točka br. 2: smrt člana obitelji osuđenika: zbog navedenog razloga odgoda se može zatražiti najdulje tri mjeseca. Smrt člana uže obitelji svakako može biti razlog za odgodu izvršenja kazne zatvora. Međutim, kako je ovdje jasno vidljivo postoji jedna „očita rupa u zakonu“. Naime, u samoj formulaciji zakona bilo je nužno da zakonodavac jasno definira kako se odgoda izvršenja kazne zatvora može tražiti isključivo zbog smrti člana uže obitelji.
 
Iako je ovom slučaju sudska praksa zauzela određeni stav, svakako bi bilo bolje da je zakonodavac postavio granicu – te jasno odredio kako se pod smrti člana obitelji misli isključivo na smrt užeg člana obitelji osuđenika.
 
Točke br. 5), 6), 7), 8) i 9) nećemo posebno analizirati jer se radi o opravdanim razlozima zbog kojih se može tražiti odgoda izvršenja kazne zatvora. Naime, kako smo već prethodno naveli odlazak u zatvor može se odgoditi isključivo zbog osnovnog obrazvovanja (primjerice završetak školske godine, točka br. 5), skrbi djeteta mlađeg od godinu dana (za koje nema tko drugi skrbiti, točka br. 6), nedavne smrti člana uže obitelji ili teških zdravstvenih tegoba (primjerice rizične trudnoće, točka 7).
 
Ostao je za analizirati samo razlog naveden u točki br. 1: teška akutna bolest ili znatno pogoršanje postojeće kronične bolesti za čije liječenje nema uvjeta u kaznionici ili zatvoru.

Navedeni razlog nije pušten slučajno za kraj već s razlogom: radi se o kontroverznom razlogu, koji se zbog svoje devijantne upotrebe koristi kao „get out of jail for free“ za odabrane...
 
Kako bi shvatili ovo zadnje nevedeno moram citirati i čl. 54. st. 5.:
„Sveukupna odgađanja izvršavanja kazne mogu trajati ukupno najdulje dvadeset mjeseci, osim iz razloga iz stavka 3. točke 1. ovoga članka.“
 
Da prevedemo na svima razumljiv jezik: možete tražiti odgodu izvršenja kazne zatvora više puta, iz više razloga ali najviše do dvadeset mjeseci – nakon toga jednostavno morate u zatvor...osim...ako se ne radi o razlogu iz stavka 3. točke 1.
 
U tom slučaju nema vremenskog ograničenja, odnosno  osuđenik ne mora u zatvor sve dok ima tešku akutnu bolest ili znatno pogoršanje postojeće kronične bolesti za čije liječenje nema uvjeta u kaznionici ili zatvoru.
 
Probajmo zamisliti primjerice psorijatični artritis i karcinom pluća. O karcinomu pluća mislim da ne treba trošiti previše riječi jer je općepoznato o kakvoj se bolesti radi. S druge strane psorijatični artritis  predstavlja kroničnu upalnu reumatsku bolest koja se, s obzirom da često zahvaća i aksijalni skelet odnosno kralježnicu, ubraja u skupinu seronegativnih spondiloartritisa. Kako samo ime bolesti govori, radi se o artritisu koji je povezan s psorijazom.
 
Iako ni jedna ni druga bolest svakako nije ugodna možemo se složiti kako je karcinom pluća invazivnija bolest, pogotovo ukoliko dolazi s metastazama. Ovaj primjer je naveden kako bi se ukazalo da postoje mnoge akutne odnosno kronične bolesti koje se razlikuju po intenzitetu, invazivnosti te samim time i po načinu njihova liječenja.
 
Na temelju iznad navedenog možemo kazati kako u razlog iz točke 1. možemo uvrstiti jedan jako širok spektar bolesti.
 
Međutim, da li sve bolesti koje možemo uvrstiti opravdavaju odgodu izvršavanja kazne zatvora? Da li je opravdano uvrsiti u formulaciju zakona iznimku odnosno mogućnost odgodu izvršavanja kazne zatvora na neodređeno vrijeme? Kakva se poruka s ovakvom formulacijom zakona šalje žrtvama kaznenog djela, ali i budućim počiniteljima? A što napraviti ako je teška bolest bolest diagnosticirana u inozemstvu te ondje zahtijeva liječenje, sukladno mišljenju inozemnih „stručnjaka“?
 
Odgovor na ova, ali i druga povezana pitanja opet se nužno pronalazi u funkciji kazne zatvora. 
Valja opet ponoviti kako se u zatvor ne ide na izlet, razgledavanje, odmor...Zatvor je ustanova u kojoj osuđenici (pravmoćno osuđene osobe) izdržavaju zatvorsku kaznu.
 
Na temelju navedenog ne može postojati razlog koji omogućuje odgodu izvršavanja kazne zatvora na neodređeno vrijeme. Svakako za najteže bolesti mora postojati mogućnost odgode izvršavanja kazne zatvora. Međutim, zakonodavac (a nikako sudska praksa) mora postaviti jasne, objektivne kriterijie, putem kojih se primjerice mora ustanoviti:

• maksimalno trajanje odgode (primjerice zbog razloga iz stavka 3. točke 1. kazna zatvora odgađa se do trenutka kada se ne steknu uvijeti za liječenje u zatvoru; ili do trenutka kada medincinska komisija ne ustanovi kako su se stekli uvjeti za liječenje u zatvoru...itd)
• obvezna provjera aktualnog zdravstvenog stanja osuđenika (odnosno stanja njegove bolesti) od strane neovisne medincinske komisije (primjerice svakih 3 ili 6 mjeseci)

Iznad navedeni kriteriji predstavljaju samo neke od mogućnosti kako bi razlog naveden u točki br. 1 ponovno dobio svoju jedinu – ne kontroverznu – svrhu: odgoda izvršavanja kazne zatvora može se tražiti isključivo u slučaju teške bolesti - ali do jasno određenog trenutka: tada ili se osuđenik vraća na izdržavanje kazne zatvora ili premine od posljedica teške bolesti.
 
Na kraju naše analize možemo zaključiti i kazati kako je institut odgode izvršenja kazne zatvora jednostavno loše formuliran, te se nažalost samo uklapa u lošu sliku hrvatskog pravosuđa.

S jedne strane potpuno ne opravdani razlozi zbog kojih se može tražiti odgoda izvršenja kazne zatvora (točke br. 3 i 4), dok s druge strane oni potpuno opravdani (točke br. 5, 6, 7, 8 i 9). Između njih se nalaze opravdani razlozi (točke br. 1 i 2) ali koji zbog svoje loše formulacije otvraju brojne „rupe u zakonu“ te samim time i mogućnost devijantne uporabe (tzv. „get out of jail for free“).
 
S toga, na temelju svega kazanog, nužno je što prije izmijenti – te bolje formulirati – institut odgode izvršenja kazne zatvora, kako bi pravosuđe RH napravilo nužan korak naprijed, odnosno prema najrazvijenijim pravosudnim sustavima EU – a.
 
piše M/V

Došlo je vrijeme da se počne analizirati problem korupcije u RH, a to svakako ne može proći bez Zakona o podrijetlu imovine (ZPI).
 
PROBLEM U NESRAZMJERU IMOVINE
Mnogo se puta pričalo u javnosti kako treba donijeti Zakon o podrijetlu imovine, kako je to neophodno kako bi se suzbila korupcija, kako je to temelj borbe protiv korupcije...međutim, unatoč svim tim „velikim pričama i najavama“ navedeni Zakon – danas – još uvijek ne postoji...
Razlozi zašto navedeni zakon do dan danas ne postoji biti će analizirani malo kasnije, a sada se idemo baviti tzv. problemom imam puno a zarađujem malo.
Idemo se odmah malo igrati s brojkama...
 
PRIMJER BR. 1
Marko ima mjesečna primanja od 15.000 kn neto, i tako 10 godina. U 10 godina Marko je mogao zaraditi od svog rada 1.800.000 kn (15.000 x 12 x 10). Marko živi u stanu u Rijeci kojeg je kupio za 1.400.000 kn. Također, Marko je vlasnik stana Zagrebu kojeg je kupio za 1.700.000 kn te automobila u vrijednosti od 500.000 kn, za kojeg mjesečno plaća ratu kredita u iznosu od 5.000 kn. Iz svega navedenog proizlazi da postoji očit nesrazmjer imovine jer Marko nikako nije mogao kupiti stan u Zagrebu i Rijeci. Naime, čak i da nije potrošio niti jednu kunu u 10 godina mogao je maksimalno zaradtiti 1.800.000 kn. Ako uzmemo u obzir da postoji i rata kredita za auto u iznosu od 5.000 kn, taj nesrazmjer je i više nego očit.
 
PRIMJER BR. 2
Josip ima mjesečna primanja od 15.000 kn neto, i tako 10 godina. Ivana, njegova supruga ima primanja od 10.000 kn neto, i tako 10 godina. U 10 godina Josip i Ivana mogli su od svog rada zaraditi maksimalno 3.000.000 kn (15.000 x 12 x 10 + 10.000 x 12 x 10). Josip i Ivana žive u Zagrebu, u stanu kojeg su kupili za 1.900.000 kn. Također, Josip i Ivana su suvlasnici kuće na moru koju su kupili za 2.300.000 kn. Josip je vlasnik automobila, kojim se također služi i Ivana, u vrijednosti od 450.000 kn. Ivana i Josip imaju sina Marka, koji studira na prestižnom faklutetu u inozemstvu, gdje se godina plaća 15.000 eura. Ovaj primjer, kao i onaj prethodni, pokazuje nam kako postoji očiti nesrazmjer u imovini jer nikako si obitelj Josip – Ivana, uz svoja zakonita primanja, ne može priuštiti ono što je prikazano.
 
PRIMANJA U RH SU OBJEKTIVNO NISKA I VRLO MALO LJUDI SI MOŽE PRIUŠTITI NEKU NEKRETNINU, ILI VRIJEDNU POKRETNINU...
 
Iznad navedeni primjeri su nam pokazali kako izgleda očit nesrazmjer u imovini. Osim toga iz navedenih primjera može se iščitati kako su u RH primanja objektivno niska, pa si stoga iznimno mali broj ljudi može priuštiti nekretninu, ili vrijednu pokretninu. Naime tko danas u RH ima iznad navedena primanja? - Vrlo, vrlo mali broj ljudi...
 
Naime, ako uzmemo u obzir da u RH živi ljudi 1.200.000 na rubu siromaštva, a ostali zasigurno nemaju primanja od 10 -15.000 kn neto (kao u našim primjerima), možemo zaključiti da je u RH jako teško „nešto stvoriti“ od svog rada.

Primjerice ako uzmemo jednu prosječnu obitelj gdje muž i žena zarađuju 6.000 kn neto (iako mnogi nemaju niti toliko!) teško je zamisliti da si oni mogu priuštiti stan ili kuću. Svakako mogu uzeti kredit na 20 – 30 godina (i eventualno dobiti subvenciju od Države) te se nadati kako će sve biti uredu tih 20 – 30 godina. Naime ako i jedan od njih izgubi posao ili se dogodi neki neočekivani trošak oni će se naći u blokadi odnosno ono što su gradili godinama otići će u nepovrat...
 
Takva realna slika nažalost je jako iskrivljena jer mnoge obitelji imaju nekretinu u svom vlasništvu koju onda samo „prenesu“ na svoju djecu (ili im primjerice pomažu svaki mjesec kako bi platili ratu kredita).
 
S toga možemo kazati da si u RH – sa svojim primanjima –  malo tko može priuštiti nekretninu, ili neku vrijednu pokretninu jer su primanja objektivno niska. Naime mnogi rade 30, 40 ili 50 godina a da tokom svog života „nisu ništa stvorili“ jer im jednostavno njihova primanja to ne dopuštaju.
 
Da li možete zamisliti da netko radi u Njemačkoj ili Austriji 30-40 godina i ima mirovinu od 400 eura, živi u stanu koji je naslijeđen od roditelja, vozi auto star 20 godina...
 
Ovo sve što smo kazali shvatili su i ljudi koji su se počeli baviti koruptivnim radnjama...
Naime, ako imam mjesečna primanja u iznosu od 15.000 kn a želim kuću na moru od 2.300.000 kn, stan u Zagrebu od 1.400.000 kn, auto od 450.000 kn te ušteđevinu od 100.000 eura koje su mi opcije?
 
Mogu raditi 30 – 40 godina i onda si priuštiti nešto od toga ili se mogu okrenuti koruptivnim radnjama kako bi izvukao dovoljno novaca da si priuštim navedeno (odnosno život „na visokoj nozi“)...
Međutim ono što svakako ne mogu je zaraditi navedeno legalnim putem – jer si to u RH ne može priuštiti preko 90% ljudi koji rade sukladno zakonu.
Upravo iz navedenih razloga mnogi su okrenuli tzv. „velikoj korupciji“ kako bi uspijeli doći do onoga što nikada nebi stekli zakonskim putem...
 
ZAKON O PODRIJETLU IMOVINE (ZPI) KAO TEMELJ BORBE PROTIV TZV. „VELIKE KORUPCIJE“
O razlici između tzv. „velike“ i „male“ korupcije već smo pisali prethodno...sada idemo vidjeti zbog čega je ZPI temelj borbe protiv tzv. „velike korupcije“.
 
Kao što je prethodno kazano u RH je zakonitim putem jako teško steći vrijednu imovinu. Naime čak i da imate primanja od 15.000 kn mjesečno (što svakako većina nema) opet nije moguće –  zakonito – doći do značajne imovine. Ukoliko je netko zakonski stekao svoju imovinu – pretpostavlja se da ta osoba to može i opravdati (primjerice ukoliko netko ima neto mjesečna primanja od 75.000 kn, nebi trebao biti problem opravdati mogugućnost kupnje automobila u vrijednosti od 500.000 kn).
 
Iz navedenog proizlazi da Zakon o podrijetlu imovine (ZPI) mora imati za „target“ odnosno cilj nesrazmjer u imovini.
 
KAKO KONKRETNO MORA FUNKCIONIRATI ZPI
Prethodno je kazano kako ZPI mora imati za svoj cilj nesrazmjer u imovini. No dobro, kako bi taj zakon trebao konkretno funkcionirati...
 
TRI NUŽNE FAZE...
 
1. Prije svega mora se ustrojiti neovisno tijelo koje bi po službenoj dužnosti i/ili po prijavi pokrenulo postupak ispitivanja podrijetla imovine. Tu svakako valja ukazati da Zakonom mora biti regulirana granica pokretanja postupka. Primjerice to može značiti da se ne može pokrenuti postupak za nesrazmjer manji od 500.000 kn. Iz toga proizlazi da se mora postaviti granica porketanja postupka. Naime, cilj navedenog zakona je da se suzbije tzv. „velika korupcija“ odnosno velika kazena djela putem kojih se ne zakonito došlo do značajne imovine.
Na temelju kazanog treba se – u prvu ruku – ustrojiti neovisno tijelo koje pokreće postupak (po službenoj dužnosti i/ili po prijavi) u slučajevima gdje je uočljiv nesrazmjer u imovini preko određene granice (to primjerice može biti 500.000 ili 1.000.000 kn).
 
2. Nakon toga postupak ide na sud, gdje bi sudsko vijeće (od 3 ili 5 sudaca) odlučivalo o prijelogu za oduzimanje imovine – koji bi bio sastavljen od strane neovisnog tijela. Postupak bi pratio dobrim djelom onaj kazneni: imamo tijelo koje predlaže oduzimanje ne zakonito stečene imovine (kao Državno odvjetništvo koje predlaže sankciju), optuženika (kao u kazenom postupku – koji bi za razliku od kaznenog postupka morao dokazati podrijetlo svoje imovine) te sudsko vijeće (koje bi odlučilo da li je imovina stečena sukladno zakonu).
 
Međutim, ogromna razlika između kaznenog postupka te onog ustrojenog putem Zakona o podrijetlu imovine bi bila sljedeća: dok u kaznenom postupku Državno odvjetništvo mora dokazati počinjenje kaznenog djela u postupku ustrojenom putem ZPI – a okrivljenik bi morao dokazati da je svoju imovinu stekao legalnim putem.
 
Iz toga proizlazi, kako bi mjera bila zaista efikasna, teret dokazivanja mora biti na okrivljeniku – odnosno on mora dokazati da je imovinu stekao zakonskim putem (u protivnom ostaje bez svoje imovine koja prelazi u vlaništvo Države).
 
                    TERET DOKAZIVANJA -------------------->  NUŽNO PADA NA OKRIVLJENIKA
 
Iz navedenog proizlazi kako bi djelovanje ZPI – a bilo iznimno efikasno jer je vrlo teško dokazati da se je nešto steklo legalnim putem – a nesrazmjer u imovini je ogroman (vratimo se samo na naš primjer br. 1 ili br. 2). Za vrijeme trajanja postupka imovina koja je „pod sumnjom“ bila bi „zamrznuta“ kako bi se okrivljeniku onemogućilo raspolaganje istom.
Na temelju kazanog, a vezano uz točku br. 2, možemo zaključiti i kazati kako bi okrivljenik u sudskom postupku morao dokazati podrijetlo svoje imovine (jer bi u protivnom ostao bez iste).
 
3. Naposljetku, u zadnjoj fazi postupka sudsko vijeće donosi rješenje/presudu temeljem koje:
- okrivljenik je uspio dokazati podrijetlo imovine pa sukladno tome imovina ostaje u njegovom vlasništvu
                                                                                    ili
- okrivljenik nije uspio dokazati podrijetlo imovine pa sukladno tome imovina prelazi u vlasništvo Države
 
Slijedom svega navednog bitno je napomenuti kako se svaka od navedene tri faze, da bi ZPI bio efikasan, mora iznimno dobro razraditi. Iako se navedeni Zakon, vezano uz njegovu kreaciju, možda može činiti iznimno kompleksan on je zapravo – pravno gladajući –  vrlo jednostavan.
 
No, zašto onda navedeni Zakon danas ne postoji? Gdje je zapelo?
 
O RAZLOZIMA ZAŠTO ZPI NEĆE BITI DONESEN TAKO SKORO...
Ovaj posljednji dio započeti ću jednim citatom:
 
„Zakon o prestanku važenja Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine
                                                                            NN 19/90
                                                              na snazi od 11.05.1990.
                                                                               Član 1.
Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine ("Narodne novine", br.14/84) prestaje važiti.
                                                                               Član 2.
Postupci pokrenuti po odredbama Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine ("Narodne novine", br.14/84) u kojima nije doneseno pravomoćno rješenje obustaviti će se. Neizvršena rješenja i drugi izvršni nalozi doneseni po zakonu iz stava 1. ovoga člana neće se izvršiti. Prava građana kojima je oduzeta stečena imovina po odredbama zakona iz člana 1. ovoga zakona utvrdit će se posebnim zakonom.
                                                                              Član 3.
Ovaj zakon stupa na snagu osmoga dana nakon objave u "Narodnim novinama".“

Prije komentara na ovaj zadnji dio ističemo još jedamput da pravo uvijek mora biti neovisno od politike te se ovaj portal uvijek vodi navedenim načelom.

Kako je iznad navedeno Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine postojao je u SFRJ. Kako je navedeni zakon funkcionirao, da li je bio uspješan, kako je funkcionirala SFRJ, da li je bilo bolje prije ili sada...o tome možemo pričati danima, mjesecima ili godinama...Međutim to nas ovdje ne zanima pa su s toga ovo nespornne činjenice:

- Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine postojao je u SFRJ;
- Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine ukinut je 1990. godine;
- od 1990. godine do danas RH ima ogroman problem korupcije i ne zakonito stečene imovine;
- do dan danas novog Zakona o podrijetlu imovine nema...

Na temelju svega navedenog možemo zaključiti: Zakon o podrijetlu imovine (ZPI) je neophodan – ukoliko se zaista želi suzbiti korupcija – ali ga nažalost nećemo dočekati još neko vrijeme. 

M/V