Darovni ugovor nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. Darovanjem se smatraju također oprost i isplata duga trećemu uz dužnikovu suglasnost.
 
Što se ne smatra darovanjem?
- odricanje od nasljedstva;
- odricanje od prava prije nego je stečeno ili prava koje je sporno;
- ispunjenje neke moralne obveze;
- prenošenje na drugoga stvari ili prava s namjerom da ga se obveže na protučinidbu.
 
Mogu se darovati:
- sadašnje i buduće stvari;
- prenosiva imovinska prava;
- sadašnja i najviše polovina buduće imovine;
- povremeno davanje obdareniku, ali samo do smrti darovatelja, ako nije drukčije ugovoreno.
 
Oblik darovnog ugovora
Darovni ugovor koji se odnosi na nekretnine sklapa se u pisanom obliku. Ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave. Ako je pokretna stvar predana obdareniku prije nego se očitovao da prihvaća dar, smatrat će se da je dar prihvaćen, ako ga obdarenik nije otklonio u ostavljenom roku. U slučaju neprihvaćanja darovatelj može zahtijevati povrat prema pravilima o stjecanju bez osnove.
 
Darovatelj ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke dara, ali ako je namjerno prešutio nedostatak, dužan je obdareniku nadoknaditi štetu koja mu je odatle nastala.
 
Darovatelj može, sve dok njegova obveza na ispunjenje ne dospije odustati od ugovora o darovanju, ako se poslije sklapanja ugovora njegovo imovinsko stanje toliko pogorša da bi ispunjenje ugovora ugrozilo njegovo uzdržavanje, odnosno onemogućilo ispunjavanje njegove obveze davanja uzdržavanja.
 
Postoje i neke podvrste darovanja…
 
a) Nagradno darovanje: Darovanjem se smatra i ono koje je učinjeno na ime nagrade, priznanja ili neke zasluge, osim ako je obdarenik otprije imao pravo zahtijevati nagradu. Ako je obdarenik imao pravo na nagradu po osnovi ugovora ili zakona, ne radi se o darovanju, nego naplatnom pravnom poslu.
 
b) Mješovito darovanje: Ako u naplatnom pravnom poslu vrijednost uzajamnih davanja nije jednaka, razlika u vrijednosti smatrat će se darom samo ako je postojala namjera darovanja. Ovo darovanje se ne može se pobijati zbog prekomjernog oštećenja.
 
c) Darovanje s nametom: Uglavkom o nametu može se obvezati obdarenika da u korist  darovatelja ili treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili se od nje uzdrži.
Pravo zahtijevati ispunjenje nameta ima darovatelj, njegovi nasljednici i, ako je određen u javnom interesu, nadležno državno tijelo. Ne smije biti veće od dara niti smije biti protučinidba za darovanje (npr. darovanje nekretnine s obvezom da ju neće prodavati idućih 5 godina).
Darovatelj može zahtijevati ispunjenje nameta samo ako je ispunio svoju činidbu. Darovatelj nema pravo zahtijevati ispunjenje nameta ako je njegovo ispunjenje postalo nemoguće poslije sklapanja ugovora o darovanju bez krivnje obdarenika. Ako obdarenik ne ispuni namet ni u naknadno ostavljenom primjerenom roku, darovatelj može raskinuti ugovor o darovanju i zahtijevati povrat dara, osim kad je netko treći stekao pravo zahtijevati ispunjenje nameta. Obdarenik ima pravo odbiti ispunjenje nameta ako vrijednost dara ne pokriva troškove njegova ispunjenja, a razlika mu se ne naknađuje te ako se namet odnosi na protupravnu radnju.
 
d) Darovanje za slučaj smrti: Ugovor o darovanju koji se ima ispuniti tek poslije smrti darovatelja mora biti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) isprave.
 
U praksi često se pita kada se darovni ugovor može opozvati…
Darovanje se može opozvati zbog a) osiromašenja darovatelja, b) zbog nezahvalnosti, c) nadopuna zbog povrede dužnog uzdržavanja.
 
Darovanje se opoziva pisanom izjavom upućenom obdareniku. Potpis na izjavi mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika. Pravo na opoziv darovanja prestaje istekom godine dana od dana kad je osoba koja ima pravo na opoziv saznala za razlog opoziva, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno. U slučaju opoziva darovanja obdarenik je dužan vratiti dar, odnosno njegovu vrijednost. Na vraćanje dara primjenjuju se odredbe zakona o stjecanju bez osnove.
 
A)  Opoziv zbog osiromašenja darovatelja: Darovatelj koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema ni osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati, može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara.
 
Darovanje se može opozvati samo:
- ako se dar ili njegova vrijednost još nalazi u imovini obdarenika, te
- ako se i obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.
 
Obdarenik nije dužan vratiti dar ako darovatelju osigura sredstva koja mu nedostaju za uzdržavanje u granicama opravdanih potreba.
 
Darovatelj ne može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara:
- ako se namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu ili
- ako je od predaje dara proteklo 10 godina za nekretnine, odnosno 5 godina za pokretnine.
 
B) Opoziv zbog nezahvalnosti: Darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika. Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik:
- učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima (ne mora biti donesena presuda)
- teže se ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji;
- namjerno usmrtio darovatelja;
- namjerno spriječio darovatelja da opozove darovanje.
 
Darovanje se ne može opozvati zbog grube nezahvalnosti koju je darovatelj oprostio obdareniku. Odricanje od prava na opoziv zbog grube nezahvalnosti obdarenika nema pravni učinak.
 
C) Ako onaj koji je dužan uzdržavati drugoga darovanjem trećemu povrijedi to pravo, uzdržavani ima pravo zahtijevati od obdarenika nadopunu onoga što mu darovatelj, zbog učinjenog darovanja, nije više u stanju davati. Ako je više obdarenika, raniji obdarenik bit će u obvezi samo ako prilozi kasnijih obdarenika nisu dovoljni za nadopunu uzdržavanja. Nadopuna se može zahtijevati i od obdarenikovih nasljednika, ako se dar ili njegova vrijednost nalaze u ostavini.
 
 
PIŠE: A/R

 Ovo je jedno naizgled lagano pitanje.

Sukladno čl. 209. st. 1. OZ-a:

„Ako ovrhovoditelj izravno zatraži od Agencije da na temelju ovršne odluke domaćeg suda ili upravnog tijela koje imaju potvrdu ovršnosti, ovršne nagodbe sklopljene pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršne nagodbe postignute u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku, zadužnice, bjanko zadužnice, naloga za plaćanje Hrvatske radiotelevizije s potvrdom o ovršnosti, europskog ovršnog naslova, europskog platnog naloga, a koje glase na ispunjenje određene novčane tražbine ili obračuna poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine provede naplatu te tražbine prijenosom novčanih sredstava s računa koje ovršenik ima kod banaka na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za izravnu naplatu, Agencija će postupiti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud“.
 
Sukladno čl. 210. st. 1. OZ-a:
 
„Nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. ovoga Zakona, odnosno obračuna poslodavca, prema odredbi članka 209. stavka 5. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim“.
 
Iz te dvije odredbe zakona proizlazi sljedeće: ako ovrhovoditelj zatraži izravnu naplatu na temelju neke od isprava iz čl. 209. st. 1. OZ-a pravni lijek koji ovršenik mora uputiti je prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim,
 
Gdje je onda problem? Članak 209. OZ-a ne obuhvaća (pravomoćno) javnobilježničko rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave!
 
Što se događa u praksi? Ovrhovoditelj zatraži izravnu naplatu na temelju javnobilježničkog rješenja o ovrsi, ovršenik uputi prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, a sud - bez da ulazi u meritum - odmah odbaci pravni lijek ovršenika. Razmišljanje viših sudova je jasno: budući da javnobilježničko rješenje o ovrsi nije obuhvaćeno pod čl. 209. OZ-a ne može se izjaviti pravni lijek iz čl. 210. OZ-a jer se taj pravni lijek može izjaviti samo ako je izravna naplata zatražena na temelju isprava iz čl. 209. OZ-a. 
 
Na taj način ovršenici (ali i mnogi odvjetnici koji zastupaju ovršenike) čine grešku i njihov pravni lijek odmah biva odbačen, bez da sud ulazi u meritum. To se primjerice dogodilo u predmetima koje sam vam priložila na dnu ove objave.
 
Koji pravni lijek onda uputiti ako ovrhovoditelj zatraži izravnu naplatu na temelju pravomoćnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi? Žalbu nakon proteka roka u smislu čl. 50. i 284. st. 5. OZ-a.
 
Sukladno čl. 284. st. 5. OZ-a „tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. ovoga Zakona protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe“.
 
Primjerice, ŽS Dubrovnik navodi kako „u konkretnom slučaju doneseno je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je postalo pravomoćno, i kojim je određena ovrha pa se u takvom postupku može koristiti pravni lijek propisan odredbom članka 50. OZ. Prema odredbi članka 284. stavak 5. OZ tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. OZ-a protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od tog suda da odgodi ovrhu odnosno pred njime poduzimati druge radnje koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe, dakle, iz iznesenog proizlazi da je i u tom postupku pravni lijek žalba, a ne prijedlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz članka 210. stavak 1. OZ-a“ (u tom smislu ŽS Dubrovnik, Poslovni broj: Gž Ovr-24/2018-2).
 
Stoga, ako je zatražena izravna naplata na temelju pravomoćnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi, a prošao je rok od 10 godina iz čl. 233. Zakona o obveznim odnosima, nemojte zastaru istaknuti putem prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, već iskoristite pravni lijek u smislu čl. 50. i 284. st. 5. OZ-a !
 
 
 
PIŠE: I/B


​

Ugovorom o zakupu obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu. Zakup daje pravo korištenja te crpljenje plodova. Upravo ovo zadnje predstavlja razliku u odnosu na ugovor o najmu gdje postoji samo pravo uporabe.  
 
Zakupodavac je dužan predati zakupniku zakupljenu stvar u ispravnom stanju kako je određeno u ugovoru, odnosno u stanju da može poslužiti svrsi radi koje je ugovor sklopljen. Zakupodavac je dužan održavati stvar u ispravnom stanju za trajanja zakupa i radi toga obavljati potrebne popravke na njoj, kao i nadoknaditi  zakupniku troškove što ih je ovaj učinio za održavanje stvari. Zakupodavac ne može bez pristanka zakupnika činiti izmjene na zakupljenoj stvari za trajanja zakupa, ako bi to ometalo njezino korištenje.
 
Troškovi sitnih popravaka izazvanih redovitim korištenjem stvari, kao i troškovi samog korištenja, padaju na teret zakupnika. Ako potrebni popravci zakupljene stvari ometaju njezino korištenje u znatnoj mjeri i za dulje vrijeme, zakupnik može raskinuti ugovor ili tražiti sniženje zakupnine.
 
Zakupodavac odgovara zakupniku za sve nedostatke zakupljene stvari bez obzira na to je li znao za njih ili ne. Ne uzimaju se u obzir nedostaci koji su manjeg značenja. Zakupodavac ne odgovara za nedostatke zakupljene stvari koji su u času sklapanja ugovora bili poznati zakupniku ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Ali zakupodavac odgovara za nedostatak zakupljene stvari koji je zakupniku zbog krajnje nepažnje ostao nepoznat, ako je on znao za taj nedostatak i namjerno propustio o njemu obavijestiti zakupnika. Zakupodavac odgovara za sve nedostatke zakupljene stvari ako je tvrdio da ona nema nikakvih nedostataka.
 
KOJA SU PRAVA ZAKUPNIKA KADA STVAR IMA NEKI NEDOSTATAK? Ovisi...
 
Pravo zakupnika kada stvar ima neki nedostatak koji se:
1) ne može otkloniti: može tražiti raskid ili sniženje zakupnine
2) može otkloniti: može tražiti otklanjanje nedostataka u razumnom roku (ako predaja stvari u određenom roku nije bitni sastojak) ili sniženje zakupnine (ako zakupodavac ne otkloni nedostatak u naknadnom primjerenom roku koji mu je zakupnik odredio, zakupnik može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine).
 
Međutim, u svakom slučaju zakupnik ima pravo na naknadu štete.
 
POSTOJANJE PRAVA TREĆEGA I ZAKUPLJENA STVAR
 
O postojanju prava trećega na zakupljenoj stvari, zakupnik je dužan obavijestiti o tome zakupodavca, inače odgovara za štetu. Ako se utvrdi da trećemu pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupnika na korištenje stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupniku štetu. Kad pravo trećega samo ograničuje zakupnikovo pravo, ovaj može, po svojem izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine i u svakom slučaju naknadu štete.
 
KOJE SU DUŽNOSTI ZAKUPNIKA?
 
Zakupnik je dužan koristiti stvar kao dobar gospodarstvenik, odnosno dobar domaćin. On je može koristiti samo onako kako je određeno ugovorom ili namjenom stvari. On odgovara za štetu koja nastane korištenjem zakupljene stvari protivno ugovoru ili njezinoj namjeni, bez obzira na to je li stvar koristio on, ili neka osoba koja radi po njegovu nalogu, podzakupnik ili koja druga osoba kojoj je omogućio da koristi stvar. Ako zakupnik i nakon opomene zakupodavca koristi stvar protivno ugovoru ili njezinoj namjeni ili zanemaruje njezino održavanje, te postoji opasnost znatne štete za zakupodavca, ovaj može otkazati ugovor bez davanja otkaznog roka.
 
Zakupnik je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, odnosno kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predana zakupniku, odnosno polugodišnje kad je stvar dana u zakup za jednu ili više godina, a ako je dana za kraće vrijeme, onda nakon isteka toga vremena. Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako zakupnik ne plati zakupninu ni u roku 15 dana pošto ga je zakupodavac pozvao na plaćanje.
 
Zakupnik je dužan čuvati zakupljenu stvar i nakon prestanka zakupa vratiti je neoštećenu. Zakupnik ne odgovara za istrošenost stvari koja nastaje njezinim redovitim korištenjem, a ni za oštećenja koja potječu od njezine dotrajalosti. Ako je za vrijeme zakupa izvršio kakve promjene na stvari, dužan je vratiti je u stanje u kojem je bila kad mu je predana u zakup, osim ako je što drugo ugovoreno. On može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njezina oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja.
 
MOŽE LI ZAKUPNIK DATI ZAKUPLJENU STVAR U PODZAKUP? Može, ali...
 
Ako nije drukčije ugovoreno, zakupnik može zakupljenu stvar dati u podzakup, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu. Zakupodavac može, radi naplate svojih tražbina od zakupnika nastalih iz zakupa, zahtijevati neposredno od podzakupnika isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupniku po osnovi podzakupa. Podzakup prestaje u svakom slučaju kad prestane zakup.
 
U slučaju otuđenja stvari koja je prije toga predana u zakup, pribavitelj stvari stupa na mjesto zakupodavca te nakon toga prava i obveze iz zakupa nastaju između njega i zakupnika. Pribavitelj ne može zahtijevati od zakupnika da mu preda stvar prije proteka vremena za koje je zakup ugovoren, a ako trajanje zakupa nije određeno ni ugovorom ni zakonom, onda prije isteka otkaznog roka. Za pribaviteljeve obveze iz zakupa prema zakupniku odgovara prenositelj kao solidarni jamac!
Kad zbog otuđenja zakupljene stvari prava i obveze zakupodavca prijeđu na pribavitelja, zakupnik može otkazati ugovor, poštujući zakonske otkazne rokove.
 
KADA PRESTAJE ZAKUP?
 
U tom smislu mogu izdvojiti četiri situacije:
 
1. Protek određenog vremena - no ako nakon proteka vremena za koje je ugovor o zakupu sklopljen zakupnik nastavi koristiti stvar, a zakupodavac se tomu ne usprotivi, smatra se da je sklopljen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uvjetima kao i prethodni.
 
2. Otkaz - ako trajanje ugovora nije određeno niti se može odrediti iz okolnosti ili mjesnih običaja, isti prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući određeni otkazni rok. Ako duljina otkaznog roka nije određena ugovorom ili zakonom ili mjesnim običajima, ona iznosi 8 dana, s tim da otkaz ne može biti dan u nevrijeme. Ako su zakupljene stvari opasne za zdravlje, zakupnik može otkazati ugovor bez davanja otkaznog roka, čak i ako je u trenutku sklapanja ugovora to znao. Može otkazati i kod korištenja stvari protivno ugovoru.
 
3. Propast stvari zbog više sile - Ako zakupljena stvar bude djelomično uništena ili samo oštećena, zakupnik može raskinuti ugovor ili ostati i dalje u zakupu i zahtijevati odgovarajuće sniženje zakupnine.
 
4. Smrt - U slučaju smrti zakupnika ili zakupodavca zakup se nastavlja s njegovim nasljednicima ako nije drukčije ugovoreno.
 
Klasični primjer ugovora o zakupu je ugovor o zakupu poslovnog prostora - kojeg možete pronaći na našoj stranici -------> pravnikhr.com --------> primjeri pravnih akata
 

PIŠE: A/R

Ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju osobe treće životne dobi vrlo često reguliraju raspolaganje (svojom) imovinom. Oba ugovora su predviđena Zakonom o obveznim odnosima (ZOO). Tako je ugovor o doživotnom uzdržavanju reguliran čl. 579. - 585. ZOO-a, a na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju odnose se čl. 586. - 589. ZOO-a.
 
UGOVOR O DOŽIVOTNOM UZDRŽAVANJU
Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja - čl. 579. ZOO-a.
 
Iz navedene odredbe može se odmah iščitati ključna razlika između dva ugovora. Ta razlika se odnosi na trenutak prijenosa imovine. Tako će se kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos imovine dogoditi u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, a kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju - odmah nakon sklapanja ugovora.
 
Stoga, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju imovina se prenosi na davatelja tek u trenutku smrti primatelja uzdržavanja. 

Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta - čl. 580. ZOO-a. Osim toga, ovlaštena osoba prilikom ovjere ili sastavljanja ugovora mora pročitati ugovor objema stranama i upozoriti ih na njegove posljedice.
 
Ako je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu. S druge strane, ako je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju pokretnina ili neko pravo za koje se vodi kakav javni upisnik, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu ili drugi odgovarajući upis toga ugovora u taj javni upisnik - čl. 581. ZOO-a.
 
Zanimljiva je odredba čl. 582. ZOO-a. Sukladno toj odredbi davatelj uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove, ali može se ugovoriti da će on odgovarati za one njegove dugove koji postoje u trenutku sklapanja ugovora prema određenim vjerovnicima.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju može se raskinuti (čl. 583. ZOO):

1. Sporazumno i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje.

2. Jednostrano:

2.a) ako davatelj i primatelj uzdržavanja prema ugovoru žive zajedno, a njihovi su se odnosi toliko poremetili da zajednički život postane nepodnošljiv;
​
2.b) kada druga strana ne ispunjava svoje obveze iz tog ugovora.

3. Zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora – ako je zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora, koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak (primjerice, iznenadno osiromašenje davatelja uzdržavanja zbog kojeg on više ne može uzdržavati primatelja uzdržavanja).

Ako bi zbog izvanrednih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora, ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, ona može zahtijevati i da se ugovor izmijeni (čl. 584. ZOO-a).

Ukoliko davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja, a njegov bračni drug i njegovi potomci koji su pozvani na nasljedstvo (čl. 585. ZOO-a):

a) na to pristanu - na njih prelaze njegova prava i obveze iz ugovora;

b) na to ne pristanu - ugovor se raskida i nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanje;

c) nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze - ugovor se raskida i imaju pravo zahtijevati od primatelja uzdržavanja naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od davatelja uzdržavanja.

UGOVOR O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJU
Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine (čl. 586. st. 1. ZOO-a). Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju toga ugovora, te stvari ili ta prava budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja (čl. 586. st. 2. ZOO-a).

Za razliku od ugovora o doživotnom uzdržavanju, a kako sam iznad navela, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju imovina prelazi na davatelja odmah nakon sklapanja ugovora. Kada će točno doći do prijenosa imovine bit će određeno u samom ugovoru. To može biti odmah - danom sklapanja ugovora ili u nekom drugom roku koji je naveden u ugovoru (npr. dva mjeseca ili šest mjeseci od dana kada je ugovor sklopljen).

Kao ugovor o doživotnom uzdržavanju, i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju mora biti:
a) sklopljen u pisanom obliku i b) ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen kod javnog bilježnika (solemniziran) ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta.
 
Ako davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja, a njegovi nasljednici:

a) na to pristanu – na njih prelaze njegova prava i obveze iz ugovora;

b) na to ne pristanu - ugovor se raskida, moraju vratiti ono što je davatelj uzdržavanja primio kao naknadu (ako nisu u stanju vratiti, dužni su primatelju uzdržavanja naknaditi vrijednost stečenog) i nemaju pravo na naknadu za do tada dano uzdržavanje;

c) nisu u stanju preuzeti ugovorne obveze - ugovor se raskida, imaju pravo zahtijevati naknadu za uzdržavanje koje je primatelj uzdržavanja dobio od davatelja uzdržavanja, no dužni su primatelju uzdržavanja vratiti ono što je davatelj uzdržavanja stekao na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (čl. 588. ZOO-a).Sukladno čl. 589. ZOO-a na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga ZOO-a o ugovoru o doživotnom uzdržavanju.

TKO NE MOŽE BITI DAVATELJ UZDRŽAVANJA?
Davatelj uzdržavanja u pravilu može biti svaka poslovno sposobna fizička ili pravna osoba, uz neke iznimke. Ugovor o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju ne može sklopiti:

1. Fizička ili pravna osoba koja obavlja usluge socijalne skrbi s korisnikom kojem usluge socijalne skrbi pruža, niti bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te srodnik u ravnoj ili pobočnoj liniji do drugog stupnja srodstva fizičke osobe koja pruža usluge socijalne skrbi.

2. Fizička osoba zaposlena u djelatnosti socijalne skrbi, kao ni njezin bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner ili srodnik u ravnoj ili pobočnoj liniji do drugog stupnja srodstva ne smije s korisnikom sklopiti ugovor
 
Naposljetku ću vam citirati nekoliko zanimljivih odluka koje se odnose na oba ugovora:

- „Davatelji uzdržavanja ne mogu steći nekretnine koje nisu obuhvaćene pisanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju, naknadnim usmenim dogovorom s primateljima uzdržavanja“. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu, Gž-2305/2011.

- Ako ugovorom o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju primatelj uzdržavanja prenosi cijelu svoju imovinu, nasljednici te osobe neće moći naslijediti ništa. „Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini.“ U tom smislu, Županijski sud u Varaždinu, Gž7-03/2006.

- Predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju može biti i buduća imovina. U tom smislu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2082/99, od 21. kolovoza  2002.

- Osoba koja nije stranka ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti je pozvana na nasljeđivanje, nije aktivno legitimirana za pobijanje tog ugovora. U tom smislu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 753/01, od 18. prosinca 2001.

- Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji nije sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca ne može konvalidirati iako je izvršen. U tom smislu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 898/94, od 21. listopada 1998.


P.S. Primjeri navedenih ugovora nalaze se na našoj stranici - pravnikhr.com -------> primjeri pravnih akata



PIŠE: A/R

Izglasane su izmjene Ovšnog zakona pa ih s toga valja analizirati i postaviti si pitanje: hoće li navedene izmjene donijeti neku suštinsku promjenu u postupku prisilne naplate?
 
Smatram kako su danas korupcija i sustav prisilne naplate dva najveća problema u pravnom sustavu RH, pa se s toga na portalu već mnogo pisalo o ovrhama i problemima vezanim uz sustav prisilne naplate, koji je blago rečeno krivo postavljen.
 
Postoje četiri ključne točke (odnosno problema) u sustavu prisilne naplate. Svaka izmjena/dopuna zakona koja ne utječe na navedene probleme ne donosi nikakve suštinske promjene u sustavu prisilne naplate.

1. TROKUT PRISILNE NAPLATE: VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK
Danas, u postupku prisilne naplate sudjeluju javni bilježnici, FINA, vjerovnik, sud i dužnik.
 
Idem na jedan klasičan primjer koji obuhvaća svih pet strana: vjerovnik posnosi prijedlog za ovrhu javnom bilježniku na temelju vjerodostojne isprave, a on donosi rješenje o ovrsi koje dostavlja dužniku. Dužnik podnosi prigovor i predmet se dostavlja sudu. U sudskom postupku dužnik ne uspijeva te se prisilna naplata nastavlja putem FINE.
Ovo je samo jedan primjer iz kojeg možemo vidjeti kako u postupku prisilne naplate sudjeluju pet različitih strana. Takav postupak može imati određene varijacije: primjerice ukoliko dužnik ne uloži prigovor onda nema sudskog postupka jer rješenje o ovrsi postaje pravomoćno...
 
Nadalje, pod vjerovnika sam obuhvatio i odvjetnika koji zastupa vjerovnika. S toga je moguće kazati kako u postupku prisilne naplate može sudjelovati (i često sudjeluje) čak šest (ili sedam) strana: vjerovnik, odvjetnik koji zastupa vjerovnika, javni bilježnik, sud, FINA i dužnik (odvjetnik koji eventualno zastupa dužnika).
 
Ne morate biti pravne struke da bi zaključili kako je takav postupak prisilne naplate iznimno kompleksan koji dovodi do toga da se dugovanje znatno poveća jer sve strane koje sudjeluju imaju troškove odnosno „hoće jedan dio kolača“.
 
Na temelju kazanog svaka izmjena zakona koja nema za cilj „izbaciti“ iz postupka prisilne naplate javne bilježnike i FINU nije, ne može biti, i neće biti suštinska promjena.
U postupku prisilne naplate mora sudjelovati tzv. trokut: VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK. Kako sam iznad kazao tu se još može dodati i odvjetnik koji zastupa vjerovnika (i/ili dužnika).
 
Proizlazi iz toga kako sve dok u postupku prisilne naplate sudjeluju javni bilježnici i FINA ne može se pričati o suštinskim promjenama.
Navedena tema je već bila analizirana na portalu:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/uloga-fine-u-provedbi-ovrhe-na-novcanim-sredstvima

2. CESIJA JE MOGUĆA SAMO ZA 75% VRIJEDNOSTI GLAVNICE
Princip je vrlo jednostavan...
Ako ste dužni 100 kn dugovanje se može ustupiti za najmanje 75 kn.
Ako ste dužni 1.000 kn dugovanje se može ustupiti za najmanje 750 kn.
 
Navedena izmjena Zakona o obveznim odnosima (cesijom se ne bavi Ovršni zakon već Zakon o obveznim odnosima) dovela bi do toga da bi se znatno ograničio rad „Agencija za naplatu potraživanja“ te bi se suzbio fenomen ustupa „napumpanih“ odnosno nepostojećih dugovanja.
 
Bez navedene izmjene instituta cesije odnosno Zakona o obveznim odnosima ne može se pričati o suštinskim promjenama u sustavu prisilne naplate.
 
Kako je navedena tema bila detaljno obrađena neću ići dalje o tome te vas pozivam da pročitate:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/agencije-za-naplatu-potrazivanja-veliki-problem-koji-zahtjeva-jednostavno-rjesenje
 
3.  KAMATE SE MOGU ZAHTIJEVATI SAMO DO VISINE GLAVNICE
Smatram kako je ovo ključna izmjena koja bi znatno unaprijedila sustav prisilne naplate, koji je mnoge nažalost „zakucao na dno“, bez mogućnosti da oni i njihove obitelji imaju dostojanstven život.
 
I u ovoj točki princip je i više nego jednostavan...
Ako je glavnica primjerice 100 kn, kamate se mogu zahtijevati najviše u iznosu od 100 kn.
Ako je glavnica primjerice 1.000 kn, kamate se mogu zahtijevati najviše u iznosu od 1.000 kn.
 
Proizlazi iz navedenog da kada kamate dosegnu visinu glavnice one jednostavno prestanu rasti i dugovanje se konsolidira (odnosno dosegne svoj maksimum).
 
Međutim, takva izmjena mora se odnositi samo na one odnose koji nisu između trgovačkih ugovora odnosno između trgovaca i osobe javnog prava.
Da prevedem na svima razumljiv jezik...U onim odnosima gdje je bar jedna strana fizička osoba kamate bi se mogle zahtijevati samo do visine glavnice.
 
Idem navesti nekolicinu primjera kako bi svima bilo jasno koliko bi ova izmjena unaprijedila sustav prisilne naplate.
Marko je dužan 10.000 kn – kamata može iznositi najviše do 10.000 kn (kamata + glavnica = 20.000 kn)
Marko je dužan 100.000 kn – kamata može iznositi najviše do 100.000 kn (kamata + glavnica = 200.000 kn)
Marko je dužan 250.000 kn – kamata može iznositi najviše do 250.000 kn (kamata + glavnica = 500.000 kn)
Marko je dužan 400.000 kn – kamata može iznositi najviše do 400.000 kn (kamata + glavnica = 800.000 kn)
 
Sada ću vam pokazati kako to izgleda danas, kada kamate od dana dospijeća mogu ići u nedogled (odnosno dok osoba ne plati dugovanje).
 
Obračun kamata: od 20.11.2004. do 20.11.2020.
Na glavnicu od 10.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 18.339,24 kn (kamata + glavnica = 28.339,24)
Na glavnicu od 100.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 183.392,41 kn (kamata + glavnica = 283.392,41 kn)
Na glavnicu od 250.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 458.481,02 kn (kamata + glavnica = 708.481,02 kn)
Na glavnicu od 400.000 kn kamata od dana 20.11. 2004. do dana 20. 11. 2020. iznosi 733.569,63 kn  (kamata + glavnica = 1.133.569,63 kn)
 
Mislim da je vrlo jasno zašto je takva izmjena Zakona o obveznim odnosima (na kamate se ne odnosi Ovršni zakon već Zakon o obveznim odnosima) nužna: danas u RH ako dužnik ostane bez posla ili se nađe u nekoj teškoj životnoj stuaciji on jednostavno ne može vratiti dugovanje jer u velikoj većini slučajeva on nema spremno 10.000, 20.000 ili 50.000 tisuća kuna kako bi zatvorio dugovanje (djelomičino ili u cijelosti).
Kako kamata ide u nedogled (odnosno dok se ne podmiri dugovanje) a dužnik ne može mjesečno izdvojiti veći iznos on će nažalost zauvijek biti dužan.
 
4. PRVO SE OTPLAĆUJE GLAVNICA A TEK ONDA KAMATE I TROŠKOVI
Ova točka samo se nadovezuje na ono što sam prethodno kazao. S toga točku 3. i 4. valja sagledati kao jednu cjelinu.
Redoslijed naplate dugovanja danas izgleda ovako:
1. Troškovi
2. Kamate
3. Glavnica
 
Idemo na jedan primjer:
Ukupno dugovanje iznosi 35.000 kn: glavnica 20.000 kn a kamate 15.000 kn.
Ako svaki mjesec dužnik uplati 500 kn i tako 2 godine (odnosno 24 mjeseci) on je sveukupno platio 12.000 kn.
To znači da su u tih 24 mjeseci rasle kamate na glavnicu a dužnik sukladno zakonu nije otplatio niti jednu kunu glavnice!
 
Na temelju kazanog nužno je što prije promijeniti redoslijed naplate dugovanja:
1. Glavnica
2. Kamate
3. Troškovi
 
Kamate u nedogled (točka br. 3) i redoslijed naplate: troškovi, kamate i tek onda glavnica (točka br. 4.) dovode do toga da osoba može biti zauvijek dužna (odnosno dugovanje zauvijek ostaje u obitelji ako nasljednici prihvate nasljedstvo kada dužnik premine).
 
KAMATE U NEDOGLED + REDOSLIJED NAPLATE: TROŠKOVI, KAMATE I TEK NAPOSLJETKU GLAVNICA = VJEČNO DUGOVANJE
 
Da bi izmjena postupka prisilne naplate bila suštinska ona se jednostavno mora dotaknuti kamata u nedogled i redoslijeda naplate.
 
Kako izmjene zakona  ne utječu niti na jednu iznad navedenu točku one jednostavno ne donose suštinske promjene u sustav prisilne naplate.
 
ŠTO ONDA DONOSE IZMJENE ZAKONA?
 
A) Izmjene/dopune u čl. 172. OZ-a: povećavaju se primanja koja su izuzeta od ovrhe
Izuzimaju se od ovrhe:
- novčane paušalne naknade za podmirivanje troškova prehrane radnika, prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.), novčane nagrade za radne rezultate i drugi oblici dodatnog nagrađivanja radnika, nagrade radnicima za navršene godine radnog staža do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima;
- sredstva koja se uplaćuju namjenski, u svrhu provedbe projekata dodjelom bespovratnih sredstava odnosno potpore ili financijskih instrumenata, koji se financiraju iz nacionalnih sredstava i/ili proračuna Europske unije, osim u slučaju ovrhe od strane davatelja potpore;
- novčane naknade žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom;
- dnevnice za službena putovanja u tuzemstvu i inozemstvu, dnevnice za rad na terenu u tuzemstvu i inozemstvu i dnevnice za službene putovanja per diem koje se radnicima isplaćuju iz proračuna Europske unije radi obavljanja poslova njihovih radnih mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima,
- pomorski dodatak i pomorski dodatak na brodovima međunarodne plovidbe do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima;
- naknada za pričuvnike pozvane na izvršavanje vojne obveze;
- sindikalne socijalne potpore koje članovima sindikata na temelju važećih propisa isplaćuje sindikat;
- sredstva predstavnika nacionalnih manjina koja se koriste za ostvarivanje manjinskih prava, sukladno odredbama ustavnog zakona kojim se uređuju prava nacionalnih manjina, ako su isplaćena na poseban račun za tu namjenu, vode se odvojeno od sredstava te osobe i izuzeta su od ovrhe, osim ovrhe u svezi s obavljanjem djelatnosti vezane za ostvarivanje manjinskih prava;
- nagrade učenicima i studentima te troškovi sufinanciranja kupnje udžbenika učenicima;
- sportske stipendije za sportaše s invaliditetom.
 
B) Izmjene/dopune u čl. 46. i 80b. OZ-a: ovrhe na nekretninama
- ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine ne provodi u razdoblju od 1. studenoga do 1. travnja, osim ako za to postoji opravdan razlog;
- povećava se iznos glavnice za koji se ovrha na nekretnini ne može pokrenuti sa 20.000 na 40.000 kn.
 
C)  Izmjene/dopune u čl. 278., 279., 281., 283., 288., 289. OZ-a: ovrhe koje provode javni bilježnici
- obavijest dužniku da je podnesen prijedlog za ovrhu: ako javni bilježnik ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan poslati će ga ovršeniku te ga pozvati da u roku od 15 dana ispuni svoju obvezu prema ovrhovoditelju ili da se u tom roku očituje osporava li i u kojem dijelu ovrhovoditeljevu tražbinu, jer će u protivnom protiv njega izdati rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.
Ovo je svakako vrlo bitna izmjena jer direktno utječe na problem dostave rješenja o ovrsi nakon 2, 3, 5 ili čak 10 godina. Prije ove izmjene zakona ovršenik je saznao da se protiv njega vodi ovršni postupak tek kada mu je rješenje o ovrsi bilo dostavljeno (bilo je moguće da rješenje o ovrsi „stoji u ladici“ mnoge godine kako bi se povećale kamate i onda se dostavljalo dužniku).
O tom problemu se opširno pisalo:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/ovrhe-nakon-10-godina-kako-su-neki-izgubili-sve
Navedena izmjena zakona svakako će uvelike pomoći da se suzbije taj problem.
Kako je iznad navedeno kada javni bilježnik zaprimi osnovani prijedlog za ovrhu isti se dostavlja dužniku, koji ima rok od 15 dana da ispuni svoju obvezu prema ovrhovoditelju ili da se u tom roku očituje.
Ako u roku od 15 dana javni bilježnik ne zaprimi očitovanje ovrhovoditelja (u kojem on povlači prijednog za ovrhu), ili ako ovršenik ospori ili prizna zahtjev ili ako traži odgodu ovrhe, javni bilježnik će donijeti rješenje o ovrsi te isto dostaviti strankama.
Proizlazi iz svega navedenog kako će prvo javnik bilježnik obavijestiti ovršenika da je podnesen prijednog za ovrhu. Ako se spor ne rješi u roku od 15 dana onda javni bilježnik donosi rješenje o ovrsi koje se dostavlja dužniku.
Tada se sve „nastavlja po starom“, odnosno ovršenik može uputiti prigovor i predmet se ustupa sudu. U protivnom, odnosno ako u roku od petnaest dana od isteka roka za prigovor ne primi prigovor, javni bilježnik će staviti potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje o ovrsi koje je donio.
Nadalje, ako javni bilježnik ocijeni da prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije dopušten ili uredan, proslijediti će predmet nadležnom sudu radi donošenja odluke (kao i u slučaju kada javni bilježnik zaprimi prijedlog za ovrhu protiv ovršenika osobe sa prebivalištem ili sjedištem izvan Republike Hrvatske);
- javni bilježnik postaje povjerenik suda;
- smanjuju se troškovi ovrhe: javni bilježnik stavlja potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti, za određivanje ovrhe ne plaća se sudska pristrojba (ovrhe koje provodi javni bilježnik).
 
D) Uvodi se čl. 39a. OZ-a: elektronički oblik komunikacije u ovršnom postupku
- prijedlog za ovrhu sudu odnosno javnom bilježniku podnosit će se elektronički, putem propisanog obrasca;
- Hrvatska javnobilježnička komora prijedloge za ovrhu dodjeljivat će javnim bilježnicima kao povjerenicima suda ravnomjerno prema abecednom redu njihovih prezimena (prije ove dopune ovrhovoditelj je mogao odabrati kojem će se javnom bilježniku obratiti).
Ovdje je bitno za istaknuti kako će propisani obrasci, način elektroničke komunikacije između sudionika u postupku, te način dodjele predmeta javnom bilježniku biti naknadno propisani, odgovarajućim Pravilnikom od strane nadležnog ministra.
 
E) Izmjene/dopune u čl. 8. OZ-a: dostava u postupku ovrhe
- u slučaju dva neuspješna pokušaja dostave, dostava se vršiti putem e-oglasne ploče uz obavezno slanje obavijesti dužnika u poštanski sandučić i osobni korisnički pretinac e-Građani.
 
F) Izmena/dopuna u čl. 65. OZ-a: sudska praksa Kuhar/Addiko
- Presuda Suda EU od 26. lipnja 2019, Kuhar/Addiko Bank d.d. ECLI:EU:C:2019:537 koja je već otprije objavljena na portalu:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/presuda-kuharaddiko-nacionalni-sud-koji-odlucuje-o-prijedlogu-za-ovrhu-moze-provoditi-kontrolu-eventualne-nepostetnosti-odredbi-sadrzanih-u-ugovoru-o-hipotekarnom-kreditu-sklopljenom-izmeu-trgovca-i-potrosaca
U toj presudi navedeno je:
„Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu“.
Na tragu navedene presude donesene su i izmjene zakona. Sukladno tim izmjenama bit će moguća odgoda ovrhe ako ovršna javnobilježnička isprava potječe iz ugovora koji je zaključio potrošač, te je ovisno o raspoloživim dokazima vjerojatna ništetnost jedne ili više ugovornih odredbi, do podnošenja tužbe za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužbe za utvrđenje njezine ništetosti, a najdulje u trajanju 30 dana.
 
G) Izmjene/dopune u čl. 72. OZ-a: obustava ovršnog postupka po službenoj dužnosti
- ovrha će obustaviti po službenoj dužnosti ako ovrhovoditelj u roku od jedne godine nije poduzeo niti jednu radnju u postupku.
 
Prijelazne i završne odredbe
Postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se primjenom odredbi Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17).
Iznimno od navedenog primjenjuju se na sve postupke koji su u tijeku:
- odredbe koje su vezane uz dostavu (čl. 8. OZ-a);
- ovrhe radi ispražnjenja i predaje nekretnine ne provode se od 1.11. do 1.4., osim ako za to ne postoji opravdani razlog (čl. 46. OZ-a);
- odredbe vezane uz obustavu postupka, s tim da se rok od jedne godine iz članka 72. računa od dana stupanja na snagu ovoga Zakona (čl. 72. OZ-a).
 
Naposljetku valja spomenuti kako zakon ostavlja mogućnost Vladi RH da obustavi provedbu ovrha dok traje pandemija koronavirusa: Vlada Republike Hrvatske može u posebnim okolnostima uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 donijeti odluku da se zastaje s provođenjem ovršnih postupaka, najdulje na rok od šest mjeseci. Navedenom odlukom Vlada Republike Hrvatske propisat će na koje će se ovršne postupke, postupke provedbe ovrhe na novčanoj tražbini po računima koje provodi Financijska agencija i provedbe ovrhe na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima odluka primjenjivati.
 
Na temelju svega navedenog mogu zaključiti i kazati kako izmjene zakona donose određena poboljšanja u postupku prisilne naplate, ali niti jedna izmjena neće dovesti do suštinskih promjena– što je svakako i više nego potrebno.
 
 
Piše
M/V

Danas se bavim jednim pitanjem koje je vjerojatno „noćna mora“ mnogim poslodavcima: kada mi dođe zahtjev za provedbu ovrhe, da li ja moram sukladno zakonu ovršiti svog djelatnika?
 
Ovaj problem u javnosti je mnogo puta bio prozvan kao „siva zona“ sustava, odnosno pitanje bez odgovarajućeg odgovora (u zakonu i sudskoj praksi).
 
Moram istaknuti kako to nije istina, odnosno ovo pitanje nije neka „siva zona“.
Naime, kada postoji neko pravno pitanje – kao u ovom slučaju – onda se odgovor mora tražiti u zakonu odnosno sudskoj praksi.
 
U ovom slučaju, u široj javnosti, odgovor se nije tražio na navedeni način već po principu rekao – kazao odnosno gledalo se što piše na raznim forumima, što su rekli ovi ili oni...
Upravo iz tog razloga smatram kako se kreirala pomutnja u većem djelu javnosti glede rješenja na ovaj problem.
 
S toga, koristeći ispravnu metodu (analiza zakona i sudske prakse), idem ponuditi konkretan odgovor na ovaj problem.
 
Sukladno članku 197. Ovršnog zakona:

                                                                         Rješenje o ovrsi
                                                           Članak 197. (NN 93/14, 73/17)

„(1) Rješenjem o ovrsi na plaći određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, sud će rješenjem o ovrsi na plaći odrediti pljenidbu određenoga dijela plaće i naložiti poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(3) Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje plaće do kojega dođe nakon dostave rješenja o ovrsi“.

Iz navedenog članka zakona proizlazi sljedeće PRAVILO: poslodavac je dužan provesti ovrhu JEDINO ako NE ISPLAĆUJE ovršeniku plaću na račun kod banke.
Iznimka je navedena u stavku br. 2, odnosno poslodavac je dužan provoditi ovrhu, iako isplaćuje plaću na račun kod banke kada se radi o: namirenju tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja...
 
Na temelju navedenog možemo kazati kako je pravilo da poslodavac ne provodi ovrhu kada isplaćuje plaću na račun kod banke (osim u iznimkama iz st. 2.).
 
Nadalje, sukladno čl. 284. st. 2., Ovršnog zakona:
 
                                                                     Izvansudska ovrha
                                                             Članak 284. st. 2. (NN 73/17)

„(2) Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan je prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima“.

Mislim da je vrlo jasno vidiljivo kako ovdje na prvi pogled postoji konflikt između čl. 197. OZ-a i 284. st. 2. OZ-a: prvi članak zakona (čl. 197. OZ-a) kaže da poslodavac mora provoditi ovrhu samo u slučaju ako ne isplaćuje plaću na račun kod banke, dok drugi članak (284. st. 2. OZ-a) to ne spominje, već samo ističe kako poslodavac mora postupati po rješenju o ovrsi, odnosno mora provesti ovrhu.
 
Da prevedem na svima razumljiv jezik...jedan članak zakona mi kaže moraš provesti ovrhu samo ako plaću ne isplaćuješ na račun kod banke dok drugi kaže moraš provesti ovrhu...
 
KAKO RIJEŠITI TAJ PROBLEM?

Sada se idemo malo vratiti u 2014. godinu...
Ovako su izgledali čl. 197. OZ-a i 284. st. 2. OZ-a prije izmjene zakona iz 2014. godine.

                                                                     Rješenje o ovrsi
                                                                        Članak 197.
 
„(1) Rješenjem o ovrsi na plaći određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(2) Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje plaće do kojega dođe nakon dostave rješenja o ovrsi“.
 
 
                                                                         Izvansudska ovrha
                                                                          Članak 284. st. 2.

„(2) Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan je prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima“.
 
Mislim da je vrlo jasno kako prije izmjena zakona iz 2014. godine čl. 197. i 284. st. 2. OZ-a nisu bili u konfliktu: poslodavci su morali provoditi ovrhe kada je to bilo zatraženo od strane ovrhovoditelja bez obzira da li su isplaćivali plaću ovršeniku na račun kod banke ili ne.
 
Sada citiram čl. 61. obrazložnenja Nacrta konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 93/14), koji glasi ovako:
 
„Predloženom izmjenom odredbe čl. 197. ograničava se određivanje ovrhe na plaći kod poslodavca samo ako poslodavac ne isplaćuje plaću na račun kod banke. Na takav način otklonit će se problemi uočeni u istovremenoj primjeni odredbi o ovrsi na plaći i ovrsi na novčanoj tražbini te će se poslodavci rasteretiti od provedbi ovrha“.
 
Vrlo je jasna bila namjera zakonodavca u 2014. godini: imamo FINU koja provodi ovrhe idemo rasteretiti poslodavce od provedbi ovrha.
Međutim, zakonodavac tada nije koordinirao čl. 197. i čl. 284. st. 2. Ovršnog zakona: naime čl. 197. je izmijenio ali nije isto učinio veazno uz čl 284. st. 2. Ovršnog zakona – koji je ostao identičan kao i prije izmjena zakona iz 2014. godine:
 
                                                                        Rješenje o ovrsi
                                                          Članak 197. (NN 93/14, 73/17)

„(1) Rješenjem o ovrsi na plaći određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, sud će rješenjem o ovrsi na plaći odrediti pljenidbu određenoga dijela plaće i naložiti poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(3) Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje plaće do kojega dođe nakon dostave rješenja o ovrsi“.
 
                                                                    Izvansudska ovrha
                                                                     Članak 284. st. 2.
​
„(2) Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan je prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima“.
 
Kao što možete vidjeti čl. 284. st. 2. OZ-a ostao je potpuno identičan kao i prije navedenih izmjena, te je iz tog razloga nastala konfuzija.
Naime, zbog omaške ili neznanja (odnosno ne dovoljnog poznavanja zakona) zakonodavca nastao je prividni konflikt između čl. 284. st. 2. i 197. OZ – a.
Kazao sam namjerno prividan jer je nesporna namjera zakonodavca u 2014. godini bila da se rastereti poslodavce od provedbi ovrha pa se ne može pričati o stvanom konfliktu između čl. 197. i 284. st. 2. OZ – a.
 
Kao posljedica toga, ali i nestručnosti te nekompetentnosti raznih foruma i portala (koji nemaju nikavo pravno znanje a pišu o pravnim temama), o ovoj temi pisalo se kao o nekoj „sivoj zoni“ o kojoj se ništa ne zna, pa je s toga nastala zbrka i pomutnja u dobrom djelu šire javnosti.
 
Tu zbrku i pomutnju iskoristili su mnogi ovrhovoditelji pa su i nakon izmjena zakona iz 2014. godine nastavili opterećivati poslodavce te na taj način provoditi ovrhe – iako za to nisu postojale zakonske pretpostavke sukladno zakonu i sudskoj praksi.
 
ŠTO JE TREBALO NAPRAVITI DA SE PRONAĐE RJEŠENJE NA PRIVIDNI KONFLIKT IZMEĐU ČL. 197. i 284. st. 2. OZ-a?
 
Trebalo je samo osvrnuti se na sudsku praksu nakon 2014. godine iz koje nesporno proizlazi kako su poslodavci dužni provoditi ovrhe samo ako ne isplaćujuju ovršeniku plaću na račun kod banke (i u vrlo uskim iznimkama iz čl. 197. st. 2. OZ-a).
 
Naime, aktualna sudska praksa nesporno ukazuje da ukoliko ovršenik prima plaću (stalno novčano primanje) koje se isplaćuje na račun banke (neovisno o kakvom se računu radi) ovrhu treba provoditi na temelju pravila na temelju pravila o ovrsi na novčanoj tražbini po računu (čl. 204. – 213. OZ-a). To znači kako u tom slučaju nije nadležan poslodavac već FINA te poslodavci mogu, ali i moraju sukladno zakonu i stalnoj sudskoj praksi odbiti provedbu ovrhe.
 
Dobar dio navedene sudske prakse priložio sam vam u prilogu ove objave.
 
Sve ovo što sam naveo za poslodavce odnosi se i na ovrhe koje se pokušavaju provesti preko HZMO – a, kako je uostalom i navedeno u priloženoj sudskoj praksi.
 
Došlo je sada vrijeme da konkretno odgovorim na pitanje iz naslova: poslodavci (odnosno HZMO) dužni su, sukladno zakonu i aktualnoj sudskoj praksi, provoditi ovrhu jedino ako se ovršeniku plaća NE isplaćuje na račun kod banke (te u uskim iznimkama iz čl. 197. st. 2. OZ-a).
 


Piše M/V

​Ovaj portal je prethodno pisao o velikom problemu Agencija za naplatu potraživanja i njihovom djelovanju u RH.
Danas idem korak dalje...
Nadam se da ste svi pročitali prethodne objave vezane uz ovu temu jer je to svakako uvjet kako bi što bolje razumjeli ono što slijedi...
 
Ukoliko niste svakako pročitajte ovaj članak kako bi imali kompletnu sliku...

https://pravnikhr.weebly.com/portal-pravnikhr/agencije-za-naplatu-potrazivanja-veliki-problem-koji-zahtjeva-jednostavno-rjesenje
 
Danas bavim jednom iznimno zanimljivom temom: da li je Ugovor o cesiji putem kojeg Agencije „otkupljuju“ potraživanja zaista Ugovor o cesiji sukladno Zakonu o obveznim odnosima (čl. 80. – 89.), ili predstavlja nešto drugo?
 
Da pojasnim...u pravnom smislu...ako se nešto zove nekim imenom ne znači nužno da to zaista predstavlja navedeno...

Idem na jedan primjer...
Marko i Ivan, dva dobra prijatelja, odluče sklopiti kupoprodajni ugovor temeljem kojeg Ivan prodaje Marku kuću za iznos od 300.000 eura. Međutim, u stvarnosti situacija je bitno drugačija: Ivan je oženjen sestrom od Marka. Marko se bavi nezakonitim aktivnostima i volio bih novčano pomoći svojoj sestri te Ivanu. Međutim on zna da ukoliko uplati novce na račun Ivana „iz vedra neba“ moglo bi se postaviti pitanje: od kuda dolaze svi ti novci?
S toga, Ivan i Marko se dogovaraju da mu Ivan „proda“ staru obiteljsku ruševinu kako bi on mogao pokloniti 300.000 eura njemu i sestri. Naime očito je da se ne može raditi o pravom kupoprodajnom ugovoru jer postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja.
Naime, Marko je zapravo poklonio 300.000 eura sestri i Ivanu jer oni ne žele sklopiti kupoprodajni ugovor te stara ruševina – koju će i dalje Ivan imati u posjedu –  svakako ne vrijedi 300.000 eura. Marko je htio pokloniti novce Ivanu i svojoj sestri te je tražio zakonsku podlogu kako bi im mogao pokloniti ne zakonito stečenih 300.000 eura. Naime, Ivan će u budućnosti, kada bude kupio novi automobil ili nekretninu moći opravdati podrijetlo svoje imovine – barem formalno...
 
Navedeni primjer vodi nas u čl. 285. ZOO – a koji se bavi prividnim odnosno simuliranim ugovorom.

                                                                      Prividan ugovor
                                                                          Članak 285.
(1) Prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.
(2) Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.
(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

Sukladno iznad navednom članku zakona prividan (simulirani) ugovor nema nikakvog učinka prema ugovornim stranama. U takvom ugovoru riječ je o neskladu između volje i očitovanja, a njegova posljedica je ništetnost. Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi (disimulirani) ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (čl. 285. stavak 2. ZOO-a). Sukladno stavku 3. istog članka prividnost ugovora ne može se osnovano isticati prema trećoj savjesnoj osobi, tj. osobi koja nije znala niti morala znati za prividnost pravnog posla.

Iz svega navedenog može se zaključiti da u slučaju  prividnog (simuliranog) ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje (odnosno žele da djeluje kao neki drugi ugovor).
 
Sada kada smo malo bolje upoznali temu vezanu uz simulirane ugovore idemo se posvetiti Ugovoru o cesiji – kakav bi trebao biti sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a.

Sukladno iznad navedenim člancima kod cesije tražbina se ne mijenja, ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja, odnosno tražbina se prenosi kakva je postojala između starog vjerovnika i dužnika, položaj dužnika se ne mijenja, a novi vjerovnik ima ista prava kao i stari vjerovnik.
 
Idemo odmah na jedan primjer kako bi svima bio jasan koncept Ugovora o cesiji, kakav bi on trebao biti sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a.

Marko je dužan Ivanu 100 kn. Marko ne plaća svoje dugovanje na vrijeme. Ivan (CEDENT), putem ugovora o cesiji ustupa odnosno prodaje svoje potraživanje Josipu (CESIONARU) za 75 kn. Josip postaje novi vjerovnik i sada je njemu Marko dužan platiti 100 kn.
 
Iz iznad navedenog primjera vrlo je jasno:
- tražbina se ne mijenja te ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja (Marko je prvo bio dužan Ivanu 100 kn, a zatim je dužan Josipu 100 kn)
- položaj dužnika se ne mijenja (Marko je dužan 100 kn, prvo Ivanu a zatim Josipu. No položaj dužnika je uvijek isti – on je uvijek dužan 100 kn)
- novi vjerovnik ima ista prava kao i stari vjerovnik (Josip ima pravo naplatiti 100 kn, kao što je to prije imao i Ivan)
 
Na temelju kazanog, a vezano uz Ugovor o cesiji, možemo zaključiti kako je to jedan jednostavan pravni posao gdje „prvi“ vjerovnik (CEDENT) ustupa potraživanje „drugom“ vjerovniku (CESIONARU) koji ima ista prava – u odnosu na dužnika – kao i ustupitelj.

Ključno je ukazati da se tražbina uvijek ustupa za manji iznos od sveukupnog dugovanja – što je sasvim logično (Ivan prodaje dugovanje od 100 kn prema Marku za 75 kn. Naime, Josip da bi zaradio mora naplatiti više od 75 kn.

Valja samo podsjetiti da Agencije ne kupuju dugovanja za ¾ vrijednosti – kao u našem primjeru – nego za 1 do 3 % odnosno za 10 do 30%  vrijednosti ako se radi o većim dugovanjima – no o toj temi se već mnogo napisalo u prethodnim objavama.
 
Sada kada smo vidjeli kako treba izgledati Ugovor o cesiji suklandno zaknonu (čl. 80. – 89. ZOO – a) treba ustanoviti da li Agencije za naplatu potraživanja sklapaju s Bankama odnosno ostalim vjerovnicima Ugovore o cesiji sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a ili su navedeni ugovori nešto sasvim drugo...
 
Prije svega valja kazati da se ova analiza temelji na konkretnim ugovorima koje su Agencije sklopile s vjerovnicima.

To znači da ovo nije neka hipotetska analiza već se analiziraju pravi ugovori koje su sklopile Agencije za naplatu potraživanja s vjerovnicima...
 
Uvodno valja kazati da su navedeni ugovori nominalno naslovljeni „Ugovor o cesiji“ odnsono oni se formalno oni zovu tim imenom.
Kako je na početku analize navedeno ako se nešto zove nekim imenom ne znači – pravno gledajući  – da to nešto ima pravne učinke navedenog pravnog posla jer se može sklopiti prividni odnosno simulirani ugovor.

S toga se postavlja nužno pitanje: da li Ugovor o cesiji – koji nominalno gleadujći to svakako i jest –  zadovoljava nužne uvjete iz čl. 80. – 89. ZOO – a?
 
Što je to STOCK ili datum presjeka?
Ugovori o cesiji, sklopljeni od strane Agencije za naplatu potraživanja i vjerovnka nužno sadrže iznad navedeni izraz.
S toga nam ne preostaje ništa drugo nego citirati jedan Ugovor o cesiji, sklopljen između jedne Agencije za naplatu potraživanja i Banke:
„Izraz Datum presjeka (STOCK) označava datum od kojega se sva prava i obveze iz ovih Prenesenih Tražbina s točnim dugovanim iznosom (sva bilančna i izvan bilančna izloženost vezana uz potraživanje na taj datum) prenose na Cesionara“.
 
Da prevedemo na svima razumljiv jezik...datum presjeka označava datum kada od kojega sva prava i obveze prelaze s CEDENTA (primjerice Banke) na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).
Idemo na jedan primjer...
Banka i Agencija za naplatu potraživanja ustanove da je datum prjesjeka 20. 4. 2019. Od tog datuma sva prava i obveze prelaze na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).
 
Međutim, sigurno se neki od vas pitaju: tko i na temelju čega ustanovi koliki je iznos dugovanja prešao na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).

Naime da pojasnimo...ako je datum presjeka 20. 4. 2019., TKO i NA TEMELJU ČEGA ustanovi koliko je dugovanje na taj datum?
 
Svakako bi većina rekla: pa to se regulira putem Ugovora o cesiji!

No to nebi bio točan odgovor jer Ugovorom o cesiji to nije regulirano!
Naime, u Ugovoru je samo navedeno kako se otkupljuju tražbine u određenom postotku nominalne vrijednosti na datum presjeka – koji predstavlja određeni datum (u našem primjeru 20. 4. 2019.).
 
To konkretno izgleda ovako:
„Cesionar će platiti Cedentu Kupovnu cijenu Prenesenih Tražbina (nevedenu u prilogu) ovog Ugovora koja je prikazana kao postotak (%) iskazane Nominalne vrijednosti Tražbine“.
 
Iz navedenog možemo zaključiti da Ugovorom o cesiji CEDENT ustupi „gomilu“ tražbina za jedan postotak nominalne vrijednosti, ustanovi se datum presjeka te, naposljetku, u prilogu se navedu imena dužnika (To konkretno znači da ukoliko ima primjerice 1.000 dužnika ne postoji 1.000 ugovora o cesiji već samo 1 s prilogom – gdje je navedeno svih 1.000 dužnika).
 
Međutim, naše pitanje još nije dobilo svoj odgovor: ako je datum presjeka primjerice 20. 4. 2019. tko ustanovi koliko je dugovanje na taj datum (i na temelju čega)?
 
Odgovor na to pitanje je prilično šokantan: ustanovi jednostrano CESIONAR (odnosno Agencija za naplatu potraživanja) na temelju dokumentacije priložene od strane CEDENTA (vjerovnika)!

To konkretno znači da Agencija odluči jednostrano koliko je dugovanje na dan presjeka, i navedeno dugovanje pokušava naplatiti od dužnika.
 
Da bi shvatili ovaj bizaran i jako štetan modus operandi citiram vam još jednu ugovornu odredbu (ponavljam još jedamput da se ne radi o nekim fiktivnim situacijama već o pravim Ugovorima o cesiji):

„Konačni ukupni iznos i Prava Prenesene Tražbine određuju se sa stanjem na Datum presjeka (STOCK), a uključuju:
- iznos glavnice dugovanja;
- dospjelu obračunatu kamatu – ugovornu i zateznu;
- eventualne obračunate naknade i troškove bez obzira na to jesu li te Cedentove tražbine bilančne ili izvanbilančne“

Ključno je shvatiti ovaj zadnji dio: bez obzira od kuda dolazi neki trošak, CESIONAR (odnosno Agencija za naplatu potraživanja) ga može uvrstiti u sveukupno dugovanje!
 
Iz toga proizlazi da CEDENT (odnosno ustupitelj) može izdati nevjerodostojne isprave (tj. "napumpana dugovanja"). To omogućava da se kreira mnogo veće dugovanje nego što ono iznosi u stvarnosti. Sve navedeno dozvoljava CESIONARU (odnosno Agenciji za naplatu potraživanja) da naplati znatno veće, nepostojeće dugovanje
(primjerice, sigurno su se mnogi pitali: pa bio sam dužan 10.000 kn a sada me Agencija traži 17.000 kn – plus kamate, kako to?).
 
Misilim kako ne treba napominjati da ako CESIONAR ima mogućnost odrediti jednostrano visinu tražbine ona će u velikoj većini slučajeva biti veća nego ranije.

Zamislite primjerice da Ivan kaže Josipu: ajmo staviti da je Marko dužan 1.000 kn (a dugovanje je 100 kn) pa ti sam odluči koliko ćeš naplatiti, meni je dovoljno samo da platiš 75 kn. Siguran sam da će Josip zahtijevati najveći iznos (1.000 kn) odnosno iznos koji je svakako veći od 100 kn (primjerice 500 kn).
 
Sve navedeno moramo sada analizirati kroz čl. 80. – 89. ZOO – a, te dolazimo do sljedećeg:
- tražbina se mijenja i ne ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja
- položaj dužnika se mijenja
- novi vjerovnik ima veća prava nego stari vjerovnik

Naime, tražbina se određuje – jednostrano – od strane CESIONARA,  koji u mnogim slučajevima zahtjeva dugovanje koje objektivno ne postoji – primjerice zahtijevajući ne postojeće troškove. Kada se uz to dodaju svakodnevni pozivi i uznemiravanja kako bi se provela nezakonita naplata potraživanja nesporno je kako je dužnik u mnogo gorem položaju nego prije.
 
Na temelju navedenog valja kazati kako „Ugovori o cesiji“ sklopljeni (po iznad navedenom modelu) od strane vjerovnika i Agencija za naplatu potraživanja – pravno gledajući – to ne mogu biti.
 
Naime vjerovnik (CEDENT), suprotno općem pravilu nemo plus iuris in alium transferre potest quam ipse habet (nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima), prenosi na Agenciju (CESIONARA) više prava nego što i sam ima.
 
S toga, takvi „Ugovori o cesiji“ predstavljaju samo prividan odnosno simulirani ugovor dok u stvarnosti Agencije za naplatu potraživanja te vjerovnici sklapaju Ugovore na tret trećeg – odnosno dužnika, gdje CEDENT prenosi na CESIONARA više prava nego što i sam ima:
 
                                                               Ugovaranje na teret trećega
                                                               Obećanje radnje treće osobe
                                                                             Članak 341.
(1) Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega ne obvezuje, a obećavatelj odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći ne pristaje obvezati se ili ispuniti određenu radnju.

Na temelju kazanog valja istaknuti kako mnogi Ugovori o cesiji sklopljeni između Agencija i vjerovnika ne zadovoljavaju kriterije iz čl. 80. – 89. ZOO – a, pa s toga, sukladno navedenom, ni ne mogu imati pravne učinke cesije – u odnosu na dužnika.

Valja istaknuti kako u slučaju „prodaje dugovanja“ dužnik mora prije svega ustanoviti da li je njegovo dugovanje isto u odnosu na prethodnog vjerovnika, odnosno da li je tražbina po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja ista kao što je bila u odnosu na prethodnog vjerovnika (primjerice ako je netko bio dužan 100 kn + kamate, u odnosu na novog vjerovnika mora opet biti dužan 100 kn + kamate).

Gdje je tu sudska praksa?
Mnogi su se možda zapitali, no dobro, a što kažu sudovi na sve ovo?
Vezano uz ovu temu sudske prakse ima vrlo malo...
 
Kako je već bilo navedeno u prethodnim objavama danas u RH živi više od 600.000 ljudi na rubu siromaštva.
U mnogim slučajevima predmeti niti ne dođu na sud već se sve odvija po dobro poznatom principu: platiti ću da ih skinem s vrata, nemam novaca za vući se po sudovima godinama...
S toga valja kazati kako sudovi ni nemaju mnogo prilika oglasiti se o navedenoj temi jer predmeti nikada ne dođu do suda...
 
Naposljetku, u onim predmetima koji dođu do suda (a nije ih mnogo), "krhko" pravosuđe nema se snage „uhvatiti u koštac“ s ovom temom te proizvesti stalnu sudsku praksu koja će jasno ustanoviti da Ugovori - gdje vjerovnik prenosi više prava nego što i sam ima - ne mogu spadati pod cesiju (odnosno pod čl. 80. – 89. ZOO – a).  


 

​piše M/V

Da li je moguće da rješenje o ovrsi bude dostavljeno dužniku nakon 3, 4, 7 ili možda 10 godina a da to bude sukladno zakonu?
 
Kako bi dobro shvatili ovu temu moram vam dati kratki ali jednostavan update o ovršnom postupku.
Ako želite nekog "ovršiti", odnosno uzeti mu jedan dio njegovih primanja (ili nekretninu/pokretninu) potrebna vam je ovršna (članak 23. ovršnog zakona, od sada pa na dalje OZ) ili vjerodostojna isprava (čl. 31. OZ). To mogu biti npr. račun ili presuda.
 
Mislim da za sada nije teško.
OK, recimo da imate takvu ispravu (npr. račun ili presudu) što slijedi zatim?
Imate tri opcije:
1. Obratiti se javnom bilježniku kako bi donio rješenje o ovrsi u vašu korist.
2. Obratiti se sudu kako bi donio rješenje o ovrsi u vašu korist.
3. Pokrenuti postupak izravne naplate putem FINE (Financijske agencije)
 
Opciju br. 3 zaboravite jer nas može samo zbuniti a i ne odnosi se baš na naš problem.
Kako to izgleda za sada? Imate jednu od gore navedenih isprava te nju proslijedite sudu ili javnom bilježniku (s prijedlogom za ovrhu) kako bi sud odnosno javni bilježnik donio rješenje o ovrsi u vašu korist.
 
Zatim sud odnosno javni bilježnik donosi rješenje o ovrsi. To rješenje se dostavlja:
1. ovrhovoditelju (tj. onome tko je pokrenuo ovršni postupak)
2. ovršeniku (tj. onome kome želite uzeti jedan dio njegovih primanja)
3. Agenciji, tj. FINI (koja postoji samo u RH) ako prisilna naplata ide tim putem
 
Znam da netko od vas sve ovo zna ali moram to ponoviti jer sada dolazim do bitnog:
1. Imate ovršnu odnosno vjerodostojnu ispravu.
2. Obratite se sudu odnosno javnom bilježniku kako bi dobili rješenje o ovrsi u vašu korist.
3. Sud odnosno javni bilježnik donosi rješenje ovrsi te ga u pravilu dostavlja ovrhovoditelju, ovršeniku (i FINI).
 
Sada prelazimo u ulogu ovršenika (tj. osobe koja će izgubiti nešto)...
KADA mu je dostavljeno rješenje o ovrsi on ima dvije opcije:
A) Uputiti žalbu (koja u pravilu ne odgađa ovrhu)
B) Platiti
 
Mislim da ste shvatili sve do sada. Napisao sam kada s velikim tiskanim slovima jer me interesira sljedeća stvar: u kojem vremenskom roku treba biti ovršeniku dostavljeno rješenje o ovrsi?...odnosno...nakon što je sud odnosno javni bilježnik donio rješenje o ovrsi koliko vremena ima za dostaviti ga ovršeniku (kako bi se on mogao žaliti ili platiti)?
 
Idemo odmah na jedan primjer da vam bude jasnije:
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika.
Kada to rješenje mora biti dostavljeno ovršeniku? Može li to rješenje biti dostavljeno nakon 3, 4, 9 ili možda 11 godina (npr. 3. 4. 2020. godine)?
 
Na prvo pitanje odgovor je da NE, odnosno ne postoji maksimalni rok u kojem mora biti dostavljeno rješenje o ovrsi...stoga i na drugo pitanje odgovor mora biti MOŽE.

Kada nešto nije određeno zakonom onda se može reći da postoji rupa u zakonu.
Kako zakon ne određuje u kojem maksimalnom vremenskom periodu mora biti dostavljeno rješenje o ovrsi onda možemo reći da postoji rupa u zakonu u tom smislu.
 
Idemo opet na primjer koji sam već naveo ali ćemo u njega ubaciti par brojeva...
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika.  
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine.
Što se je dogodilo u vremenskom periodu od 3. 4. 2011. godine do 3. 4. 2020. godine? Rasle su kamate…
 
U brojkama to izgleda ovako…
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovršenik mora platiti 1.000 kn.
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine a on mora platiti 1.868,41 kn.
Znači ovršenik mora platiti skoro duplo na dan dostave rješenja o ovrsi
(1.000 kn te kamate od 2011. od 2020. koje iznose 868,41 kn...
1.000 + kamate 2011.-2020. u iznosu 868,41
= sve ukupno 1.868,41 kn).

Moram samo napomenuti da 1.000 kn obuhvaća glavnicu i troškove ovrhe ali nisam išao pisati detaljan opis svih troškova ovrhe da vas ne zbunim i ne skrenem s teme (uzmite u obzir da danas na glavnicu od 200 kn dođe otprilike 680,00 kn troškova!). Tim ogromnim problemom ću se baviti jednom drugom prilikom.
Isto tako uzmite u obzir da se na glavnicu (npr. ne plaćeni račun) i troškove  kamate  računaju posebno pa je taj trošak u stvarnosti i veći (npr. ako račun nije podmiren 2009. godine a rješenje o ovrsi je doneseno 2011. godine kamate na nepodmireni račun teku od 2009. g. dok na troškove od 2011.). S toga na svaki naš primjer dodajte još par stotina kuna ali to ćemo vidjeti kasnije…
 
Idemo sada probati s većim brojevima…

PRIMJER 1:
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovršenik mora platiti 5.000 kn.
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine te on mora sve ukupno platiti 9.342,03 kn.
Kamata 2011.-2020. iznosi 4.342,03 kn
Glavnica u iznosu od 5.000 kn + kamate u iznosu od 4.342,03 kn = sve ukupno 9.342,03 kn
 
PRIMJER 2:
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2013. godine od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovršenik mora platiti 8.000 kn.
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine te on mora sve ukupno platiti 12.988,67 kn.
Kamata 2013. – 2020. iznosi 4.988,67 kn
Glavnica u iznosu od 8.000 kn + kamate u iznosu od 4.988,67 kn = sve ukupno 12.988,67 kn
 
 
PRIMJER 3:
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2010. godine od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovršenik mora platiti 10.000 kn.
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine te on mora sve ukupno platiti 20.084,05 kn.
Kamata 2011.- 2020. iznosi 10.084,05 kn
Glavnica u iznosu od 10.000 kn + kamate u iznosu od 10.084,05 kn = sve ukupno 20.084,05 kn

Jos jednom napominjem da se kamate na glavnicu i troškove računaju od različitog datuma pa je dugovanje i veće.
 
Sada je vrlo jasno vidljivo na koji način su neki izgubili sve jer su im bila dostavljana rješenja o ovrsi nakon 5, 7 ili čak 10 godina! 
Na taj način su se dugovanja znatno povećala i dužnici jednostavno nisu mogli vratiti dugovanja jer su ona „otišla u nebo“ (primjerice dug od 10.000 kn je narastao na dug od 80. 000 kn, dug od 50.000 je narastao na dug od 300.000 kn, dug od 100.000 kn je narastao na dug od 500.000 kn...)

Na pitanje zašto su se rješenja o ovrsi dostavljala 3, 4, 7, 10 ili čak 15 godina od dana donošenja nudim vam dvije mogućnosti a vama puštam da zaključite koja je realnija…
 
1. Slučajna pogreška u sustavu: npr. rješenja o ovrsi su se greškom dostavljala na krivu adresu ovršenika odnosno on ih nije podizao na pošti pa je iz tog razloga trebalo slati ponovno.

2. Rješenja o ovrsi su stajala u ladici kako bi se nagomilale kamate i zaradilo više (npr. rješenje o ovrsi doneseno je 2007. g. te stoji u ladici do 2012 g. kada se je dostavlja ovršeniku).
 
Na kraju nam ostaju još dva pitanja: kako to da ne teče zastarni rok i kako “zakrpati” rupu u zakonu.
Idemo prvo na zastarni rok, gdje kao i uvijek pratimo slovo zakona:

                                                              Članak 241. ZOO 

“Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine”.

                                                               Članak 245. ZOO
​
“Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka.
Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.
Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta”

Mislim da je već iz samih stavki zakona sve jasno ali idemo to potvrditi jednim primjerom:
 
Marko je podnio prijedlog za ovrhu 15. 3. 2011. godine javnom bilježniku.
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika (doneseno konkretno znači da je tog dana stavljen pečat uz potpis)
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine.

Što se dogodilo u vremenskom periodu od 3. 4. 2011. godine do 3. 4. 2020. godine?
- tekle su kamate 
- članci 241+245 ZOO = postupak je u tijeku što znači da zastara počinje teći iznova tek od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
- vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru
 
Da prevedemo na svima razumljiv jezik… od 2011. g. do 2020. g. nema zastare jer se smatra - temeljem zakona - da je postupak u tijeku iako se konkretno ništa nije dogodilo (npr. rješenje o ovrsi s pečatom iz 2011 g. stoji u ladici do 2020. godine).
 
Na kraju naše analize ostaje ponuditi rješenje za ovaj “veliki” problem. Metoda kojom se služim je uvijek ista: detaljna analiza zakona iz koje proizlazi jednostavno rješenje. Kao što ste možda već zaključili problem su kamate a to znači da se moramo na trenutak posvetiti Zakonu o obaveznim odnosima.
Kamate spadaju pod novčanu obvezu pa se na njih odnose članci 26-31 ZOO - a.


                                                                  Kad se duguju
                                                                     Članak 29.
“(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate”
 
Mislim da je ovo vrlo lagano za shvatiti, ako ne ispunite novčanu obvezu na vrijeme morate platiti zatezne kamate.
Npr. morate platiti račun do 2. 3. 2020. Ako ga ne platite do navedenog datuma, od 3. 3. 2020., osim računa, morate platiti i kamate.
 

Ok, sada se vraćamo na iznad navedeni primjer br. 2…
 
                       A                    B                                                   C
____________ǀ____________ǀ___________________________ǀ____________
 
* točka A: 3. 3. 2013. – dan kada su počele teći kamate (dugovanje je trebalo biti podmireno 2. 3. 2013.)
* točka B: 3. 4. 2013. – dan kada je doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika
* točka C: 3. 4. 2020. – dan kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku
 
Iz iznad navedenog proizlazi sljedeće:
- kamate teku od 3. 3. 2013. do 3. 4. 2020., odnosno od točke A do točke C
Sada možete shvatiti zašto sam iznad napomenuo da se kamate na glavnicu i troškove računaju od različitog datuma. Naime, na glavnicu kamate teku od 3. 3. 2013. (točka A) dok na troškove od dana 3. 4. 2013. (točka B)
- od 3. 3. 2013. do 3. 4. 2020. postupak nije aktivan (namjerno ili slučajno to procijenite sami) i rješenje o ovrsi dostavlja se dužniku nakon sedam godina (koji tada može ili platiti ili žaliti se).

 
Sada je jasno da između točke B i C može teoretski proći i 100 godina ali sukladno zakonu zastare ne bi bilo te bi dužnik morao platiti kamate iako on nije utjecao na to što mu je rješenje o ovrsi dostavljeno nakon toliko godina.

Primjerice rješenje o ovrsi s pečatom iz 2013 g. stoji u ladici do 2020. godine, kada je dostavljeno dužniku.
Naime, dužnik doznaje za postojanje rješenja o ovrsi tek kada mu je ono dostavljeno!
 
Rješenje na ovaj veliki problem je vrlo jednostavno: razumni odnosno maksimalni rok.

Ako se rješenje o ovrsi ne dostavi u razumnom roku ovršeniku postoji posljedica – vjerovnik može samo tražiti kamate od dana ne ispunjenja obveze do dana donošenja rješenja o ovrsi. Razumni odnosno maksimalni rok po mojem mišljenju mora biti 6 mjeseci jer smatram kako je realno da se u tom vremenskom periodu dostavi rješenje o ovrsi dužniku sukladno zakonskim odredbama.



 
Ok, možda je bilo malo prekomplicirano pa da pojasnim…Idemo opet na našu liniju – ali ovaj put s razumnim rokom od 6 mj.
 
                       A                     B                 C                               D
____________ǀ____________ǀ__________ǀ_________________ǀ____________
 
* točka A: 3. 3. 2013. – dan kada su počele teći kamate (dugovanje je trebalo biti podmireno 2. 3. 2013.)
* točka B: 3. 4. 2013. – dan kada je doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika
* točka C: 3. 10. 2013. – maksimalni rok od 6 mjeseci u kojem je ovršeniku trebalo biti dostavljeno rješenje o ovrsi
* točka D: 3. 4. 2020. – dan kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku
 
Iz iznad navedenog proizlazi jedna velika posljedica:
- vjerovnik može zahtijevati kamate samo od točke A do točke C dok od točke C do točke D ne može jer rješenje o ovrsi nije bilo dostavljeno u maksimalnom roku.
 
Sada idemo opet na naš primjer br. 2 ali ovaj puta s kompletnim izračunom prateći našu liniju…




PRIMJER 2 – bez roka od 6 mjeseci
 
A                      B                                                              C
ǀ____________ǀ__________________________________ǀ____________
*dužnik mora platiti kamate od točke A do točke C
 
* točka A: 3. 3. 2013. – dan kada su počele teći kamate na dugovanje od 7.000 kn (dugovanje je trebalo biti podmireno 2. 3. 2013.)
* točka B: 3. 4. 2013. – dan kada je doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovšenik treba platiti glavnicu u iznosu 7.000 kn i troškove u iznosu od 1.000 kn, a sveukupno 8.000.
Detaljnije: - kamate na glavnicu u iznosu od 7.000 kn a teku od 3. 3. 2013. pa do namirenja
                  - kamate na troškove  u iznosu 1.000 kn a teku od  3. 4. 2013. pa do namirenja
 
* točka C: 3. 4. 2020. – dan kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku a on mora sveukupno platiti:
 
Kamate na glavnicu u iznosu od 7.000 kn od dana 3. 3. 2013. do 3. 4. 2020. u iznosu od 4.436,43 kn
Kamate na troškove u iznosu od 1.000 kn od dana 3. 4. 2013. do 3.  4. 2020. u iznosu od 623, 58 kn
 
Sveukupno dugovanje s kamatama na dan 3. 4. 2020. godine iznosi 13.060,01 kn (glavnica 8.000 kn i kamate 5.060,01).
 
Sada vam je jasno na koji način se kamate na glavnicu i troškove računaju od različitog datuma pa je i dugovanje veće. 
 
Sada idemo na isti primjer samo s maksimalnim rokom od 6 mjeseci…




PRIMJER 2 – sa maksimalnim rokom od 6 mjeseci
 
                       A                     B                 C                               D
____________ǀ____________ǀ__________ǀ_________________ǀ____________
*dužnik mora platiti kamate od točke A do točke C ali ne do točke D
 
* točka A: 3. 3. 2013. – dan kada su počele teći kamate na dugovanje od 7.000 kn (dugovanje je trebalo biti podmireno 2. 3. 2013.)
* točka B: 3. 4. 2013. – dan kada je doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovšenik treba platiti glavnicu u iznosu 7.000 kn i troškove u iznosu od 1.000 kn, a sveukupno 8.000 kn.
Detaljnije: - kamate na glavnicu u iznosu od 7.000 kn teku od 3. 3. 2013. pa do namirenja
                   - kamate na troškove u iznosu 1.000 kn teku od 3. 4. 2013. pa do namirenja
 
* točka C: 3. 10. 2013. – maksimalni rok od 6 mjeseci u kojem je ovršeniku trebalo biti dostavljeno rješenje o ovrsi. Ukoliko se rješnje o ovrsi dostavi nakon proteka tog roka vjerovnik može zahtijevati kamate samo do tog dana.
Ispod ćete vidjeti konkretne posljedice te nove dopune koja je neophodna…
 
* točka D: 3. 4. 2020. – dan kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku a on mora sveukupno platiti:

Kamate na glavnicu u iznosu od 7.000 kn od dana 3. 3. 2013. do 3. 10. 2013. u iznosu od 421,15 kn
Kamate na troškove u iznosu od 1.000 kn od dana 3. 4. 2013. do 3. 10. 2013. u iznosu od 60, 16 kn
Sveukupno dugovanje s kamatama na dan 3. 4. 2020. godine iznosi 8.481,31 kn (glavnica 8.000 kn i kamate 481,31 kn) i dužnik mora platiti kamate samo do maksimalnog zakonskog roka od šest mjeseci.


 
Brojke govore same za sebe i sada sam siguran da je dovoljno jasno kako su neki izgubili sve jer su im bila dostavljana rješenja o ovrsi nakon 4, 6, 9 ili čak 15 godina s kamatama koje su bile i do 10 - 15 puta veće od same glavnice – a sve je bilo po zakonu!
 
Naposljetku moram kazati da se iznad navedeni problem može riješiti na jedan vrlo jednostavan način, kako je već vidljivo iz navedenog: mora se uvesti maksimalni zakonski rok u kojem mora biti dostavljeno rješenje o ovrsi – ako se rješenje o ovrsi dostavi nakon tog dana vjerovnik može zahtijevati kamate samo to tog dana.

​U protivnom će uvijek postojati rupa u zakonu te opasnost da netko dobije rješenje o ovrsi nakon 3, 5 ili možda 10 godina za neplaćeni račun od 100 – 200 kn temeljem kojeg mora platiti iznos i do 10 puta veći od same glavnice – što svakako nije normalno.


 
piše M/V

Danas se bavimo jednom jako zanimljivom temom – ulogom Financijske Agencije (FINA) u provedbi ovrha na novčanim sredstvima.

Da bi dobro upoznali ovu temu moram vam prije svega dati jednu kratku lekciju o ovrsi odnosno prisilnoj naplati na novčanim sredstvima dužnika.

Ovrha na novčanim sredstvima ili tzv. ovrha kod treće osobe...

Dužnik ako je zaposlen ima svog dužnika: to je prije svega poslodavac a zatim banka.
Da pojasnimo jednim primjerom...
Marko radi u firmi Alfa i ima tekući račun u banci Beta.
Marko ima dva dužnika: prvo mu je dužan poslodavac Alfa isplatiti plaću a zatim, kada mu poslodavac uplati plaću na tekući račun, onda mu je dužna banka Beta.

U našem primjeru prvi „izvor“ prihoda je poslodavac. Iz toga proizlazi da možemo imati dva načina provedbe ovrhe: jedna efikasnija, druga malo manje...
1. Ovrha na „izvoru“ kod treće osobe – u našem primjeru poslodavac
2. Ovrha kod treće osobe – u našem primjeru banka

Mislim da vam je već sada jasno da je način br. 1 puno efikasniji jer je poslodavac prvi „izvor“ odnosno od njega potječe prihod. To konkretno znači da ako jedan vjerovnik provede ovrhu kod poslodavca a drugi kod banke gdje dužnik ima otvoren svoj račun, vjerovnik koji je proveo ovrhu kod poslodavca imat će prednost u naplati.

Na temelju kazanog mislim da ste shvatili kako ovrha na novčanim sredstvima funkcionira tako da se mora pronaći „izvor“ prihoda dužnika i tamo plijeniti (najsigurinije je pronaći prvi izvor prihoda).

Sada se postavlja pitanje: tko mora pronaći izvor prihoda dužnika?

Pa mislim da je odgovor sasvim logičan: vjerovnik. Ako vjerovnik želi naplatiti svoju tražbinu mora pronaći gdje dužnik ima „izvor“ prihoda i tamo plijeniti...

Primjerice u Republici Italiji ako ne znate gdje vaš dužnik radi odnosno u kojoj banci ima račun morate se obratiti Sudu kako bi ovlastio vas, odnosno vašeg odvjetnika, da u nadležnim institucijama provjerite gdje je „izvor“ prihoda vašeg dužnika (npr. možete se obratiti mirovinskom i kada vidite da dužniku uplaćuje firma Alfa, pokrenuti sudsku ovrhu kod treće osobe – firme Alfa). Naravno vi uvijek možete pokrenuti „ovrhu na slijepo“ odnosno pokrenuti sudsku ovrhu kod pet ili deset najjačih banki gdje mislite da vaš dužnik ima otvoren račun i ako odgovor od jedne od njih bude pozitivan, nastaviti ovrhu kod te banke. Sve se to odvija putem suda i kako je jasno vidljivo vjerovnik – odnosno njegov odvjetnik – mora se aktivirati da bi naplatio svoje potraživanje.

Na temelju kazanog svakako je teško zamisiliti u Republici Italiji „more ovrha“ za 20, 30 ili 50 eura jer radnje koje vjerovnik – odnosno njegov odvjetnik – mora poduzeti su mnoge i zahtjevaju dosta vremena ali i novaca (jer odvjetnika treba platiti).

Na temelju kazanog zaključit ću  –  vezano uz provedbu ovrha na novčanim sredstvima u Republici Italiji  –  te kazati da je ovršni postupak koncepiran na način da se sudskim putem naplate velika potraživanja (svaki malo ozbiljniji odvjetnik bi vas glatko odbio da mu kažete da želite provesti ovrhu za iznos od 20 eura). Nužna posljedica navedenog je da u Republici Italiji ne postoji Ovršni zakon a još manje Zakon o provedbi ovrha na novčanim sredstvima jer se provedbom ovrha bavi Zakon o parničnom postupku i djelom Zakon o obaveznim odnosima...

                                                      VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK

Iznad navedeni primjer sam naveo da malo shvatite kako ovrhe funkcioniraju „oko nas“ i...kako bi razumjeli da vjerovnik mora pronaći „izvor“ prihoda dužnika – jer mu je naravno u interesu da naplati svoje potraživanje!

Tko u Repubilici Hrvatskoj traži „izvor“ prihoda dužnika?

Odgovor na ovo ključno pitanje je: FINA. Da pojasnimo malo...U RH „izvor“ prihoda dužnika ne traži vjerovnik već to za njega radi besplatno FINA. Da se ispravim nije potpuno besplatno jer vjerovnik mora uplatiti predujam koji mu se kasnije vrati – ali o tome ćemo kasnije.

Iz svega proizlazi da u RH imamo tijelo – FINU – koja uz predujam – kojeg naposljetku plati dužnik – za vjerovnika traži „izvor“ prihoda.

Kako FINA traži „izvor“ prihoda?

Na ovo pitanje je odgovor iznimno jednostavan: blokira sve račune dužnika!
Da pojasnimo s jednim primjerom...
Ivan ima ovršnu isprvu (npr. rješenje o ovrsi), dostavi ju FINI te zatraži izravnu naplatu, a FINA blokira sve računa koje ima Marko, odnosno dužnik.

Kako bi shvatili koliko ovakav način provedbe ovrha na novčanim sredstvima ide na štetu dužnika idemo na još jedan primjer...

Marko nije platio račun u iznosu od 5.000 kn iz 2013. godine. Ivan, koji je izdao račun podnese prijedlog za ovrhu 2020. godine na temelju navedene vjerodostojne isprave javnom blježniku koji „samo lupi pečat“ i Ivan ima svoje rješenje o ovrsi. Kao što neki već znaju postupak ispred javnog bilježnika je formalan i on ne ulazi u meritum odnosno da li je zahtjev osnovan ili ne. Rješenje o ovrsi dostavlja se FINI koja blokira račune Marka i njemu oduzima 5.000 kn. Kako su neki primjetili iako se ovdje radi o očitoj zastari Marku je svejedno bio blokiran račun i on je izgubio svoje novce!

Naravno neki će reći pa dobro može se žaliti i povratiti svoje novce u sudskom postupku...
To je istina – ali samo u teoriji...U pravilu žalba ne odgađa ovrhu i, što je još bitnije, prigovor zastare spada pod članak 50. točku br. 11. OZ -a. To konkretno znači kako će dužnik biti upućen da pokrene parnicu i morati će u dugotrajnom parničnom postupku dokazati zastaru...
 
Što proizlazi iz toga?
- FINA je automatski blokirala dužnika na zahtjev vjerovnika
- dužnik je izgubio svoje novce za dugovanje na koje je objektivno nastupila zastara
- dužnik mora pokernuti parnicu kako bi dokazao svoje tvrdnje

Idemo opet na isti primjer imajući na umu da danas u RH živi najmanje 1.200.000 ljudi na rubu siromaštva...

Marko ima mjesečna primanja od 4.000 kn neto i ratu kredita od 750 kn mjesečno. Dolazi mu od FINE da je Ivan zatražio izravnu naplatu na iznos od 5.000 kn temeljem rješenja o ovrsi od javnog bilježnika, vezano uz neplaćeni račun iz 2013. godine. On uputi prigovor zastare te ga sud uputi u parnicu, no provedba ovrhe se nastavlja...

Kolika je vjerojatnost da će Marko pokrenuti dugotrajni parnični postupak? Iznimno mala jer će reći: dobro neka mi to skinu pa sam na miru jer tko će se vući po sudovima godinama...

Marko razmišlja logično: nemam baš viška novaca za vući se po sudovima, dugovanje nije baš previše veliko pa ću platiti i biti na miru...

Sada si postavite pitanje: koliko puta primjerice Agencije za naplatu potraživanja provedu ovrhu vezano uz tražbinu na koju je nastupila zastara ili je nepostojeća odnosno ne zakonita (primjerice tražeći kamate na kamate) a da dužnik nikad ne dobije svoje novce natrag upravo iz navedenih razloga...

Mislim da ste shvatili kako je ovršni postupak koncepiran u Republici Hrvatskoj tako da se jako lagano uzme a iznimno teško vrati...

Uloga FINE u svemu tome je da još dodatno olakša vjerovniku. Naime, on ne treba tražiti „izvor“ prihoda zato jer Agencija automatski blokira dužnika na njegov zahtjev...

S toga u ovršnom postupku FINA djeluje kao posrednik koji znatno olakšava provedbu ovrhe vjerovniku stavljajući dužnika u još goru startnu poziciju...

Iz toga nužno proizlazi da u RH ne postoji normalan način provedbe ovrhe na novčanim sredstvima VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK već postoji posrednik –  koji je za to ovlašten od strane Države putem zakona –  i znatno olakšava provedbu ovrhe vjerovniku....

                                  VJEROVNIK – JAVNI BILJEŽNIK  –  FINA  – SUD – DUŽNIK

O ulozi javnog bilježnika kao još jednom kotačiću koji znatno olakšava provedbu ovrha vjerovniku će se pričati jednom drugom prilikom...

Proizlazi iz svega toga da provedba ovrha na novčanim sredstvima može biti uspoređena s partijom karata gdje su karte namještene protiv vas...

Iz svih navedenih razloga dužnik mora uložiti ogroman napor kako bi povratio oduzeta sredstva jer ne ide samo protiv suprotne strane (vjerovnika) već protiv cijelog sustava koji je kreiran na način da bi pogodovao isključivo vjerovniku...

Moram istaknuti da svaki pokušaj prikazivanja posrednika – FINE – koja djeluje u korist vjerovnika u provedbi ovrha kao nešto normalno odudara od svakog normalnog i civiliziranog pravnog sustava u Europi ali i šire...

Naime odnos vjerovnik – dužnik je privatni odnos između dvije strane koji svakako spada pod granu građanskog (privatnog) prava i ne može postojati u ovršnom postupku posrednik – ustrojen od strane Države – koji olakšava provedbu ovrhe vjerovniku. U privatne odnose Država se ne smije miješati na način da „ide na ruku“ jednoj strani – u ovom slučaju vjerovniku...

Predujam kao potvrda da je FINA posrednik koji radi isključivo u korist vjerovnika

Već iz svega iznad navedenog jasno je vidljivo kako je FINA posrednik koji isključivo „ide na ruku“ jedne strane – vjerovnika – u provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

Potvrdu svega toga dobivamo i u predujmu...
Ivan traži izravnu naplatu putem FINE na teret Marka – sukladno rješenju o ovrsi –  za iznos od 5.000 kn. Ivan sukladno vrijednosti koju je naveo mora platiti predujam u iznosu od 400 kn. Marko će prisilno morati platiti 5.000 kn i predujam od 400 kn, a sve ukupno 5.400 kn.

Pored glavnice, troškova, kamata...dužnik mora platiti i predujam pa prozlazi iz svega da dužnik mora čak i platiti kako bi ga ovršili – jer naravno naposljetku troškove predujma snosi upravo on!

Valja samo napomenuti da visina predujma ovisi o iznosu na koji se zatraži izravna naplata putem FINE (predujam može biti manji ali i veći od iznad navedenog iznosa).

Naposljetku valja samo ponuditi rješenje vezano uz ulogu FINE u provedbi ovrha na novčanim sredstvima...

Mislim da je rješenje vrlo jasno svima koji imaju i mrvicu pravnog znanja ali i zdravog razuma: treba se odmah ukinuti Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i samim time ulogu FINE te regulirati provedbu ovrha na novčanim sredstvima po klasičnom, i rekao bih normalnom i civiliziranom modelu: VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK.
​
U protivnom će za jednu stranu – odnosno dužnika – uvijek biti kao da igra partiju karata  – a karte su namještene protiv njega...
 
M/V