​U priviktu se nalazi ogledni primjer prijedloga radi uređenja međa.

Za sve ostale primjere:
​
https://www.pravnikhr.com/primjeri-pravnih-akata.html

Izglasane su izmjene Ovšnog zakona pa ih s toga valja analizirati i postaviti si pitanje: hoće li navedene izmjene donijeti neku suštinsku promjenu u postupku prisilne naplate?
 
Smatram kako su danas korupcija i sustav prisilne naplate dva najveća problema u pravnom sustavu RH, pa se s toga na portalu već mnogo pisalo o ovrhama i problemima vezanim uz sustav prisilne naplate, koji je blago rečeno krivo postavljen.
 
Postoje četiri ključne točke (odnosno problema) u sustavu prisilne naplate. Svaka izmjena/dopuna zakona koja ne utječe na navedene probleme ne donosi nikakve suštinske promjene u sustavu prisilne naplate.

1. TROKUT PRISILNE NAPLATE: VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK
Danas, u postupku prisilne naplate sudjeluju javni bilježnici, FINA, vjerovnik, sud i dužnik.
 
Idem na jedan klasičan primjer koji obuhvaća svih pet strana: vjerovnik posnosi prijedlog za ovrhu javnom bilježniku na temelju vjerodostojne isprave, a on donosi rješenje o ovrsi koje dostavlja dužniku. Dužnik podnosi prigovor i predmet se dostavlja sudu. U sudskom postupku dužnik ne uspijeva te se prisilna naplata nastavlja putem FINE.
Ovo je samo jedan primjer iz kojeg možemo vidjeti kako u postupku prisilne naplate sudjeluju pet različitih strana. Takav postupak može imati određene varijacije: primjerice ukoliko dužnik ne uloži prigovor onda nema sudskog postupka jer rješenje o ovrsi postaje pravomoćno...
 
Nadalje, pod vjerovnika sam obuhvatio i odvjetnika koji zastupa vjerovnika. S toga je moguće kazati kako u postupku prisilne naplate može sudjelovati (i često sudjeluje) čak šest (ili sedam) strana: vjerovnik, odvjetnik koji zastupa vjerovnika, javni bilježnik, sud, FINA i dužnik (odvjetnik koji eventualno zastupa dužnika).
 
Ne morate biti pravne struke da bi zaključili kako je takav postupak prisilne naplate iznimno kompleksan koji dovodi do toga da se dugovanje znatno poveća jer sve strane koje sudjeluju imaju troškove odnosno „hoće jedan dio kolača“.
 
Na temelju kazanog svaka izmjena zakona koja nema za cilj „izbaciti“ iz postupka prisilne naplate javne bilježnike i FINU nije, ne može biti, i neće biti suštinska promjena.
U postupku prisilne naplate mora sudjelovati tzv. trokut: VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK. Kako sam iznad kazao tu se još može dodati i odvjetnik koji zastupa vjerovnika (i/ili dužnika).
 
Proizlazi iz toga kako sve dok u postupku prisilne naplate sudjeluju javni bilježnici i FINA ne može se pričati o suštinskim promjenama.
Navedena tema je već bila analizirana na portalu:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/uloga-fine-u-provedbi-ovrhe-na-novcanim-sredstvima

2. CESIJA JE MOGUĆA SAMO ZA 75% VRIJEDNOSTI GLAVNICE
Princip je vrlo jednostavan...
Ako ste dužni 100 kn dugovanje se može ustupiti za najmanje 75 kn.
Ako ste dužni 1.000 kn dugovanje se može ustupiti za najmanje 750 kn.
 
Navedena izmjena Zakona o obveznim odnosima (cesijom se ne bavi Ovršni zakon već Zakon o obveznim odnosima) dovela bi do toga da bi se znatno ograničio rad „Agencija za naplatu potraživanja“ te bi se suzbio fenomen ustupa „napumpanih“ odnosno nepostojećih dugovanja.
 
Bez navedene izmjene instituta cesije odnosno Zakona o obveznim odnosima ne može se pričati o suštinskim promjenama u sustavu prisilne naplate.
 
Kako je navedena tema bila detaljno obrađena neću ići dalje o tome te vas pozivam da pročitate:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/agencije-za-naplatu-potrazivanja-veliki-problem-koji-zahtjeva-jednostavno-rjesenje
 
3.  KAMATE SE MOGU ZAHTIJEVATI SAMO DO VISINE GLAVNICE
Smatram kako je ovo ključna izmjena koja bi znatno unaprijedila sustav prisilne naplate, koji je mnoge nažalost „zakucao na dno“, bez mogućnosti da oni i njihove obitelji imaju dostojanstven život.
 
I u ovoj točki princip je i više nego jednostavan...
Ako je glavnica primjerice 100 kn, kamate se mogu zahtijevati najviše u iznosu od 100 kn.
Ako je glavnica primjerice 1.000 kn, kamate se mogu zahtijevati najviše u iznosu od 1.000 kn.
 
Proizlazi iz navedenog da kada kamate dosegnu visinu glavnice one jednostavno prestanu rasti i dugovanje se konsolidira (odnosno dosegne svoj maksimum).
 
Međutim, takva izmjena mora se odnositi samo na one odnose koji nisu između trgovačkih ugovora odnosno između trgovaca i osobe javnog prava.
Da prevedem na svima razumljiv jezik...U onim odnosima gdje je bar jedna strana fizička osoba kamate bi se mogle zahtijevati samo do visine glavnice.
 
Idem navesti nekolicinu primjera kako bi svima bilo jasno koliko bi ova izmjena unaprijedila sustav prisilne naplate.
Marko je dužan 10.000 kn – kamata može iznositi najviše do 10.000 kn (kamata + glavnica = 20.000 kn)
Marko je dužan 100.000 kn – kamata može iznositi najviše do 100.000 kn (kamata + glavnica = 200.000 kn)
Marko je dužan 250.000 kn – kamata može iznositi najviše do 250.000 kn (kamata + glavnica = 500.000 kn)
Marko je dužan 400.000 kn – kamata može iznositi najviše do 400.000 kn (kamata + glavnica = 800.000 kn)
 
Sada ću vam pokazati kako to izgleda danas, kada kamate od dana dospijeća mogu ići u nedogled (odnosno dok osoba ne plati dugovanje).
 
Obračun kamata: od 20.11.2004. do 20.11.2020.
Na glavnicu od 10.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 18.339,24 kn (kamata + glavnica = 28.339,24)
Na glavnicu od 100.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 183.392,41 kn (kamata + glavnica = 283.392,41 kn)
Na glavnicu od 250.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 458.481,02 kn (kamata + glavnica = 708.481,02 kn)
Na glavnicu od 400.000 kn kamata od dana 20.11. 2004. do dana 20. 11. 2020. iznosi 733.569,63 kn  (kamata + glavnica = 1.133.569,63 kn)
 
Mislim da je vrlo jasno zašto je takva izmjena Zakona o obveznim odnosima (na kamate se ne odnosi Ovršni zakon već Zakon o obveznim odnosima) nužna: danas u RH ako dužnik ostane bez posla ili se nađe u nekoj teškoj životnoj stuaciji on jednostavno ne može vratiti dugovanje jer u velikoj većini slučajeva on nema spremno 10.000, 20.000 ili 50.000 tisuća kuna kako bi zatvorio dugovanje (djelomičino ili u cijelosti).
Kako kamata ide u nedogled (odnosno dok se ne podmiri dugovanje) a dužnik ne može mjesečno izdvojiti veći iznos on će nažalost zauvijek biti dužan.
 
4. PRVO SE OTPLAĆUJE GLAVNICA A TEK ONDA KAMATE I TROŠKOVI
Ova točka samo se nadovezuje na ono što sam prethodno kazao. S toga točku 3. i 4. valja sagledati kao jednu cjelinu.
Redoslijed naplate dugovanja danas izgleda ovako:
1. Troškovi
2. Kamate
3. Glavnica
 
Idemo na jedan primjer:
Ukupno dugovanje iznosi 35.000 kn: glavnica 20.000 kn a kamate 15.000 kn.
Ako svaki mjesec dužnik uplati 500 kn i tako 2 godine (odnosno 24 mjeseci) on je sveukupno platio 12.000 kn.
To znači da su u tih 24 mjeseci rasle kamate na glavnicu a dužnik sukladno zakonu nije otplatio niti jednu kunu glavnice!
 
Na temelju kazanog nužno je što prije promijeniti redoslijed naplate dugovanja:
1. Glavnica
2. Kamate
3. Troškovi
 
Kamate u nedogled (točka br. 3) i redoslijed naplate: troškovi, kamate i tek onda glavnica (točka br. 4.) dovode do toga da osoba može biti zauvijek dužna (odnosno dugovanje zauvijek ostaje u obitelji ako nasljednici prihvate nasljedstvo kada dužnik premine).
 
KAMATE U NEDOGLED + REDOSLIJED NAPLATE: TROŠKOVI, KAMATE I TEK NAPOSLJETKU GLAVNICA = VJEČNO DUGOVANJE
 
Da bi izmjena postupka prisilne naplate bila suštinska ona se jednostavno mora dotaknuti kamata u nedogled i redoslijeda naplate.
 
Kako izmjene zakona  ne utječu niti na jednu iznad navedenu točku one jednostavno ne donose suštinske promjene u sustav prisilne naplate.
 
ŠTO ONDA DONOSE IZMJENE ZAKONA?
 
A) Izmjene/dopune u čl. 172. OZ-a: povećavaju se primanja koja su izuzeta od ovrhe
Izuzimaju se od ovrhe:
- novčane paušalne naknade za podmirivanje troškova prehrane radnika, prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.), novčane nagrade za radne rezultate i drugi oblici dodatnog nagrađivanja radnika, nagrade radnicima za navršene godine radnog staža do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima;
- sredstva koja se uplaćuju namjenski, u svrhu provedbe projekata dodjelom bespovratnih sredstava odnosno potpore ili financijskih instrumenata, koji se financiraju iz nacionalnih sredstava i/ili proračuna Europske unije, osim u slučaju ovrhe od strane davatelja potpore;
- novčane naknade žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom;
- dnevnice za službena putovanja u tuzemstvu i inozemstvu, dnevnice za rad na terenu u tuzemstvu i inozemstvu i dnevnice za službene putovanja per diem koje se radnicima isplaćuju iz proračuna Europske unije radi obavljanja poslova njihovih radnih mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima,
- pomorski dodatak i pomorski dodatak na brodovima međunarodne plovidbe do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima;
- naknada za pričuvnike pozvane na izvršavanje vojne obveze;
- sindikalne socijalne potpore koje članovima sindikata na temelju važećih propisa isplaćuje sindikat;
- sredstva predstavnika nacionalnih manjina koja se koriste za ostvarivanje manjinskih prava, sukladno odredbama ustavnog zakona kojim se uređuju prava nacionalnih manjina, ako su isplaćena na poseban račun za tu namjenu, vode se odvojeno od sredstava te osobe i izuzeta su od ovrhe, osim ovrhe u svezi s obavljanjem djelatnosti vezane za ostvarivanje manjinskih prava;
- nagrade učenicima i studentima te troškovi sufinanciranja kupnje udžbenika učenicima;
- sportske stipendije za sportaše s invaliditetom.
 
B) Izmjene/dopune u čl. 46. i 80b. OZ-a: ovrhe na nekretninama
- ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine ne provodi u razdoblju od 1. studenoga do 1. travnja, osim ako za to postoji opravdan razlog;
- povećava se iznos glavnice za koji se ovrha na nekretnini ne može pokrenuti sa 20.000 na 40.000 kn.
 
C)  Izmjene/dopune u čl. 278., 279., 281., 283., 288., 289. OZ-a: ovrhe koje provode javni bilježnici
- obavijest dužniku da je podnesen prijedlog za ovrhu: ako javni bilježnik ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan poslati će ga ovršeniku te ga pozvati da u roku od 15 dana ispuni svoju obvezu prema ovrhovoditelju ili da se u tom roku očituje osporava li i u kojem dijelu ovrhovoditeljevu tražbinu, jer će u protivnom protiv njega izdati rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.
Ovo je svakako vrlo bitna izmjena jer direktno utječe na problem dostave rješenja o ovrsi nakon 2, 3, 5 ili čak 10 godina. Prije ove izmjene zakona ovršenik je saznao da se protiv njega vodi ovršni postupak tek kada mu je rješenje o ovrsi bilo dostavljeno (bilo je moguće da rješenje o ovrsi „stoji u ladici“ mnoge godine kako bi se povećale kamate i onda se dostavljalo dužniku).
O tom problemu se opširno pisalo:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/ovrhe-nakon-10-godina-kako-su-neki-izgubili-sve
Navedena izmjena zakona svakako će uvelike pomoći da se suzbije taj problem.
Kako je iznad navedeno kada javni bilježnik zaprimi osnovani prijedlog za ovrhu isti se dostavlja dužniku, koji ima rok od 15 dana da ispuni svoju obvezu prema ovrhovoditelju ili da se u tom roku očituje.
Ako u roku od 15 dana javni bilježnik ne zaprimi očitovanje ovrhovoditelja (u kojem on povlači prijednog za ovrhu), ili ako ovršenik ospori ili prizna zahtjev ili ako traži odgodu ovrhe, javni bilježnik će donijeti rješenje o ovrsi te isto dostaviti strankama.
Proizlazi iz svega navedenog kako će prvo javnik bilježnik obavijestiti ovršenika da je podnesen prijednog za ovrhu. Ako se spor ne rješi u roku od 15 dana onda javni bilježnik donosi rješenje o ovrsi koje se dostavlja dužniku.
Tada se sve „nastavlja po starom“, odnosno ovršenik može uputiti prigovor i predmet se ustupa sudu. U protivnom, odnosno ako u roku od petnaest dana od isteka roka za prigovor ne primi prigovor, javni bilježnik će staviti potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje o ovrsi koje je donio.
Nadalje, ako javni bilježnik ocijeni da prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije dopušten ili uredan, proslijediti će predmet nadležnom sudu radi donošenja odluke (kao i u slučaju kada javni bilježnik zaprimi prijedlog za ovrhu protiv ovršenika osobe sa prebivalištem ili sjedištem izvan Republike Hrvatske);
- javni bilježnik postaje povjerenik suda;
- smanjuju se troškovi ovrhe: javni bilježnik stavlja potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti, za određivanje ovrhe ne plaća se sudska pristrojba (ovrhe koje provodi javni bilježnik).
 
D) Uvodi se čl. 39a. OZ-a: elektronički oblik komunikacije u ovršnom postupku
- prijedlog za ovrhu sudu odnosno javnom bilježniku podnosit će se elektronički, putem propisanog obrasca;
- Hrvatska javnobilježnička komora prijedloge za ovrhu dodjeljivat će javnim bilježnicima kao povjerenicima suda ravnomjerno prema abecednom redu njihovih prezimena (prije ove dopune ovrhovoditelj je mogao odabrati kojem će se javnom bilježniku obratiti).
Ovdje je bitno za istaknuti kako će propisani obrasci, način elektroničke komunikacije između sudionika u postupku, te način dodjele predmeta javnom bilježniku biti naknadno propisani, odgovarajućim Pravilnikom od strane nadležnog ministra.
 
E) Izmjene/dopune u čl. 8. OZ-a: dostava u postupku ovrhe
- u slučaju dva neuspješna pokušaja dostave, dostava se vršiti putem e-oglasne ploče uz obavezno slanje obavijesti dužnika u poštanski sandučić i osobni korisnički pretinac e-Građani.
 
F) Izmena/dopuna u čl. 65. OZ-a: sudska praksa Kuhar/Addiko
- Presuda Suda EU od 26. lipnja 2019, Kuhar/Addiko Bank d.d. ECLI:EU:C:2019:537 koja je već otprije objavljena na portalu:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/presuda-kuharaddiko-nacionalni-sud-koji-odlucuje-o-prijedlogu-za-ovrhu-moze-provoditi-kontrolu-eventualne-nepostetnosti-odredbi-sadrzanih-u-ugovoru-o-hipotekarnom-kreditu-sklopljenom-izmeu-trgovca-i-potrosaca
U toj presudi navedeno je:
„Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu“.
Na tragu navedene presude donesene su i izmjene zakona. Sukladno tim izmjenama bit će moguća odgoda ovrhe ako ovršna javnobilježnička isprava potječe iz ugovora koji je zaključio potrošač, te je ovisno o raspoloživim dokazima vjerojatna ništetnost jedne ili više ugovornih odredbi, do podnošenja tužbe za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužbe za utvrđenje njezine ništetosti, a najdulje u trajanju 30 dana.
 
G) Izmjene/dopune u čl. 72. OZ-a: obustava ovršnog postupka po službenoj dužnosti
- ovrha će obustaviti po službenoj dužnosti ako ovrhovoditelj u roku od jedne godine nije poduzeo niti jednu radnju u postupku.
 
Prijelazne i završne odredbe
Postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se primjenom odredbi Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17).
Iznimno od navedenog primjenjuju se na sve postupke koji su u tijeku:
- odredbe koje su vezane uz dostavu (čl. 8. OZ-a);
- ovrhe radi ispražnjenja i predaje nekretnine ne provode se od 1.11. do 1.4., osim ako za to ne postoji opravdani razlog (čl. 46. OZ-a);
- odredbe vezane uz obustavu postupka, s tim da se rok od jedne godine iz članka 72. računa od dana stupanja na snagu ovoga Zakona (čl. 72. OZ-a).
 
Naposljetku valja spomenuti kako zakon ostavlja mogućnost Vladi RH da obustavi provedbu ovrha dok traje pandemija koronavirusa: Vlada Republike Hrvatske može u posebnim okolnostima uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 donijeti odluku da se zastaje s provođenjem ovršnih postupaka, najdulje na rok od šest mjeseci. Navedenom odlukom Vlada Republike Hrvatske propisat će na koje će se ovršne postupke, postupke provedbe ovrhe na novčanoj tražbini po računima koje provodi Financijska agencija i provedbe ovrhe na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima odluka primjenjivati.
 
Na temelju svega navedenog mogu zaključiti i kazati kako izmjene zakona donose određena poboljšanja u postupku prisilne naplate, ali niti jedna izmjena neće dovesti do suštinskih promjena– što je svakako i više nego potrebno.
 
 
Piše
M/V

Danas se bavim jednim pitanjem koje je vjerojatno „noćna mora“ mnogim poslodavcima: kada mi dođe zahtjev za provedbu ovrhe, da li ja moram sukladno zakonu ovršiti svog djelatnika?
 
Ovaj problem u javnosti je mnogo puta bio prozvan kao „siva zona“ sustava, odnosno pitanje bez odgovarajućeg odgovora (u zakonu i sudskoj praksi).
 
Moram istaknuti kako to nije istina, odnosno ovo pitanje nije neka „siva zona“.
Naime, kada postoji neko pravno pitanje – kao u ovom slučaju – onda se odgovor mora tražiti u zakonu odnosno sudskoj praksi.
 
U ovom slučaju, u široj javnosti, odgovor se nije tražio na navedeni način već po principu rekao – kazao odnosno gledalo se što piše na raznim forumima, što su rekli ovi ili oni...
Upravo iz tog razloga smatram kako se kreirala pomutnja u većem djelu javnosti glede rješenja na ovaj problem.
 
S toga, koristeći ispravnu metodu (analiza zakona i sudske prakse), idem ponuditi konkretan odgovor na ovaj problem.
 
Sukladno članku 197. Ovršnog zakona:

                                                                         Rješenje o ovrsi
                                                           Članak 197. (NN 93/14, 73/17)

„(1) Rješenjem o ovrsi na plaći određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, sud će rješenjem o ovrsi na plaći odrediti pljenidbu određenoga dijela plaće i naložiti poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(3) Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje plaće do kojega dođe nakon dostave rješenja o ovrsi“.

Iz navedenog članka zakona proizlazi sljedeće PRAVILO: poslodavac je dužan provesti ovrhu JEDINO ako NE ISPLAĆUJE ovršeniku plaću na račun kod banke.
Iznimka je navedena u stavku br. 2, odnosno poslodavac je dužan provoditi ovrhu, iako isplaćuje plaću na račun kod banke kada se radi o: namirenju tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja...
 
Na temelju navedenog možemo kazati kako je pravilo da poslodavac ne provodi ovrhu kada isplaćuje plaću na račun kod banke (osim u iznimkama iz st. 2.).
 
Nadalje, sukladno čl. 284. st. 2., Ovršnog zakona:
 
                                                                     Izvansudska ovrha
                                                             Članak 284. st. 2. (NN 73/17)

„(2) Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan je prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima“.

Mislim da je vrlo jasno vidiljivo kako ovdje na prvi pogled postoji konflikt između čl. 197. OZ-a i 284. st. 2. OZ-a: prvi članak zakona (čl. 197. OZ-a) kaže da poslodavac mora provoditi ovrhu samo u slučaju ako ne isplaćuje plaću na račun kod banke, dok drugi članak (284. st. 2. OZ-a) to ne spominje, već samo ističe kako poslodavac mora postupati po rješenju o ovrsi, odnosno mora provesti ovrhu.
 
Da prevedem na svima razumljiv jezik...jedan članak zakona mi kaže moraš provesti ovrhu samo ako plaću ne isplaćuješ na račun kod banke dok drugi kaže moraš provesti ovrhu...
 
KAKO RIJEŠITI TAJ PROBLEM?

Sada se idemo malo vratiti u 2014. godinu...
Ovako su izgledali čl. 197. OZ-a i 284. st. 2. OZ-a prije izmjene zakona iz 2014. godine.

                                                                     Rješenje o ovrsi
                                                                        Članak 197.
 
„(1) Rješenjem o ovrsi na plaći određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(2) Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje plaće do kojega dođe nakon dostave rješenja o ovrsi“.
 
 
                                                                         Izvansudska ovrha
                                                                          Članak 284. st. 2.

„(2) Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan je prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima“.
 
Mislim da je vrlo jasno kako prije izmjena zakona iz 2014. godine čl. 197. i 284. st. 2. OZ-a nisu bili u konfliktu: poslodavci su morali provoditi ovrhe kada je to bilo zatraženo od strane ovrhovoditelja bez obzira da li su isplaćivali plaću ovršeniku na račun kod banke ili ne.
 
Sada citiram čl. 61. obrazložnenja Nacrta konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 93/14), koji glasi ovako:
 
„Predloženom izmjenom odredbe čl. 197. ograničava se određivanje ovrhe na plaći kod poslodavca samo ako poslodavac ne isplaćuje plaću na račun kod banke. Na takav način otklonit će se problemi uočeni u istovremenoj primjeni odredbi o ovrsi na plaći i ovrsi na novčanoj tražbini te će se poslodavci rasteretiti od provedbi ovrha“.
 
Vrlo je jasna bila namjera zakonodavca u 2014. godini: imamo FINU koja provodi ovrhe idemo rasteretiti poslodavce od provedbi ovrha.
Međutim, zakonodavac tada nije koordinirao čl. 197. i čl. 284. st. 2. Ovršnog zakona: naime čl. 197. je izmijenio ali nije isto učinio veazno uz čl 284. st. 2. Ovršnog zakona – koji je ostao identičan kao i prije izmjena zakona iz 2014. godine:
 
                                                                        Rješenje o ovrsi
                                                          Članak 197. (NN 93/14, 73/17)

„(1) Rješenjem o ovrsi na plaći određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, sud će rješenjem o ovrsi na plaći odrediti pljenidbu određenoga dijela plaće i naložiti poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davatelja uzdržavanja isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
(3) Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje plaće do kojega dođe nakon dostave rješenja o ovrsi“.
 
                                                                    Izvansudska ovrha
                                                                     Članak 284. st. 2.
​
„(2) Na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na stalnom novčanom primanju ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od poslodavca ili drugog isplatitelja stalnoga novčanog primanja da mu isplati iznos kojim će se namiriti njegova tražbina radi čijeg je ostvarenja ovrha određena. Isplatitelj stalnoga novčanog primanja dužan je prigodom postupanja po rješenju o ovrsi voditi računa o pravilima o ograničenju ovrhe na takvim primanjima“.
 
Kao što možete vidjeti čl. 284. st. 2. OZ-a ostao je potpuno identičan kao i prije navedenih izmjena, te je iz tog razloga nastala konfuzija.
Naime, zbog omaške ili neznanja (odnosno ne dovoljnog poznavanja zakona) zakonodavca nastao je prividni konflikt između čl. 284. st. 2. i 197. OZ – a.
Kazao sam namjerno prividan jer je nesporna namjera zakonodavca u 2014. godini bila da se rastereti poslodavce od provedbi ovrha pa se ne može pričati o stvanom konfliktu između čl. 197. i 284. st. 2. OZ – a.
 
Kao posljedica toga, ali i nestručnosti te nekompetentnosti raznih foruma i portala (koji nemaju nikavo pravno znanje a pišu o pravnim temama), o ovoj temi pisalo se kao o nekoj „sivoj zoni“ o kojoj se ništa ne zna, pa je s toga nastala zbrka i pomutnja u dobrom djelu šire javnosti.
 
Tu zbrku i pomutnju iskoristili su mnogi ovrhovoditelji pa su i nakon izmjena zakona iz 2014. godine nastavili opterećivati poslodavce te na taj način provoditi ovrhe – iako za to nisu postojale zakonske pretpostavke sukladno zakonu i sudskoj praksi.
 
ŠTO JE TREBALO NAPRAVITI DA SE PRONAĐE RJEŠENJE NA PRIVIDNI KONFLIKT IZMEĐU ČL. 197. i 284. st. 2. OZ-a?
 
Trebalo je samo osvrnuti se na sudsku praksu nakon 2014. godine iz koje nesporno proizlazi kako su poslodavci dužni provoditi ovrhe samo ako ne isplaćujuju ovršeniku plaću na račun kod banke (i u vrlo uskim iznimkama iz čl. 197. st. 2. OZ-a).
 
Naime, aktualna sudska praksa nesporno ukazuje da ukoliko ovršenik prima plaću (stalno novčano primanje) koje se isplaćuje na račun banke (neovisno o kakvom se računu radi) ovrhu treba provoditi na temelju pravila na temelju pravila o ovrsi na novčanoj tražbini po računu (čl. 204. – 213. OZ-a). To znači kako u tom slučaju nije nadležan poslodavac već FINA te poslodavci mogu, ali i moraju sukladno zakonu i stalnoj sudskoj praksi odbiti provedbu ovrhe.
 
Dobar dio navedene sudske prakse priložio sam vam u prilogu ove objave.
 
Sve ovo što sam naveo za poslodavce odnosi se i na ovrhe koje se pokušavaju provesti preko HZMO – a, kako je uostalom i navedeno u priloženoj sudskoj praksi.
 
Došlo je sada vrijeme da konkretno odgovorim na pitanje iz naslova: poslodavci (odnosno HZMO) dužni su, sukladno zakonu i aktualnoj sudskoj praksi, provoditi ovrhu jedino ako se ovršeniku plaća NE isplaćuje na račun kod banke (te u uskim iznimkama iz čl. 197. st. 2. OZ-a).
 


Piše M/V

​Ovaj portal je prethodno pisao o velikom problemu Agencija za naplatu potraživanja i njihovom djelovanju u RH.
Danas idem korak dalje...
Nadam se da ste svi pročitali prethodne objave vezane uz ovu temu jer je to svakako uvjet kako bi što bolje razumjeli ono što slijedi...
 
Ukoliko niste svakako pročitajte ovaj članak kako bi imali kompletnu sliku...

https://pravnikhr.weebly.com/portal-pravnikhr/agencije-za-naplatu-potrazivanja-veliki-problem-koji-zahtjeva-jednostavno-rjesenje
 
Danas bavim jednom iznimno zanimljivom temom: da li je Ugovor o cesiji putem kojeg Agencije „otkupljuju“ potraživanja zaista Ugovor o cesiji sukladno Zakonu o obveznim odnosima (čl. 80. – 89.), ili predstavlja nešto drugo?
 
Da pojasnim...u pravnom smislu...ako se nešto zove nekim imenom ne znači nužno da to zaista predstavlja navedeno...

Idem na jedan primjer...
Marko i Ivan, dva dobra prijatelja, odluče sklopiti kupoprodajni ugovor temeljem kojeg Ivan prodaje Marku kuću za iznos od 300.000 eura. Međutim, u stvarnosti situacija je bitno drugačija: Ivan je oženjen sestrom od Marka. Marko se bavi nezakonitim aktivnostima i volio bih novčano pomoći svojoj sestri te Ivanu. Međutim on zna da ukoliko uplati novce na račun Ivana „iz vedra neba“ moglo bi se postaviti pitanje: od kuda dolaze svi ti novci?
S toga, Ivan i Marko se dogovaraju da mu Ivan „proda“ staru obiteljsku ruševinu kako bi on mogao pokloniti 300.000 eura njemu i sestri. Naime očito je da se ne može raditi o pravom kupoprodajnom ugovoru jer postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja.
Naime, Marko je zapravo poklonio 300.000 eura sestri i Ivanu jer oni ne žele sklopiti kupoprodajni ugovor te stara ruševina – koju će i dalje Ivan imati u posjedu –  svakako ne vrijedi 300.000 eura. Marko je htio pokloniti novce Ivanu i svojoj sestri te je tražio zakonsku podlogu kako bi im mogao pokloniti ne zakonito stečenih 300.000 eura. Naime, Ivan će u budućnosti, kada bude kupio novi automobil ili nekretninu moći opravdati podrijetlo svoje imovine – barem formalno...
 
Navedeni primjer vodi nas u čl. 285. ZOO – a koji se bavi prividnim odnosno simuliranim ugovorom.

                                                                      Prividan ugovor
                                                                          Članak 285.
(1) Prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama.
(2) Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.
(3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

Sukladno iznad navednom članku zakona prividan (simulirani) ugovor nema nikakvog učinka prema ugovornim stranama. U takvom ugovoru riječ je o neskladu između volje i očitovanja, a njegova posljedica je ništetnost. Međutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi (disimulirani) ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (čl. 285. stavak 2. ZOO-a). Sukladno stavku 3. istog članka prividnost ugovora ne može se osnovano isticati prema trećoj savjesnoj osobi, tj. osobi koja nije znala niti morala znati za prividnost pravnog posla.

Iz svega navedenog može se zaključiti da u slučaju  prividnog (simuliranog) ugovora postoji svjestan nesklad između volje i očitovanja (mana volje), a nastaje kad se ugovorne strane sporazumno i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje (odnosno žele da djeluje kao neki drugi ugovor).
 
Sada kada smo malo bolje upoznali temu vezanu uz simulirane ugovore idemo se posvetiti Ugovoru o cesiji – kakav bi trebao biti sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a.

Sukladno iznad navedenim člancima kod cesije tražbina se ne mijenja, ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja, odnosno tražbina se prenosi kakva je postojala između starog vjerovnika i dužnika, položaj dužnika se ne mijenja, a novi vjerovnik ima ista prava kao i stari vjerovnik.
 
Idemo odmah na jedan primjer kako bi svima bio jasan koncept Ugovora o cesiji, kakav bi on trebao biti sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a.

Marko je dužan Ivanu 100 kn. Marko ne plaća svoje dugovanje na vrijeme. Ivan (CEDENT), putem ugovora o cesiji ustupa odnosno prodaje svoje potraživanje Josipu (CESIONARU) za 75 kn. Josip postaje novi vjerovnik i sada je njemu Marko dužan platiti 100 kn.
 
Iz iznad navedenog primjera vrlo je jasno:
- tražbina se ne mijenja te ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja (Marko je prvo bio dužan Ivanu 100 kn, a zatim je dužan Josipu 100 kn)
- položaj dužnika se ne mijenja (Marko je dužan 100 kn, prvo Ivanu a zatim Josipu. No položaj dužnika je uvijek isti – on je uvijek dužan 100 kn)
- novi vjerovnik ima ista prava kao i stari vjerovnik (Josip ima pravo naplatiti 100 kn, kao što je to prije imao i Ivan)
 
Na temelju kazanog, a vezano uz Ugovor o cesiji, možemo zaključiti kako je to jedan jednostavan pravni posao gdje „prvi“ vjerovnik (CEDENT) ustupa potraživanje „drugom“ vjerovniku (CESIONARU) koji ima ista prava – u odnosu na dužnika – kao i ustupitelj.

Ključno je ukazati da se tražbina uvijek ustupa za manji iznos od sveukupnog dugovanja – što je sasvim logično (Ivan prodaje dugovanje od 100 kn prema Marku za 75 kn. Naime, Josip da bi zaradio mora naplatiti više od 75 kn.

Valja samo podsjetiti da Agencije ne kupuju dugovanja za ¾ vrijednosti – kao u našem primjeru – nego za 1 do 3 % odnosno za 10 do 30%  vrijednosti ako se radi o većim dugovanjima – no o toj temi se već mnogo napisalo u prethodnim objavama.
 
Sada kada smo vidjeli kako treba izgledati Ugovor o cesiji suklandno zaknonu (čl. 80. – 89. ZOO – a) treba ustanoviti da li Agencije za naplatu potraživanja sklapaju s Bankama odnosno ostalim vjerovnicima Ugovore o cesiji sukladno čl. 80. – 89. ZOO – a ili su navedeni ugovori nešto sasvim drugo...
 
Prije svega valja kazati da se ova analiza temelji na konkretnim ugovorima koje su Agencije sklopile s vjerovnicima.

To znači da ovo nije neka hipotetska analiza već se analiziraju pravi ugovori koje su sklopile Agencije za naplatu potraživanja s vjerovnicima...
 
Uvodno valja kazati da su navedeni ugovori nominalno naslovljeni „Ugovor o cesiji“ odnsono oni se formalno oni zovu tim imenom.
Kako je na početku analize navedeno ako se nešto zove nekim imenom ne znači – pravno gledajući  – da to nešto ima pravne učinke navedenog pravnog posla jer se može sklopiti prividni odnosno simulirani ugovor.

S toga se postavlja nužno pitanje: da li Ugovor o cesiji – koji nominalno gleadujći to svakako i jest –  zadovoljava nužne uvjete iz čl. 80. – 89. ZOO – a?
 
Što je to STOCK ili datum presjeka?
Ugovori o cesiji, sklopljeni od strane Agencije za naplatu potraživanja i vjerovnka nužno sadrže iznad navedeni izraz.
S toga nam ne preostaje ništa drugo nego citirati jedan Ugovor o cesiji, sklopljen između jedne Agencije za naplatu potraživanja i Banke:
„Izraz Datum presjeka (STOCK) označava datum od kojega se sva prava i obveze iz ovih Prenesenih Tražbina s točnim dugovanim iznosom (sva bilančna i izvan bilančna izloženost vezana uz potraživanje na taj datum) prenose na Cesionara“.
 
Da prevedemo na svima razumljiv jezik...datum presjeka označava datum kada od kojega sva prava i obveze prelaze s CEDENTA (primjerice Banke) na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).
Idemo na jedan primjer...
Banka i Agencija za naplatu potraživanja ustanove da je datum prjesjeka 20. 4. 2019. Od tog datuma sva prava i obveze prelaze na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).
 
Međutim, sigurno se neki od vas pitaju: tko i na temelju čega ustanovi koliki je iznos dugovanja prešao na CESIONARA (Agenciju za naplatu potraživanja).

Naime da pojasnimo...ako je datum presjeka 20. 4. 2019., TKO i NA TEMELJU ČEGA ustanovi koliko je dugovanje na taj datum?
 
Svakako bi većina rekla: pa to se regulira putem Ugovora o cesiji!

No to nebi bio točan odgovor jer Ugovorom o cesiji to nije regulirano!
Naime, u Ugovoru je samo navedeno kako se otkupljuju tražbine u određenom postotku nominalne vrijednosti na datum presjeka – koji predstavlja određeni datum (u našem primjeru 20. 4. 2019.).
 
To konkretno izgleda ovako:
„Cesionar će platiti Cedentu Kupovnu cijenu Prenesenih Tražbina (nevedenu u prilogu) ovog Ugovora koja je prikazana kao postotak (%) iskazane Nominalne vrijednosti Tražbine“.
 
Iz navedenog možemo zaključiti da Ugovorom o cesiji CEDENT ustupi „gomilu“ tražbina za jedan postotak nominalne vrijednosti, ustanovi se datum presjeka te, naposljetku, u prilogu se navedu imena dužnika (To konkretno znači da ukoliko ima primjerice 1.000 dužnika ne postoji 1.000 ugovora o cesiji već samo 1 s prilogom – gdje je navedeno svih 1.000 dužnika).
 
Međutim, naše pitanje još nije dobilo svoj odgovor: ako je datum presjeka primjerice 20. 4. 2019. tko ustanovi koliko je dugovanje na taj datum (i na temelju čega)?
 
Odgovor na to pitanje je prilično šokantan: ustanovi jednostrano CESIONAR (odnosno Agencija za naplatu potraživanja) na temelju dokumentacije priložene od strane CEDENTA (vjerovnika)!

To konkretno znači da Agencija odluči jednostrano koliko je dugovanje na dan presjeka, i navedeno dugovanje pokušava naplatiti od dužnika.
 
Da bi shvatili ovaj bizaran i jako štetan modus operandi citiram vam još jednu ugovornu odredbu (ponavljam još jedamput da se ne radi o nekim fiktivnim situacijama već o pravim Ugovorima o cesiji):

„Konačni ukupni iznos i Prava Prenesene Tražbine određuju se sa stanjem na Datum presjeka (STOCK), a uključuju:
- iznos glavnice dugovanja;
- dospjelu obračunatu kamatu – ugovornu i zateznu;
- eventualne obračunate naknade i troškove bez obzira na to jesu li te Cedentove tražbine bilančne ili izvanbilančne“

Ključno je shvatiti ovaj zadnji dio: bez obzira od kuda dolazi neki trošak, CESIONAR (odnosno Agencija za naplatu potraživanja) ga može uvrstiti u sveukupno dugovanje!
 
Iz toga proizlazi da CEDENT (odnosno ustupitelj) može izdati nevjerodostojne isprave (tj. "napumpana dugovanja"). To omogućava da se kreira mnogo veće dugovanje nego što ono iznosi u stvarnosti. Sve navedeno dozvoljava CESIONARU (odnosno Agenciji za naplatu potraživanja) da naplati znatno veće, nepostojeće dugovanje
(primjerice, sigurno su se mnogi pitali: pa bio sam dužan 10.000 kn a sada me Agencija traži 17.000 kn – plus kamate, kako to?).
 
Misilim kako ne treba napominjati da ako CESIONAR ima mogućnost odrediti jednostrano visinu tražbine ona će u velikoj većini slučajeva biti veća nego ranije.

Zamislite primjerice da Ivan kaže Josipu: ajmo staviti da je Marko dužan 1.000 kn (a dugovanje je 100 kn) pa ti sam odluči koliko ćeš naplatiti, meni je dovoljno samo da platiš 75 kn. Siguran sam da će Josip zahtijevati najveći iznos (1.000 kn) odnosno iznos koji je svakako veći od 100 kn (primjerice 500 kn).
 
Sve navedeno moramo sada analizirati kroz čl. 80. – 89. ZOO – a, te dolazimo do sljedećeg:
- tražbina se mijenja i ne ostaje ista po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja
- položaj dužnika se mijenja
- novi vjerovnik ima veća prava nego stari vjerovnik

Naime, tražbina se određuje – jednostrano – od strane CESIONARA,  koji u mnogim slučajevima zahtjeva dugovanje koje objektivno ne postoji – primjerice zahtijevajući ne postojeće troškove. Kada se uz to dodaju svakodnevni pozivi i uznemiravanja kako bi se provela nezakonita naplata potraživanja nesporno je kako je dužnik u mnogo gorem položaju nego prije.
 
Na temelju navedenog valja kazati kako „Ugovori o cesiji“ sklopljeni (po iznad navedenom modelu) od strane vjerovnika i Agencija za naplatu potraživanja – pravno gledajući – to ne mogu biti.
 
Naime vjerovnik (CEDENT), suprotno općem pravilu nemo plus iuris in alium transferre potest quam ipse habet (nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima), prenosi na Agenciju (CESIONARA) više prava nego što i sam ima.
 
S toga, takvi „Ugovori o cesiji“ predstavljaju samo prividan odnosno simulirani ugovor dok u stvarnosti Agencije za naplatu potraživanja te vjerovnici sklapaju Ugovore na tret trećeg – odnosno dužnika, gdje CEDENT prenosi na CESIONARA više prava nego što i sam ima:
 
                                                               Ugovaranje na teret trećega
                                                               Obećanje radnje treće osobe
                                                                             Članak 341.
(1) Obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećega ne obvezuje, a obećavatelj odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći ne pristaje obvezati se ili ispuniti određenu radnju.

Na temelju kazanog valja istaknuti kako mnogi Ugovori o cesiji sklopljeni između Agencija i vjerovnika ne zadovoljavaju kriterije iz čl. 80. – 89. ZOO – a, pa s toga, sukladno navedenom, ni ne mogu imati pravne učinke cesije – u odnosu na dužnika.

Valja istaknuti kako u slučaju „prodaje dugovanja“ dužnik mora prije svega ustanoviti da li je njegovo dugovanje isto u odnosu na prethodnog vjerovnika, odnosno da li je tražbina po predmetu, načinu i uvjetima ispunjenja ista kao što je bila u odnosu na prethodnog vjerovnika (primjerice ako je netko bio dužan 100 kn + kamate, u odnosu na novog vjerovnika mora opet biti dužan 100 kn + kamate).

Gdje je tu sudska praksa?
Mnogi su se možda zapitali, no dobro, a što kažu sudovi na sve ovo?
Vezano uz ovu temu sudske prakse ima vrlo malo...
 
Kako je već bilo navedeno u prethodnim objavama danas u RH živi više od 600.000 ljudi na rubu siromaštva.
U mnogim slučajevima predmeti niti ne dođu na sud već se sve odvija po dobro poznatom principu: platiti ću da ih skinem s vrata, nemam novaca za vući se po sudovima godinama...
S toga valja kazati kako sudovi ni nemaju mnogo prilika oglasiti se o navedenoj temi jer predmeti nikada ne dođu do suda...
 
Naposljetku, u onim predmetima koji dođu do suda (a nije ih mnogo), "krhko" pravosuđe nema se snage „uhvatiti u koštac“ s ovom temom te proizvesti stalnu sudsku praksu koja će jasno ustanoviti da Ugovori - gdje vjerovnik prenosi više prava nego što i sam ima - ne mogu spadati pod cesiju (odnosno pod čl. 80. – 89. ZOO – a).  


 

​piše M/V

Da li je moguće da rješenje o ovrsi bude dostavljeno dužniku nakon 3, 4, 7 ili možda 10 godina a da to bude sukladno zakonu?
 
Kako bi dobro shvatili ovu temu moram vam dati kratki ali jednostavan update o ovršnom postupku.
Ako želite nekog "ovršiti", odnosno uzeti mu jedan dio njegovih primanja (ili nekretninu/pokretninu) potrebna vam je ovršna (članak 23. ovršnog zakona, od sada pa na dalje OZ) ili vjerodostojna isprava (čl. 31. OZ). To mogu biti npr. račun ili presuda.
 
Mislim da za sada nije teško.
OK, recimo da imate takvu ispravu (npr. račun ili presudu) što slijedi zatim?
Imate tri opcije:
1. Obratiti se javnom bilježniku kako bi donio rješenje o ovrsi u vašu korist.
2. Obratiti se sudu kako bi donio rješenje o ovrsi u vašu korist.
3. Pokrenuti postupak izravne naplate putem FINE (Financijske agencije)
 
Opciju br. 3 zaboravite jer nas može samo zbuniti a i ne odnosi se baš na naš problem.
Kako to izgleda za sada? Imate jednu od gore navedenih isprava te nju proslijedite sudu ili javnom bilježniku (s prijedlogom za ovrhu) kako bi sud odnosno javni bilježnik donio rješenje o ovrsi u vašu korist.
 
Zatim sud odnosno javni bilježnik donosi rješenje o ovrsi. To rješenje se dostavlja:
1. ovrhovoditelju (tj. onome tko je pokrenuo ovršni postupak)
2. ovršeniku (tj. onome kome želite uzeti jedan dio njegovih primanja)
3. Agenciji, tj. FINI (koja postoji samo u RH) ako prisilna naplata ide tim putem
 
Znam da netko od vas sve ovo zna ali moram to ponoviti jer sada dolazim do bitnog:
1. Imate ovršnu odnosno vjerodostojnu ispravu.
2. Obratite se sudu odnosno javnom bilježniku kako bi dobili rješenje o ovrsi u vašu korist.
3. Sud odnosno javni bilježnik donosi rješenje ovrsi te ga u pravilu dostavlja ovrhovoditelju, ovršeniku (i FINI).
 
Sada prelazimo u ulogu ovršenika (tj. osobe koja će izgubiti nešto)...
KADA mu je dostavljeno rješenje o ovrsi on ima dvije opcije:
A) Uputiti žalbu (koja u pravilu ne odgađa ovrhu)
B) Platiti
 
Mislim da ste shvatili sve do sada. Napisao sam kada s velikim tiskanim slovima jer me interesira sljedeća stvar: u kojem vremenskom roku treba biti ovršeniku dostavljeno rješenje o ovrsi?...odnosno...nakon što je sud odnosno javni bilježnik donio rješenje o ovrsi koliko vremena ima za dostaviti ga ovršeniku (kako bi se on mogao žaliti ili platiti)?
 
Idemo odmah na jedan primjer da vam bude jasnije:
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika.
Kada to rješenje mora biti dostavljeno ovršeniku? Može li to rješenje biti dostavljeno nakon 3, 4, 9 ili možda 11 godina (npr. 3. 4. 2020. godine)?
 
Na prvo pitanje odgovor je da NE, odnosno ne postoji maksimalni rok u kojem mora biti dostavljeno rješenje o ovrsi...stoga i na drugo pitanje odgovor mora biti MOŽE.

Kada nešto nije određeno zakonom onda se može reći da postoji rupa u zakonu.
Kako zakon ne određuje u kojem maksimalnom vremenskom periodu mora biti dostavljeno rješenje o ovrsi onda možemo reći da postoji rupa u zakonu u tom smislu.
 
Idemo opet na primjer koji sam već naveo ali ćemo u njega ubaciti par brojeva...
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika.  
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine.
Što se je dogodilo u vremenskom periodu od 3. 4. 2011. godine do 3. 4. 2020. godine? Rasle su kamate…
 
U brojkama to izgleda ovako…
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovršenik mora platiti 1.000 kn.
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine a on mora platiti 1.868,41 kn.
Znači ovršenik mora platiti skoro duplo na dan dostave rješenja o ovrsi
(1.000 kn te kamate od 2011. od 2020. koje iznose 868,41 kn...
1.000 + kamate 2011.-2020. u iznosu 868,41
= sve ukupno 1.868,41 kn).

Moram samo napomenuti da 1.000 kn obuhvaća glavnicu i troškove ovrhe ali nisam išao pisati detaljan opis svih troškova ovrhe da vas ne zbunim i ne skrenem s teme (uzmite u obzir da danas na glavnicu od 200 kn dođe otprilike 680,00 kn troškova!). Tim ogromnim problemom ću se baviti jednom drugom prilikom.
Isto tako uzmite u obzir da se na glavnicu (npr. ne plaćeni račun) i troškove  kamate  računaju posebno pa je taj trošak u stvarnosti i veći (npr. ako račun nije podmiren 2009. godine a rješenje o ovrsi je doneseno 2011. godine kamate na nepodmireni račun teku od 2009. g. dok na troškove od 2011.). S toga na svaki naš primjer dodajte još par stotina kuna ali to ćemo vidjeti kasnije…
 
Idemo sada probati s većim brojevima…

PRIMJER 1:
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovršenik mora platiti 5.000 kn.
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine te on mora sve ukupno platiti 9.342,03 kn.
Kamata 2011.-2020. iznosi 4.342,03 kn
Glavnica u iznosu od 5.000 kn + kamate u iznosu od 4.342,03 kn = sve ukupno 9.342,03 kn
 
PRIMJER 2:
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2013. godine od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovršenik mora platiti 8.000 kn.
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine te on mora sve ukupno platiti 12.988,67 kn.
Kamata 2013. – 2020. iznosi 4.988,67 kn
Glavnica u iznosu od 8.000 kn + kamate u iznosu od 4.988,67 kn = sve ukupno 12.988,67 kn
 
 
PRIMJER 3:
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2010. godine od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovršenik mora platiti 10.000 kn.
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine te on mora sve ukupno platiti 20.084,05 kn.
Kamata 2011.- 2020. iznosi 10.084,05 kn
Glavnica u iznosu od 10.000 kn + kamate u iznosu od 10.084,05 kn = sve ukupno 20.084,05 kn

Jos jednom napominjem da se kamate na glavnicu i troškove računaju od različitog datuma pa je dugovanje i veće.
 
Sada je vrlo jasno vidljivo na koji način su neki izgubili sve jer su im bila dostavljana rješenja o ovrsi nakon 5, 7 ili čak 10 godina! 
Na taj način su se dugovanja znatno povećala i dužnici jednostavno nisu mogli vratiti dugovanja jer su ona „otišla u nebo“ (primjerice dug od 10.000 kn je narastao na dug od 80. 000 kn, dug od 50.000 je narastao na dug od 300.000 kn, dug od 100.000 kn je narastao na dug od 500.000 kn...)

Na pitanje zašto su se rješenja o ovrsi dostavljala 3, 4, 7, 10 ili čak 15 godina od dana donošenja nudim vam dvije mogućnosti a vama puštam da zaključite koja je realnija…
 
1. Slučajna pogreška u sustavu: npr. rješenja o ovrsi su se greškom dostavljala na krivu adresu ovršenika odnosno on ih nije podizao na pošti pa je iz tog razloga trebalo slati ponovno.

2. Rješenja o ovrsi su stajala u ladici kako bi se nagomilale kamate i zaradilo više (npr. rješenje o ovrsi doneseno je 2007. g. te stoji u ladici do 2012 g. kada se je dostavlja ovršeniku).
 
Na kraju nam ostaju još dva pitanja: kako to da ne teče zastarni rok i kako “zakrpati” rupu u zakonu.
Idemo prvo na zastarni rok, gdje kao i uvijek pratimo slovo zakona:

                                                              Članak 241. ZOO 

“Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine”.

                                                               Članak 245. ZOO
​
“Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka.
Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.
Zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta”

Mislim da je već iz samih stavki zakona sve jasno ali idemo to potvrditi jednim primjerom:
 
Marko je podnio prijedlog za ovrhu 15. 3. 2011. godine javnom bilježniku.
Rješenje o ovrsi doneseno je 3. 4. 2011. godine od strane javnog bilježnika (doneseno konkretno znači da je tog dana stavljen pečat uz potpis)
Rješenje o ovrsi dostavljeno je ovršeniku 3. 4. 2020. godine.

Što se dogodilo u vremenskom periodu od 3. 4. 2011. godine do 3. 4. 2020. godine?
- tekle su kamate 
- članci 241+245 ZOO = postupak je u tijeku što znači da zastara počinje teći iznova tek od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
- vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru
 
Da prevedemo na svima razumljiv jezik… od 2011. g. do 2020. g. nema zastare jer se smatra - temeljem zakona - da je postupak u tijeku iako se konkretno ništa nije dogodilo (npr. rješenje o ovrsi s pečatom iz 2011 g. stoji u ladici do 2020. godine).
 
Na kraju naše analize ostaje ponuditi rješenje za ovaj “veliki” problem. Metoda kojom se služim je uvijek ista: detaljna analiza zakona iz koje proizlazi jednostavno rješenje. Kao što ste možda već zaključili problem su kamate a to znači da se moramo na trenutak posvetiti Zakonu o obaveznim odnosima.
Kamate spadaju pod novčanu obvezu pa se na njih odnose članci 26-31 ZOO - a.


                                                                  Kad se duguju
                                                                     Članak 29.
“(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate”
 
Mislim da je ovo vrlo lagano za shvatiti, ako ne ispunite novčanu obvezu na vrijeme morate platiti zatezne kamate.
Npr. morate platiti račun do 2. 3. 2020. Ako ga ne platite do navedenog datuma, od 3. 3. 2020., osim računa, morate platiti i kamate.
 

Ok, sada se vraćamo na iznad navedeni primjer br. 2…
 
                       A                    B                                                   C
____________ǀ____________ǀ___________________________ǀ____________
 
* točka A: 3. 3. 2013. – dan kada su počele teći kamate (dugovanje je trebalo biti podmireno 2. 3. 2013.)
* točka B: 3. 4. 2013. – dan kada je doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika
* točka C: 3. 4. 2020. – dan kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku
 
Iz iznad navedenog proizlazi sljedeće:
- kamate teku od 3. 3. 2013. do 3. 4. 2020., odnosno od točke A do točke C
Sada možete shvatiti zašto sam iznad napomenuo da se kamate na glavnicu i troškove računaju od različitog datuma. Naime, na glavnicu kamate teku od 3. 3. 2013. (točka A) dok na troškove od dana 3. 4. 2013. (točka B)
- od 3. 3. 2013. do 3. 4. 2020. postupak nije aktivan (namjerno ili slučajno to procijenite sami) i rješenje o ovrsi dostavlja se dužniku nakon sedam godina (koji tada može ili platiti ili žaliti se).

 
Sada je jasno da između točke B i C može teoretski proći i 100 godina ali sukladno zakonu zastare ne bi bilo te bi dužnik morao platiti kamate iako on nije utjecao na to što mu je rješenje o ovrsi dostavljeno nakon toliko godina.

Primjerice rješenje o ovrsi s pečatom iz 2013 g. stoji u ladici do 2020. godine, kada je dostavljeno dužniku.
Naime, dužnik doznaje za postojanje rješenja o ovrsi tek kada mu je ono dostavljeno!
 
Rješenje na ovaj veliki problem je vrlo jednostavno: razumni odnosno maksimalni rok.

Ako se rješenje o ovrsi ne dostavi u razumnom roku ovršeniku postoji posljedica – vjerovnik može samo tražiti kamate od dana ne ispunjenja obveze do dana donošenja rješenja o ovrsi. Razumni odnosno maksimalni rok po mojem mišljenju mora biti 6 mjeseci jer smatram kako je realno da se u tom vremenskom periodu dostavi rješenje o ovrsi dužniku sukladno zakonskim odredbama.



 
Ok, možda je bilo malo prekomplicirano pa da pojasnim…Idemo opet na našu liniju – ali ovaj put s razumnim rokom od 6 mj.
 
                       A                     B                 C                               D
____________ǀ____________ǀ__________ǀ_________________ǀ____________
 
* točka A: 3. 3. 2013. – dan kada su počele teći kamate (dugovanje je trebalo biti podmireno 2. 3. 2013.)
* točka B: 3. 4. 2013. – dan kada je doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika
* točka C: 3. 10. 2013. – maksimalni rok od 6 mjeseci u kojem je ovršeniku trebalo biti dostavljeno rješenje o ovrsi
* točka D: 3. 4. 2020. – dan kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku
 
Iz iznad navedenog proizlazi jedna velika posljedica:
- vjerovnik može zahtijevati kamate samo od točke A do točke C dok od točke C do točke D ne može jer rješenje o ovrsi nije bilo dostavljeno u maksimalnom roku.
 
Sada idemo opet na naš primjer br. 2 ali ovaj puta s kompletnim izračunom prateći našu liniju…




PRIMJER 2 – bez roka od 6 mjeseci
 
A                      B                                                              C
ǀ____________ǀ__________________________________ǀ____________
*dužnik mora platiti kamate od točke A do točke C
 
* točka A: 3. 3. 2013. – dan kada su počele teći kamate na dugovanje od 7.000 kn (dugovanje je trebalo biti podmireno 2. 3. 2013.)
* točka B: 3. 4. 2013. – dan kada je doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovšenik treba platiti glavnicu u iznosu 7.000 kn i troškove u iznosu od 1.000 kn, a sveukupno 8.000.
Detaljnije: - kamate na glavnicu u iznosu od 7.000 kn a teku od 3. 3. 2013. pa do namirenja
                  - kamate na troškove  u iznosu 1.000 kn a teku od  3. 4. 2013. pa do namirenja
 
* točka C: 3. 4. 2020. – dan kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku a on mora sveukupno platiti:
 
Kamate na glavnicu u iznosu od 7.000 kn od dana 3. 3. 2013. do 3. 4. 2020. u iznosu od 4.436,43 kn
Kamate na troškove u iznosu od 1.000 kn od dana 3. 4. 2013. do 3.  4. 2020. u iznosu od 623, 58 kn
 
Sveukupno dugovanje s kamatama na dan 3. 4. 2020. godine iznosi 13.060,01 kn (glavnica 8.000 kn i kamate 5.060,01).
 
Sada vam je jasno na koji način se kamate na glavnicu i troškove računaju od različitog datuma pa je i dugovanje veće. 
 
Sada idemo na isti primjer samo s maksimalnim rokom od 6 mjeseci…




PRIMJER 2 – sa maksimalnim rokom od 6 mjeseci
 
                       A                     B                 C                               D
____________ǀ____________ǀ__________ǀ_________________ǀ____________
*dužnik mora platiti kamate od točke A do točke C ali ne do točke D
 
* točka A: 3. 3. 2013. – dan kada su počele teći kamate na dugovanje od 7.000 kn (dugovanje je trebalo biti podmireno 2. 3. 2013.)
* točka B: 3. 4. 2013. – dan kada je doneseno rješenje o ovrsi od strane javnog bilježnika temeljem kojeg ovšenik treba platiti glavnicu u iznosu 7.000 kn i troškove u iznosu od 1.000 kn, a sveukupno 8.000 kn.
Detaljnije: - kamate na glavnicu u iznosu od 7.000 kn teku od 3. 3. 2013. pa do namirenja
                   - kamate na troškove u iznosu 1.000 kn teku od 3. 4. 2013. pa do namirenja
 
* točka C: 3. 10. 2013. – maksimalni rok od 6 mjeseci u kojem je ovršeniku trebalo biti dostavljeno rješenje o ovrsi. Ukoliko se rješnje o ovrsi dostavi nakon proteka tog roka vjerovnik može zahtijevati kamate samo do tog dana.
Ispod ćete vidjeti konkretne posljedice te nove dopune koja je neophodna…
 
* točka D: 3. 4. 2020. – dan kada je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršeniku a on mora sveukupno platiti:

Kamate na glavnicu u iznosu od 7.000 kn od dana 3. 3. 2013. do 3. 10. 2013. u iznosu od 421,15 kn
Kamate na troškove u iznosu od 1.000 kn od dana 3. 4. 2013. do 3. 10. 2013. u iznosu od 60, 16 kn
Sveukupno dugovanje s kamatama na dan 3. 4. 2020. godine iznosi 8.481,31 kn (glavnica 8.000 kn i kamate 481,31 kn) i dužnik mora platiti kamate samo do maksimalnog zakonskog roka od šest mjeseci.


 
Brojke govore same za sebe i sada sam siguran da je dovoljno jasno kako su neki izgubili sve jer su im bila dostavljana rješenja o ovrsi nakon 4, 6, 9 ili čak 15 godina s kamatama koje su bile i do 10 - 15 puta veće od same glavnice – a sve je bilo po zakonu!
 
Naposljetku moram kazati da se iznad navedeni problem može riješiti na jedan vrlo jednostavan način, kako je već vidljivo iz navedenog: mora se uvesti maksimalni zakonski rok u kojem mora biti dostavljeno rješenje o ovrsi – ako se rješenje o ovrsi dostavi nakon tog dana vjerovnik može zahtijevati kamate samo to tog dana.

​U protivnom će uvijek postojati rupa u zakonu te opasnost da netko dobije rješenje o ovrsi nakon 3, 5 ili možda 10 godina za neplaćeni račun od 100 – 200 kn temeljem kojeg mora platiti iznos i do 10 puta veći od same glavnice – što svakako nije normalno.


 
piše M/V

Danas se bavimo jednom jako zanimljivom temom – ulogom Financijske Agencije (FINA) u provedbi ovrha na novčanim sredstvima.

Da bi dobro upoznali ovu temu moram vam prije svega dati jednu kratku lekciju o ovrsi odnosno prisilnoj naplati na novčanim sredstvima dužnika.

Ovrha na novčanim sredstvima ili tzv. ovrha kod treće osobe...

Dužnik ako je zaposlen ima svog dužnika: to je prije svega poslodavac a zatim banka.
Da pojasnimo jednim primjerom...
Marko radi u firmi Alfa i ima tekući račun u banci Beta.
Marko ima dva dužnika: prvo mu je dužan poslodavac Alfa isplatiti plaću a zatim, kada mu poslodavac uplati plaću na tekući račun, onda mu je dužna banka Beta.

U našem primjeru prvi „izvor“ prihoda je poslodavac. Iz toga proizlazi da možemo imati dva načina provedbe ovrhe: jedna efikasnija, druga malo manje...
1. Ovrha na „izvoru“ kod treće osobe – u našem primjeru poslodavac
2. Ovrha kod treće osobe – u našem primjeru banka

Mislim da vam je već sada jasno da je način br. 1 puno efikasniji jer je poslodavac prvi „izvor“ odnosno od njega potječe prihod. To konkretno znači da ako jedan vjerovnik provede ovrhu kod poslodavca a drugi kod banke gdje dužnik ima otvoren svoj račun, vjerovnik koji je proveo ovrhu kod poslodavca imat će prednost u naplati.

Na temelju kazanog mislim da ste shvatili kako ovrha na novčanim sredstvima funkcionira tako da se mora pronaći „izvor“ prihoda dužnika i tamo plijeniti (najsigurinije je pronaći prvi izvor prihoda).

Sada se postavlja pitanje: tko mora pronaći izvor prihoda dužnika?

Pa mislim da je odgovor sasvim logičan: vjerovnik. Ako vjerovnik želi naplatiti svoju tražbinu mora pronaći gdje dužnik ima „izvor“ prihoda i tamo plijeniti...

Primjerice u Republici Italiji ako ne znate gdje vaš dužnik radi odnosno u kojoj banci ima račun morate se obratiti Sudu kako bi ovlastio vas, odnosno vašeg odvjetnika, da u nadležnim institucijama provjerite gdje je „izvor“ prihoda vašeg dužnika (npr. možete se obratiti mirovinskom i kada vidite da dužniku uplaćuje firma Alfa, pokrenuti sudsku ovrhu kod treće osobe – firme Alfa). Naravno vi uvijek možete pokrenuti „ovrhu na slijepo“ odnosno pokrenuti sudsku ovrhu kod pet ili deset najjačih banki gdje mislite da vaš dužnik ima otvoren račun i ako odgovor od jedne od njih bude pozitivan, nastaviti ovrhu kod te banke. Sve se to odvija putem suda i kako je jasno vidljivo vjerovnik – odnosno njegov odvjetnik – mora se aktivirati da bi naplatio svoje potraživanje.

Na temelju kazanog svakako je teško zamisiliti u Republici Italiji „more ovrha“ za 20, 30 ili 50 eura jer radnje koje vjerovnik – odnosno njegov odvjetnik – mora poduzeti su mnoge i zahtjevaju dosta vremena ali i novaca (jer odvjetnika treba platiti).

Na temelju kazanog zaključit ću  –  vezano uz provedbu ovrha na novčanim sredstvima u Republici Italiji  –  te kazati da je ovršni postupak koncepiran na način da se sudskim putem naplate velika potraživanja (svaki malo ozbiljniji odvjetnik bi vas glatko odbio da mu kažete da želite provesti ovrhu za iznos od 20 eura). Nužna posljedica navedenog je da u Republici Italiji ne postoji Ovršni zakon a još manje Zakon o provedbi ovrha na novčanim sredstvima jer se provedbom ovrha bavi Zakon o parničnom postupku i djelom Zakon o obaveznim odnosima...

                                                      VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK

Iznad navedeni primjer sam naveo da malo shvatite kako ovrhe funkcioniraju „oko nas“ i...kako bi razumjeli da vjerovnik mora pronaći „izvor“ prihoda dužnika – jer mu je naravno u interesu da naplati svoje potraživanje!

Tko u Repubilici Hrvatskoj traži „izvor“ prihoda dužnika?

Odgovor na ovo ključno pitanje je: FINA. Da pojasnimo malo...U RH „izvor“ prihoda dužnika ne traži vjerovnik već to za njega radi besplatno FINA. Da se ispravim nije potpuno besplatno jer vjerovnik mora uplatiti predujam koji mu se kasnije vrati – ali o tome ćemo kasnije.

Iz svega proizlazi da u RH imamo tijelo – FINU – koja uz predujam – kojeg naposljetku plati dužnik – za vjerovnika traži „izvor“ prihoda.

Kako FINA traži „izvor“ prihoda?

Na ovo pitanje je odgovor iznimno jednostavan: blokira sve račune dužnika!
Da pojasnimo s jednim primjerom...
Ivan ima ovršnu isprvu (npr. rješenje o ovrsi), dostavi ju FINI te zatraži izravnu naplatu, a FINA blokira sve računa koje ima Marko, odnosno dužnik.

Kako bi shvatili koliko ovakav način provedbe ovrha na novčanim sredstvima ide na štetu dužnika idemo na još jedan primjer...

Marko nije platio račun u iznosu od 5.000 kn iz 2013. godine. Ivan, koji je izdao račun podnese prijedlog za ovrhu 2020. godine na temelju navedene vjerodostojne isprave javnom blježniku koji „samo lupi pečat“ i Ivan ima svoje rješenje o ovrsi. Kao što neki već znaju postupak ispred javnog bilježnika je formalan i on ne ulazi u meritum odnosno da li je zahtjev osnovan ili ne. Rješenje o ovrsi dostavlja se FINI koja blokira račune Marka i njemu oduzima 5.000 kn. Kako su neki primjetili iako se ovdje radi o očitoj zastari Marku je svejedno bio blokiran račun i on je izgubio svoje novce!

Naravno neki će reći pa dobro može se žaliti i povratiti svoje novce u sudskom postupku...
To je istina – ali samo u teoriji...U pravilu žalba ne odgađa ovrhu i, što je još bitnije, prigovor zastare spada pod članak 50. točku br. 11. OZ -a. To konkretno znači kako će dužnik biti upućen da pokrene parnicu i morati će u dugotrajnom parničnom postupku dokazati zastaru...
 
Što proizlazi iz toga?
- FINA je automatski blokirala dužnika na zahtjev vjerovnika
- dužnik je izgubio svoje novce za dugovanje na koje je objektivno nastupila zastara
- dužnik mora pokernuti parnicu kako bi dokazao svoje tvrdnje

Idemo opet na isti primjer imajući na umu da danas u RH živi najmanje 1.200.000 ljudi na rubu siromaštva...

Marko ima mjesečna primanja od 4.000 kn neto i ratu kredita od 750 kn mjesečno. Dolazi mu od FINE da je Ivan zatražio izravnu naplatu na iznos od 5.000 kn temeljem rješenja o ovrsi od javnog bilježnika, vezano uz neplaćeni račun iz 2013. godine. On uputi prigovor zastare te ga sud uputi u parnicu, no provedba ovrhe se nastavlja...

Kolika je vjerojatnost da će Marko pokrenuti dugotrajni parnični postupak? Iznimno mala jer će reći: dobro neka mi to skinu pa sam na miru jer tko će se vući po sudovima godinama...

Marko razmišlja logično: nemam baš viška novaca za vući se po sudovima, dugovanje nije baš previše veliko pa ću platiti i biti na miru...

Sada si postavite pitanje: koliko puta primjerice Agencije za naplatu potraživanja provedu ovrhu vezano uz tražbinu na koju je nastupila zastara ili je nepostojeća odnosno ne zakonita (primjerice tražeći kamate na kamate) a da dužnik nikad ne dobije svoje novce natrag upravo iz navedenih razloga...

Mislim da ste shvatili kako je ovršni postupak koncepiran u Republici Hrvatskoj tako da se jako lagano uzme a iznimno teško vrati...

Uloga FINE u svemu tome je da još dodatno olakša vjerovniku. Naime, on ne treba tražiti „izvor“ prihoda zato jer Agencija automatski blokira dužnika na njegov zahtjev...

S toga u ovršnom postupku FINA djeluje kao posrednik koji znatno olakšava provedbu ovrhe vjerovniku stavljajući dužnika u još goru startnu poziciju...

Iz toga nužno proizlazi da u RH ne postoji normalan način provedbe ovrhe na novčanim sredstvima VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK već postoji posrednik –  koji je za to ovlašten od strane Države putem zakona –  i znatno olakšava provedbu ovrhe vjerovniku....

                                  VJEROVNIK – JAVNI BILJEŽNIK  –  FINA  – SUD – DUŽNIK

O ulozi javnog bilježnika kao još jednom kotačiću koji znatno olakšava provedbu ovrha vjerovniku će se pričati jednom drugom prilikom...

Proizlazi iz svega toga da provedba ovrha na novčanim sredstvima može biti uspoređena s partijom karata gdje su karte namještene protiv vas...

Iz svih navedenih razloga dužnik mora uložiti ogroman napor kako bi povratio oduzeta sredstva jer ne ide samo protiv suprotne strane (vjerovnika) već protiv cijelog sustava koji je kreiran na način da bi pogodovao isključivo vjerovniku...

Moram istaknuti da svaki pokušaj prikazivanja posrednika – FINE – koja djeluje u korist vjerovnika u provedbi ovrha kao nešto normalno odudara od svakog normalnog i civiliziranog pravnog sustava u Europi ali i šire...

Naime odnos vjerovnik – dužnik je privatni odnos između dvije strane koji svakako spada pod granu građanskog (privatnog) prava i ne može postojati u ovršnom postupku posrednik – ustrojen od strane Države – koji olakšava provedbu ovrhe vjerovniku. U privatne odnose Država se ne smije miješati na način da „ide na ruku“ jednoj strani – u ovom slučaju vjerovniku...

Predujam kao potvrda da je FINA posrednik koji radi isključivo u korist vjerovnika

Već iz svega iznad navedenog jasno je vidljivo kako je FINA posrednik koji isključivo „ide na ruku“ jedne strane – vjerovnika – u provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

Potvrdu svega toga dobivamo i u predujmu...
Ivan traži izravnu naplatu putem FINE na teret Marka – sukladno rješenju o ovrsi –  za iznos od 5.000 kn. Ivan sukladno vrijednosti koju je naveo mora platiti predujam u iznosu od 400 kn. Marko će prisilno morati platiti 5.000 kn i predujam od 400 kn, a sve ukupno 5.400 kn.

Pored glavnice, troškova, kamata...dužnik mora platiti i predujam pa prozlazi iz svega da dužnik mora čak i platiti kako bi ga ovršili – jer naravno naposljetku troškove predujma snosi upravo on!

Valja samo napomenuti da visina predujma ovisi o iznosu na koji se zatraži izravna naplata putem FINE (predujam može biti manji ali i veći od iznad navedenog iznosa).

Naposljetku valja samo ponuditi rješenje vezano uz ulogu FINE u provedbi ovrha na novčanim sredstvima...

Mislim da je rješenje vrlo jasno svima koji imaju i mrvicu pravnog znanja ali i zdravog razuma: treba se odmah ukinuti Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i samim time ulogu FINE te regulirati provedbu ovrha na novčanim sredstvima po klasičnom, i rekao bih normalnom i civiliziranom modelu: VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK.
​
U protivnom će za jednu stranu – odnosno dužnika – uvijek biti kao da igra partiju karata  – a karte su namještene protiv njega...
 
M/V

Online krediti do 20.000 kn na 12 rata.  Za prijavu za zajam je potrebna samo osobna iskaznica! Isplata pozajmice do 5.000 kn već u 15 minuta nakon prijave!
Više od 90% korisnika nas rado preporučuje svojim prijateljima - probaj i ti. Prijavi se u samo nekoliko minuta, a isplata pozajmice slijedi već u 15 minuta nakon toga!
Krediti do 20.000 kn. 100% online i 100% sigurno. Prijava za 5, isplata za 15 minuta. Više od 80% korisnika nas rado preporučuje svojim prijateljima - probaj i ti. Isplata već u 15 minuta. Vraćaš koliko si posudio. 100% sigurno i diskretno. Do 3.000 kuna na 30 dana!

Ne brinite se, nisam počeo nuditi onilne kredite ali ovo su samo neki od oglasa za brze i 100 % “sigurne” online kredite.
Iz ovog uvoda jasno je da će današnja tema biti online krediti. Analizirajući tu vrstu kredita vidjet ćete kako oni donose u mnogim slučajevima zaradu od skoro 100% pa su za onog tko ih nudi svakako mnogo isplatljiviji nego oni obični.

Na početku moram odmah kazati da se u mnogim slučajevima ne radi o pravim bankama (iako se zovu banke) već o društvima osnovanim pod krajnje sumnjivim okolnostima u zemljama čiji je pravni sustav kao stvoren za to (npr. Latvija, Litva, Malta, Bugarska…).

Kada krenete u proceduru prijave za takav kredit u početku sve ide "kao po špagi" npr. za 5.000 kn uz rok otplate na 6 mjeseci morate vratiti šest rata od 850,83 kn za sveukupan iznos od 5.105,00 kn. Proizlazi iz toga da morate vratiti samo 105,00 kn više nego što ste posudili. 

Wow! Na prvi pogled čini se isplatljivo međutim trebate “samo” potpisati još jedno “jamstvo” (odnosno “garanciju”, “osiguranje” ili “dodatak” itd.).
No da li je to “jamstvo” zaista jamstvo ili je nešto drugo?

Idemo s jednim primjerom…
Ivan kako se našao u teškoj životnoj situaciji odlučuje se obratiti “banci” Alfa sa sjedištem u Malti kako bi dobio online kredit u iznosu od 5.000 kn uz rok otplate na 6 mjeseci (šest rata od 850,83 kn za sveukupan iznos od 5.105 kn). Izgleda mu da je jako dobro prošao jer mora vratiti samo 105 kn više. No “banka” uvjetuje isplatu kredita jamstvom koje Ivan mora zatražiti od strane društva Beta sa sjedištem u Bugarskoj. Jamstvo je besplatno, no ako Ivan zakasni s plaćanjem rata kredita mora platiti sveukupan iznos od 4.200 kn (šest rata u iznosu od 600 kn za sve ukupan iznos od 4.200 kn).

Iz iznad navedenog proizlaze dvije obveze za Ivana:

- jedna sigurna obveza: vraćanje kredita u sveukupnom iznosu 5.105 kn "banci" Alfa iz Malte

- jedna eventualna obveza: ako ne plati rate kredita na vrijeme mora platiti naknadu za "jamstvo" u sveukupnom iznosu od 4.200 kn (za svaku neplaćenu ratu kredita po 600 kn) društvu Beta iz Bugarske. Još je gora situacija kada se odmah mora platiti naknada za “jamstvo” bez obzira da li se zakasnilo ili ne s plaćanjem rata kredita. U tom slučaju proizlaze odmah dvije sigurne obveze za korisnika kredita, no ja sam se fokusirao na prvu opciju iako princip ostaje potpuno isti (samo je još gore za dužnika).

Temeljem navedenog proizlazi da Ivan ako ne plati rate kredita, odnosno zakasni s plaćanjem istih mora platiti sveukupan iznos od 9.305 kn (rate kredita u iznosu od 5.105 te naknadu za "jamstvo" u iznosu od 4.200 kn).
Na iznad navedeno netko bi mogao reći: pa dobro ako plati sve na vrijeme mora vratiti samo 5.105 kn, što je samo 105 kn više negoli je dobio.

Međutim treba postaviti jedno bitno pitanje: tko su korisnici tih kredita odnosno koja osoba uzima kredit u iznosu od 600, 2.000 ili 5.000 kn? Da pretvorim u Eure… Koja osoba uzima kredit u iznosu od 90, 300 ili 700 Eura?
Nažalost u velikoj većini slučajeva osobe koje se nalaze na rubu siromaštva odnosno koja nisu sigurna da će izdržati do kraja mjeseca…

No dobro, postavimo si još jedno pitanje: kolike su šanse da takva osoba neće uspjeti vratiti kredit na vrijeme?
Mislim da svaka osoba koja ima “malo soli u glavi” može zaključiti da su šanse za to izrazito velike što znači da eventualna obaveza (“jamstvo”) postaje u većini slučajeva sigurna obveza (ako se naravno ne radi o slučaju gdje je "jamstvo" od početka sigurna obveza).
Hajdemo sada ovako ako “banka” (stavio sam navodnike jer većinom nisu prave banke) po ovom modelu ugovori npr. 10 kredita siguran sam da u 7 od 10 slučajeva korisnik neće uspjeti vratiti sve na vrijeme te će nastati obveza i prema “jamcu” (stavio sam navodnike jer se ne radi o pravom jamcu odnosno jamstvu).

U brojkama to izgleda ovako:
10 kredita x 5.105 kn = 51.050
10 jamstva x 4.200 kn = 42.000
____________________________
Sve ukupno: 93.050 kn
Slijedom iznad navedenog tri osobe uspiju vratiti kredit na vrijeme pa dolazimo do sljedećeg:
7 kredita x 5.105 kn = 35.735 kn
7 jamstva x 4.200 kn  = 29.400 kn
Iz navedenog proizlazi da na posuđenih 35.000 kn “banka” zarađuje 735 kn dok “jamac” 29.400 kn, a sveukupno to iznosi 30.135 kn ("Banka" 735 kn a "Jamac" 29.400 kn).
Na posuđenih 35.000 kn zarada "jamca" - "banke" je 30.135 kn (skoro duplo!). U to naravno nisu uračunati razno razni troškovi koji proizlaze iz ostalih ugovornih obveza kao ni javnobilježnički/sudski troškovi u slučaju prisilne naplate.

Ok, netko bi mogao reći pa dobro Banka i Jamac nisu povezani, to su dva različita subjekta…no je li zaista tako?

ODNOS “JAMCA” I “BANKE”
Na prvi pogled izgleda sve u redu, radi se o dva različita pravna subjekta iz dvije različite zemlje. No to zaista nije tako jer se u većini slučajeva radi o dva vrlo dobro povezana subjekta koja su često u vlasništvu istih osoba.
Da biste shvatili funkciju tog “jamstva” morate imati u glavi 1. i 4. stavak članka 26. Zakona o obveznim odnosima. Oni glase ovako:
​
                                                             Stopa ugovornih kamata
                                                                           Članak 26.

(1) Stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, uvećane za polovinu te stope.
(4) Ako su ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena kamatna stopa.

Iz navedenog vrlo je jasno da ako vam netko posudi novac ne može tražiti kamate koje želi nego postoji granica propisana zakonom - maksimalna dopuštena kamatna stopa. Sukladno navedenom ako su ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena kamatna stopa.
Možda se netko pita: kakve to veze ima s "jamcem"?
Ako ugovorim s vama kredit s kamatnom stopom od npr. 60-70% to sigurno neću moći naplatiti. Iako ne poznajem pravni sustav Latvije, Litve, Malte, Bugarske itd. vjerujem da i tamo postoji najviša dopuštena kamatna stopa.

Što napraviti kako bi se to izbjeglo? Putem “jamstva” se zapravo ugovaraju kamate znatno veće od dopuštenih pa se tako zaobilazi zakonska odredba koja regulira najviše dopuštene kamatne stope. Iz toga proizlazi da jamstvo nije pravo jamstvo već ne zakonita zatezna kamata.
 
                                             JAMSTVO = NE ZAKONITA KAMATNA STOPA
 
Ok, da prevedemo na svima razumljiv jezik…Ja (ili moja osoba od povjerenja) osnujem društvo u Malti koje nazovem npr. banka Alfa dok u Bugarskoj osnujem društvo Beta koje nudi “jamstva” za kredite. Nudim kredite osobama koje ga u većini slučajeva neće moći otplatiti na vrijeme te naplaćujem po zakonu ne zakonite kamatne stope jer osobama dolazi na naplatu kredit ali i “jamstvo”. To se naravno putem ugovora o cesiji sve može “prodati” agenciji za naplatu potraživanja koja još naplati i razno razne troškove pa se dugovanje i utrostruči.

Naravno da bi sve to izveli potrebno vam je nekolicina zemalja s “banana pravnim sustavima” jer probajte se zapitati da li bi sve iznad navedeno izveli u Njemačkoj ili Austriji?

Naravno nije tu samo problem “jamstva” odnosno ne zakonitih kamatnih stopa već postoji jedan cijeli niz ugovornih odredbi. Iz tih odredbi jasno je vidljivo da se radi o ugovorima gdje se ugovara ogroman teret na štetu dužnika koji (nažalost) nije samo običan dužnik već osoba koja se u većini slučajeva nalazi u teškoj životnoj situaciji odnosno na rubu siromaštva.

Primjerice u ugovor se stavljaju odredbe koje reguliraju tzv. klauzule o nadležnosti, pozivanje na zakonske odredbe države gdje ima sjedište “banka” odnosno "jamac", produženje "jamstva" itd.

Klauzule o nadležnosti propisuju da je za neka pravna pitanja nadležan sud države gdje ima sjedište “banka” odnosno “jamac” (npr. sud u Latviji ili Bugarskoj). S druge strane, putem pozivanja na zakonske odredbe navedenih zemalja očito je da se dužnik stavlja u još težu poziciju jer svakako ne poznaje iste. Na kraju, produženje "jamstva" funkcionira na sljedeći način…Ako ne možete vratiti na vrijeme kredit jamstvo se produžuje ali za svaki mjesec koji ne platite ratu kredita -  platite jamstvo.

Npr. vratimo se na iznad navedeni primjer: 6 rata jamstva za 6 mjeseci kredita…ako ne platite kredit u roku 6 mjeseci jamstvo se produžuje a vi za svaki mjesec morate platiti još pola iznosa (u našem primjeru za 7 mjesec “jamstva” platit ćete još 300 kn).

Iz svega navedenog jasno je da takav pravni posao stavlja dužnika u iznimno podređenu poziciju pa ostaje za vidjeti da li se na takve ugovore primjenjuje čl. 329. Zakona o obaveznim odnosima koji se odnosi na zelenaške ugovore:

                                                                        Zelenaški ugovor
                                                                            Članak 329.

(1) Ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.
(2) Na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora.
(3) Ako oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi.
(4) Oštećena strana može podnijeti zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos u roku od pet godina od sklapanja ugovora.

Polazeći od iznad navedene odredbe za postojanje zelenaškog ugovora trebaju biti kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
 a) Da postoji očiti nerazmjer između onoga što zelenaš ugovora u svoju korist i onoga što po ugovoru daje.
 b) Da je oštećeni ugovaratelj na taj nerazmjer uzajamnih davanja pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti (može biti alternativno nešto od navedenog npr. ili stanje nužde ili zavisnost…).
 c) Da je zelenaš znajući za te okolnosti njima se namjerno koristio u svoju korist.

Kako bi iznad navedeni ugovori bili okarakterizirani kao zelenaški oni se moraju analizirati zajedno, odnosno kao jedan pravni posao.

Ako se vodi time teško je zamisliti da navedeni ugovori nemaju elemente zelenaških ugovora sukladno čl. 329 ZOO - a.
Naime ako se prihvati stajalište da “jamstvo” (odnosno “garancija”, “osiguranje” ili “dodatak ugovoru” itd.) nije pravo jamstvo već kamata ili ne zakonita korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što “banka” nudi te uzmu u obzir druge ugovorne stavke koje svakako idu na štetu dužnika (kao npr. tzv. klauzule o nadležnosti) na takav pravni posao ne mogu se ne primijeniti iznad navedene odredbe zakona.

Na temelju navedenog navedeni ugovori moraju biti analizirani kao jedan pravni posao koji je napravljen tako da bi se ugovorile kamatne stope iznad onih zakonom dopuštenih, dok se s druge strane putem ostalih ugovornih odredbi ide dodatno na štetu dužnika, stavljajući ga u podređen položaj.
Na kraju ostaje samo analizirati uvjete pod točkama a), b) i c) odnosno kako dokazati u eventualnom sudskom postupku da radi o zelenaškim ugovorima (Ugovor o kreditu/Ugovor o jamstvu ili oba ugovora).

Tu valja odmah istaknuti da u eventualnom sudskom postupku treba razlikovati “od situacije do situacije”. Iz toga proizlazi da će u nekim slučajevima biti lakše dokazati iznad navedene uvjete (točke a), b) i c)) dok u drugima teže, pa s toga svaki konkretni slučaj treba analizirati zasebno (npr. u nekim slučajevima nema tog jamstva nego je dodatak ugovoru pa ni nema dva ugovora s dvije različite pravne osobe).

Ja ću se posvetiti "tipičnoj situaciji" gdje imamo dva ugovora...
U tom slučaju svakako fokus treba staviti na drugi ugovor jer putem njega dolazi do tog očitog nesrazmjera. No nužno je da taj drugi ugovor bude analiziran kroz sliku jedinstvenog pravnog posla te uvjet koji “banka” postavlja pred dužnika (ako hoćeš dobiti kredit moraš potpisati Ugovor o "jamstvu").

Na točke a) i b) ne treba trošiti previše vremena…Naime, vezano uz točku a), nije teško dokazati da postoji očiti nesrazmjer ako vam netko npr. posudi 4.000 kn a sve ukupne obveze na vaš teret iznose 7.500 kn. Uz ostale ugovorne odredbe koje idu svakako na štetu dužnika nesrazmjer je i više nego očit. S druge strane, a vezano uz točku b) dužnik samo mora dokazati jedan od uvjeta iz navedene točke (npr. teško materijalno stanje u trenutku sklapanja ugovora).
Naravno ako je korisnik uzeo kredit zbog nekog drugog razloga ne postoji uvjet naveden pod točkom b) (npr. kupnja novog mobitela) te se ne mogu se primijeniti odredbe vezane uz zelenaške ugovore.
​Ali kao što sam prethodno naveo u većini slučajeva korisnici tih “kredita” svakako ne uzimaju kredit da kupe novi mobitel već da prežive (doslovce)…

Vezano uz točku c), u nekim slučajevima može biti malo teže dokazati navedeni uvjet, odnosno da se zelenaš (“Banka i/ili ”Jamac”), znajući za iznad navedene okolnosti, namjerno  koristio njima u svoju korist.
Zato je vrlo bitno da Ugovor o kreditu i taj drugi ugovor (jamstvo, osiguranje, garancija itd.) budu  sagledani kao jedan pravni posao. Nesrazmjer je očit samo ako se sagleda pravni posao u cjelini jer su ta dva ugovora usko povezani odnosno postojanje prvog nužno utječe na uvjete iz drugog.

U praksi to izgleda ovako…“Jamac” zna da ako želite dobiti kredit morate uzeti “jamstvo” od njega jer je to uvjet  koji je “Banka” postavila pred vas (ako želite kredit morate uzeti jamstvo). Jamac to iskorištava te vam daje krajnje nepovoljan Ugovor o “jamstvu” gdje je naknada za “jamstvo” ponekad veća i od samog iznosa kredita!

No točka c) zahtjeva također da zelenaš mora znati za okolnosti iz točke b) te to iskoristiti. Navedenu točku treba tumačiti u smislu objektivnog postojanja navedenih okolnosti.
Iz toga proizlazi da dužnik ne mora dokazivati da su “Jamac” ili “Banka” eksplicitno znali za okolnosti iz točke b) već je dovoljno da navedene okolnosti objektivno postoje u trenutku sklapanja ugovora te se upravo zbog njih korisnik odlučio za kredit. Svakako ide u prilog dužniku ako je on izričito naveo da uzima kredit zbog neke okolnosti iz točke b) (npr. dužnik je naveo da mu je potreban kredit jer je ostao bez posla pa se s toga našao u teškom materijalnom stanju). Naravno navedene okolnosti moraju zaista postojati (odnosno osoba se zaista mora nalaziti u teškom materijalnom stanju u trenutku sklapanja ugovora).
​
Naposljetku moram kazati da ne funkcioniraju svi online krediti na način koji sam prikazao jer svakako postoje i pravi online krediti, s pravim jamcima a nude ih prave banke, ali vam svakako savjetujem da uvijek pazite na što se obvezujete (i prema kome).
 
 
M/V

Kako sam vam i napisao u odgovorima na vaše upite temu odgode ovrha ću analizirati čim stupi na snagu dopuna zakona pa s toga odgovore koje sam vam tada ponudio svakako nadopunite s ovim što slijedi.
Prije svega moram kazati da je s koronavirusom svijet pogodila ogromna zdravstvena kriza koja će se potom preliti i u ekonomsku pa s toga diljem svijeta zemlje uvode mjere za pomoć svojim građanima. S toga, sve mjere koje su donesene u RH u tom smislu trebaju se gledati kroz taj cilj te ću se svakako u ovoj analizi voditi time.

Bitno je odmah istaknuti da ne zvuči baš logično da se prvo priča o odgađanju rata kredita a zatim ovrha. Naime, ako dobijem puni iznos plaće (odnosno mirovine) onda ću i lakše platiti ratu kredita zar ne?
Nadalje, već je druga polovica travnja a tzv. korona kriza traje sigurno mjesec i pol dana (prvi slučaj u RH je evidentiran krajem veljače).
S toga bez da se i krene u detaljnu zakonsku analizu odmah se može kazati da je mjera zasigurno  zakašnjela jer su se ovrhe provodile za vrijeme trajanja krize pa je već u startu učinak mjere znatno smanjen (mnogima su se primanja smanjila odnosno ostali su bez istih a ovrhe su se i dalje provodile).

Sada možemo krenuti u dublju analizu novih zakonskih promjena…
Kako biste dobro shvatili ovu temu dajem vam jedan kratki – ali nužni – update o načinu provedbe ovrhe.
 
Postoje tri načina putem kojih se može provesti ovrha:
1. Ovrha na novčanim sredstvima – FINA – Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima
2. Ovrha na mirovinama – MIROVINSKO (od sada pa nadalje HZMO) – Ovršni zakon
3. Ovrha kod treće osobe ili kako se kaže ovrha kod poslodavca – POSLODAVAC – Ovršni zakon
 
Idemo jedan primjer…
Ja imam rješenje o ovrsi u svoju korist, kako ga mogu naplatiti?
1. Tražiti naplatu preko FINE
2. Tražiti naplatu preko HZMO-a
3. Tražiti naplatu preko POSLODAVCA odnosno kod koga osoba prima plaću.

Znači za provedbu ovrhe postoji tzv. trokut FINA – HZMO – POSLODAVAC.
Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima odnosi se isključivo na ovrhe koje se provode putem FINE dok se na ovrhe putem HZMO-a te poslodavca odnosi ovršni zakon.
Kao što je vidljivo Ovršni zakon i Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima nisu isti zakoni. To je jako bitno da imate na umu…
 
                            Ovršni zakon  ≠ Zakon o provedbi na novčanim sredstvima

Ok, sada idemo na dopunu zakona…
Zakon o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.
Kako je vidljivo već iz samog naslova jasno se vidi da se dopuna odnosi isključivo na zakon o provedbi na novčanim sredstvima.
Iznad smo vrlo jasno kazali da taj zakon nije isti kao i Ovršni zakon. Potvrdu toga imamo i u samome zakonu…
 
Člankom br. 2 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima jasno je izraženo na koja tijela se zakon odnosi:
                                   Tijela koja provode ovrhu na novčanim sredstvima
                                                                       Članak 2.
“Ovrhu na novčanim sredstvima na temelju ovoga Zakona provode Financijska agencija (u daljnjem tekstu: Agencija), Hrvatska narodna banka i banke”.

Kako je jasno napisano u iznad navedena tijela ne spadaju niti HZMO a niti poslodavac.
S toga je neosporno da se izmjene zakona odnose isključivo na provedbu ovrhe na novčanim sredstvima odnosno na našu opciju br. 1.

Iz toga proizlazi da odgoda ovrha zasigurno ne obuhvaća ovrhe koje se provode putem HZMO-a odnosno poslodavca.
 
Ako se ne donese izmjena Ovršnog zakona (koji se odnosi na HZMO i poslodavce, tj. naše opcije br. 2 i 3) ili neka uredba/uputa kojom se poziva HZMO odnosno poslodavci da primijene ratio legis (odnosno zakonski osnov ili duh/cilj zakona) novog zakona te  sukladno tome obustave provedbu ovrha - one će svakako biti nastavljene.
 
Da prevedemo na svima razumljiv jezik…po novim dopunama zakona odgađaju se samo ovrhe koje se provode putem FINE dok ovrhe putem HZMO-a i poslodavaca idu dalje (tj. kada  poslodavac i HZMO direktno uzimaju od vaše plaće/mirovine). Ako se ne promijeni Ovršni zakon ili netko od vladajućih ne kaže: HZMO i poslodavci držite se i vi dopune zakona te odgodite ovrhe – one će se provoditi i dalje.
 
Ok, mislim da je sada svima jasan ovaj prvi dio…
Kako možete vidjeti ovdje se radi o očitoj rupi u zakonu ali se ne mogu oteti dojmu da radi o nenamjernoj pogrešci odnosno ne stručnom odlučivanju gdje je stručnost prijeko potrebna.
Naime predlagatelj zakona nažalost ne poznaje tzv. trokut FINA – HZMO – POSLODAVAC te se je fokusirao na najzastupljeniju opciju (naime većina ovrha ide preko FINE).

To me moram priznati jako iznenadilo jer osobno smatram da bi predlagatelj zakona trebao “imati u malom prstu” načine na koje se provodi ovrha što iz navedenog svakako ne daje takav dojam.
Nisam sklon mišljenju da se radi o namjernoj pogrešci jer smatram da u tom slučaju dopune zakona ne bi niti bilo odnosno ona bi bila znatno drugačija (dopustile bi se ovrhe preko FINE gdje ih je većina).
S toga ako me pitate razlog tog propusta jednostavno smatram da se radi o nedostatku stručnosti na mjestu gdje je ona neophodna (npr. zamislite da vam projekt vaše kuće izradi osoba koja nije arhitekt, siguran sam da vaša kuća ne bi baš dobro ispala).
 
Nadalje, ovakva dopuna zakona je također protuustavna (svi su jednaki pred zakonom – članci br. 3 i 26 Ustava RH) jer su neki diskriminirani samo zbog činjenice da se u njihovom slučaju prisilna naplata provodi na jedan drugi način.
 
Ovrhe koje se provode putem FINE – odgoda.
Ovrhe koje se provode putem HZMO-a/poslodavaca – nema odgode.
Diskriminacija na temelju načina putem kojeg se provodi prisilna naplata.

Na temelju navedenog smatram da je nužno ispraviti iznad navedenu rupu u zakonu kako bi se ispoštovala jednakost pred zakonom – što smatram jednim od temelja civiliziranih pravnih sustava. S toga, bez obzira iz kojih je razloga učinjen navedeni propust on se mora odmah ispraviti jer svaka osoba koja ima i minimalno pravno znanje može zaključiti da se radi o ogromnom pravnom propustu iz kojeg je proizašao jedan novi oblik diskriminacije: diskriminacija na temelju načina putem kojeg se provodi prisilna naplata.

Kako analiziram ovaj zakonu kroz cilj pomoći građanima smatram da je i u interesu zakonodavca da ovu pogrešku ispravi (nije sramota priznati da se nešto pogriješilo).
Iz ovog prvog djela analize, gdje smo ustanovili na koga se odnose nove dopune zakona, možemo zaključiti da se dopune odnose isključivo na ovrhe koje se provode putem FINE što dovodi do toga da ovrhe koje se provode putem HZMO-a te poslodavaca idu dalje (ako se ne dogodi iznad navedeno).
 
Sada ću se pozabaviti drugim odredbama nove dopune zakona analizirajući stavak po stavak članka br. 25.a novog zakona. Smatram da je taj članak ključ cijele dopune zakona pa ću mu s toga posvetiti malo više vremena.
Prvi stavak ću preskočiti jer se odnosi na definiciju posebne okolnosti pa s toga tu ne treba trošiti previše vremena...

Čl. 25.a st. 2
Ovim stavkom vrlo je jasno propisano da se dopuna zakona odnosi isključivo na fizičke osobe dok za one koje tu nisu ovršni postupci putem FINE idu dalje.
 
Čl. 25.a st. 3
U stavku br. 3 propisano je koje ovrhe idu dalje odnosno na koje nema zastoja. To je svakako pohvalno jer se odnosi na ovrhe koje su provedene radi ne isplaćene plače, radi plaćanja alimentacije…
Iz toga možemo isto tako iščitati da ovršni postupak ne predstavlja uvijek nešto loše već postoji jedan cijeli niz situacija gdje je ovrha nužno sredstvo kako bi se osigurala npr. isplata plače ili alimentacije.
Problem nastaje kada se ovrhe odnosno ovršni postupak koristi u devijantne svrhe pa se onda provodi protuzakonita naplata dugovanja. Zato je jako bitno razlikovati u koju svrhu je provedena ovrha, a kako sam u mojim prethodim objavama detaljno opisao postoje situacije gdje se zakonsko sredstvo – ovršni postupak - koristi za devijantnu svrhu odnosno ne zakonitu naplatu dugova.

Čl. 25.a st. 4
Stavak br. 4 vrlo jasno propisuje da će FINA poslati u roku od radnih 10 dana od stupanja na snagu ovog zakona nalog bankama za deblokadu računa. Iz toga proizlazi da će osobe čiji je račun bio u blokadi, u roku od 10 radnih dana od stupanja na snagu novog zakona, biti odblokirane, pa će sukladno tome moći raspolagati svojim sredstvima na računu.
 
Čl. 25.a st. 5
Ovaj članak je po meni vrlo zanimljiv te svakako zahtjeva malo više pažnje jer se tvrdnja “ovrhe staju” mora malo bolje upoznati.
U navedenom stavku jasno je napisano da će FINA i dalje zaprimati zahtjeve za naplatu te će ih evidentirati u očevidnik. To konkretno znači da ako netko ako želi pokrenuti ovršni postupak on to može učiniti ali će naplata biti odgođena na tri mjeseca.
 
Idemo s jednim primjerom…
Ako imam rješenje o ovrsi u svoju korist mogu otići na FINU i zatražiti prisilnu naplatu ali tri mjeseca naplata se neće izvršiti.
Iz toga proizlazi da staje naplata dok će se ovrhe i dalje izvršavati odnosno evidentirati u FINI.
 
Zašto je to bitno?
Bitno je prvenstveno iz razloga jer će mnogi nakon proteka roka od tri mjeseca istog trenutka biti blokirani pa se neće moći financijski oporaviti ("doći do zraka").
Naime u RH živi 1.200.000 građana na rubu siromaštva pa nije realno vjerovati da će oni nakon tri mjeseca izaći u boljem financijskom stanju jer su mnogi ostali bez posla dok drugi “žive” na minimalnoj plaći.
S toga je potrebno da nakon proteka roka od tri mjeseca (naime na taj rok se obustavljaju ovrhe) omogući poneki mjesec kako bi građani “udahnuli malo zraka”.

To se može napraviti npr. tako da se odmah aktivira rok odgode na još tri mjeseca sukladno zakonu (zakon je opcija 3 plus eventualno još 3 mjeseca odgode).
U protivnom smatram da će nakon proteka roka od tri mjeseca znatno porasti broj blokiranih osoba  jer svakako nije realno očekivati da će građani tijekom trajanja pandemije ishoditi veću zaradu te s time pojačati svoju platežnu moć (nažalost zaradit će znatno manje).

Čl. 25.a st. 6
Navedenim člankom propisano je da ako za vrijeme posebnih okolnosti nastupi uvjet za prijenos sredstava koja su zaplijenjena prije nastupa posebnih okolnosti, Agencija će izdati naloge bankama radi prijenosa zaplijenjenih sredstava ovrhovoditelju.
Kao što je jasno vidljivo ovaj članak se odnosi na sredstva koja su bila “zamrznuta” (odnosno zaplijenjena) prije nastupanja posebnih okolnosti ali je stupio uvjet za prijenos (npr. protek zakonskog roka) pa će s toga ona biti prenesena ovrhovoditelju. Mislim da je ovdje sve jasno te ovaj članak ne zahtijeva daljnju analizu.

Čl. 25.a st. 7
Stavak br. 7 propisuje da ne teku rokovi propisani ovim Zakonom ili posebnim zakonom vezani za trajanje blokade računa odnosno postojanje neizvršenih osnova za plaćanje, osim roka za prijenos zaplijenjenih sredstava koji se računa od primitka osnove za plaćanje u Agenciju.
Ovim stavkom propisan je zastoj rokova osim roka za prijenos zaplijenjenih sredstava koji se računa od primitka osnove za plaćanje u Agenciju.
 
Jako bitan je ovaj zadnji dio rečenice a kako biste shvatili njegovu funkciju imajte u glavi čl. 25.a stavak br. 5 te čl. 209 st. br. 7 Ovršnog zakona koji glasi ovako:
 
“Ako Agencija u roku od 60 dana od dana kad joj je dostavljena isprava iz stavka 1. ovoga članka ne primi rješenje suda o odgodi izdavanja naloga bankama za provedbu prijenosa zaplijenjenih sredstava ili rješenje suda kojim se pljenidba i prijenos proglašava nedopuštenim na temelju ovršne isprave na temelju koje je ona zatražena, izdat će nalog bankama da obave prijenos sredstava s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja”.
 
Ok, o čemu sad ovaj priča?
Idemo s jednim primjerom…
 
18. 4. 2020. Marko dolazi u FINU i traži prisilnu naplatu na teret Ivana temeljem rješenja o ovrsi.
Kako je novi zakon stupio na snagu FINA “samo” evidentira zahtjev te Ivanov račun nije blokiran.
 
18. 6. 2020. Protekao je rok od 60 dana ali Ivan još uvijek nije blokiran zbog nove dopune zakona.
Naime kada netko zatraži izravnu naplatu putem FINE imate rok od 60 dana. Ako npr. na vrijeme i osnovano uputite žalbu i sud donese odluku u vašu korist vi nećete biti blokirani. U protivnom FINA nakon 60 dana izdaje nalog za prijenos sredstava na račun ovrhovoditelja odnosno vi ste blokirani te jedan dio vaših primanja ide ovrhovoditelju.
 
18. 7. 2020. Prošle su posebne okolnosti i dopuna zakona prestaje važiti – Ivan ide automatski u blokadu jer je rok od 60 dana već protekao.
 
               Čl. 25.a stavak br. 5 + Čl. 25.a stavak br. 7 = automatska blokada nakon 3 mjeseca                                                  odnosno nakon što prestanu posebne okolnosti
 
Ako ste me pažljivo pratili (a nadam se da jeste) shvatili ste zašto je nužno nakon proteka posebnih okolnosti dati određeni period (kroz još 3 mjeseca ili po meni minimalno do kraja 2020. godine) da ljudi “dođu do zraka” jer u protivnom će znatno narasti broj onih koji su automatski blokirani po iznad navedenom principu – a neće imati od kud vratiti dugovanja (jer će nastupiti recesija i primanja će biti znatno smanjena).
 
S ovim zadnjim djelom odrađen je najbitniji dio analize…
Od ostalih odredbi zakona samo je bitno spomenuti da dopuna zakona stupa na snagu prvoga dana od dana objave u Narodnim novinama odnosno 18. 4. 2020. godine dok posebne okolnosti traju tri mjeseca s eventualnim produženjem roka za još tri mjeseca (kako sam iznad već naveo odgoda vrijedi po principu tri plus eventualno još tri).
 
Polako sam došao do kraja ove analize te ću sada istaknuti neke najbitnije točke kako bi zaista svi shvatili opseg nove dopune zakona:
 
- Odgađaju se samo ovrhe koje se provode fizičkim osobama preko FINE
- Ovrhe preko FINE se nastavljaju za alimentaciju, neisplaćene plaće, itd... (pogledati st. 3 članka 25a. za detaljnu listu)
- Bez promjene Ovršnog zakona odnosno upute zakonodavca da se ovrhe preko poslodavaca i HZMO-a obustave one idu dalje
-  Posebne okolnosti odnosno odgoda ovrha traje tri mjeseca s eventualnim produženjem za još tri (3+3)
- Dok traju posebne okolnosti odnosno odgoda ovrha kamate se ne obračunavaju
- Računi u banci bit će odblokirani u roku od 10 radnih dana
- Nova dopuna zakona stupa na snagu 18. 4. 2020. godine
 
Na kraju ističem da ukoliko se ne riješi problem blokada preko HZMO-a i poslodavaca te “budućih automatskih blokada” ova dopuna zakona bit će kao da se veliki požar pokuša ugasiti s kantom vode…
 
M/V

Prije svega moram vam se zahvaliti jer sam nakon mog prvog posta dobio (ne) očekivano puno vaših upita i zbog toga mi je zaista drago.

Mislio sam pisati o jednoj drugoj temi ali dobio sam jako puno upita vezanih uz istu temu… Uglavnom ste mi pisali tražeći moj savjet kako se zaštiti od svakodnevnih poziva i poruka upućenih od strane operatera Agencija (EOS Matrix, Svea Ekonomi, B2 Kapital itd.).

Svima sam odgovorio najbolje što sam znao te kako sam vam i obećao sada ću analizirati taj doista veliki problem.

Prije svega moram kazati da neću ulaziti u pitanje da li su iznad navedene Agencije zakonito stekle pravo na vaše osobne podatke.
Zakonito u ovom slučaju znači u skladu s Uredbom Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016 godine (Uredba EU 2016/679) te Zakonom o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka (NN 42/2018).
Taj problem (za) sada neću dirati kako bih se što kvalitetnije posvetio današnjoj temi.

Krenut ću citirajući članak 6 ovršnog zakona:

                              Zaštita dostojanstva ovršenika, odnosno protivnika osiguranja
                                                                        Članak 6.
“Pri provedbi ovrhe i osiguranja pazit će se na dostojanstvo ovršenika, odnosno protivnika osiguranja te na to da ovrha, odnosno osiguranje za njega budu što manje nepovoljni”.
​
Vama prepuštam da procijenite da li se taj članak primjenjuje ili je samo mrtvo slovo na papiru.

Pitanje: dužan sam, da li me mogu zvati svaki dan po više puta na dan i pitati me kada ću platiti?
Odgovor: NE!
Da bi shvatili jedan jednostavan princip morate shvatiti ovo. Svatko je slobodan ponašati se kako on to želi, ali njegovo ponašanje ima određene posljedice.

Npr. ako niste zaposleni nećete imati prihode.
Ponašanje: ništa ne raditi
Posljedica: nema prihoda

Mislim da je princip dosta jednostavan: određeno ponašanje ima određene posljedice.

Tako je i s dugovanjima...Ako ne platite npr. račun može vam se oduzeti jedan dio primanja (ili nekretninu/pokretninu).
Hajdemo sada ovako: dužni ste mi 2.000 kn, da li mogu doći u Vašu kuću s pištoljem i uzeti vam televiziju?
NE, jer postoji zakonski put naplate potraživanja te ću ja za moje ponašanje biti kažnjen sukladno kaznenom zakonu.
Mislim da je ovo bilo jednostavno. Idemo sada ovako:

Agencija otkupi od teleoperatera vaš dug koji iznosi 3.000 kn .
Da li vas Agencija može zvati svaki dan, slati poruke te inzistirati da vi platite?
​
NE, ako vi odbijete jer takvo ponašanje nije sukladno zakonu te za to mora biti posljedica.
Ponašanje: pozivi i poruke svaki dan
Posljedica: članak 140 kaznenog zakona

                                                                   Nametljivo ponašanje
                                                                          Članak 140.
“Tko ustrajno i kroz dulje vrijeme prati ili uhodi drugu osobu ili s njom nastoji uspostaviti ili
uspostavlja neželjeni kontakt ili je na drugi način zastrašuje i time kod nje izazove tjeskobu ili strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine”.

Idemo sada malo analizirati koje su komponente kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140 kaznenog zakona.

1. Ustrajno ili kroz dulje vrijeme nastoji s osobom uspostaviti neželjeni kontakt
Ako vas netko nazove i kaže Vam mi smo otkupili vaša dugovanja kako želite otplatiti vaše dugovanje? Vi jasno odgovorite da ne želite da vas više ta osoba zove ili kontaktira.
To znači da je svaki sljedeći poziv te osobe uspostavljanje neželjenog kontakta s vama.
Ako se nakon toga pozivi (ili poruke) nastave ustrajno ili kroz dulje vrijeme (npr. svaki dan ili par puta tjedno i tako mjesecima) imamo prvi element kaznenog djela.

2.  Tjeskoba
Kada je u pitanju riječ tjeskoba, značenje se povezuje s unutarnjim nemirom, pretjeranom zabrinutosti, napetosti i sličnim simptomima koji se javljaju u tjeskobnom stanju.

Ako se kod vas pojave neki simptomi kao posljedica prvog elementa (odnosno neželjenih dugotrajnih poruka i poziva) onda imamo i drugi element kaznenog djela te vi imate pravo obratiti se policiji kako bi zaštitili sebe, svoju obitelj ali i svoje dostojanstvo.

Većina razmišlja ovako: dužan sam pa me zato mogu zvati i slati poruke svaki dan...

Ako tako razmišljate sjetite se primjera od maloprije: ako ste mi dužni 2.000 kn da li mogu doći u vašu kuću s pištoljem uzeti vam televiziju? NE!

Isti princip je i ovdje. Biti dužan ne znači da nemate pravo na primjenu zakona te na vaše dostojanstvo.
Ako vi odbijete platiti bit će posljedica što ne znači da vas netko može zvati i slati poruke po cijele dane kršeći vaša prava.

Ponašanje: ne plaćanje duga
Posljedica: naplata potraživanja sukladno zakonu

                                               Biti dužan ≠ biti bez dostojanstva

Nemojte misliti da vas ja  potičem da ne platite (ili platite) svoje dugovanje već samo ukazujem da iako ste možda dužni imate pravo na primjenu zakona u vašu korist. Posljedica toga je da druga strana ne može raditi što hoće a pogotovo ako znamo da se radi o Agencijama koje su pod najmanje sumnjivim okolnostima "otkupili" vaša "dugovanja". 

U ovom zadnjem djelu analize posvetit ću se sljedećem pitanju...

Ako Agencija može naplatiti dugovanje ovršnim postupkom odnosno putem FINE zašto me zovu i šalju poruke svaki dan?

Sada me vrlo pozorno pratite jer ovo može biti vrlo bitno za vas. Krećemo odmah s jednim primjerom.

Marko je 2013. godine potpisao s jednim teleoperaterom ugovor i ostalo je dugovanje od 2.000 kn.
Agencija 2020. godine otkupljuje dugovanje od 2.000 po standardnoj cijeni od 3% (60 kn) te vas zove: dobar dan otkupili smo vaše dugovanje od teleoperatera možete li svaki mjesec platiti 200 kn i tako dok ne otplatite sve.
Marku nije puno izdvojiti 200 kn mjesečno te pristaje i počne plaćati...

Nažalost Marko nije znao da je na njegovu tražbinu nastupila zastara te je on prekinuo zastarni rok i sada je ponovno dužan...

Ok, možda vam nije jasno pa idemo redom:
- opći zastarni rok je 5 godina sukladno članku 225 Zakona o obaveznim odnosima (u nekim slučajevima može biti veći a u nekim manji ali da bude jednostavno u našem slučaju je 5 godina)
- na tražbinu je zastupila zastara 2018. godine
- postoje članci 240 i 244 Zakona o obaveznim odnosima koje morate znati napamet!
 
                                                                    Priznanje duga
                                                                        Članak 240.
“Zastara se prekida kad dužnik prizna dug.
Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja”.

                                                                 Pozivanje dužnika
                                                                      Članak 244.
“Za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pisano ili usmeno da obvezu ispuni”
 
Što dobijemo kada spojimo ova dva članka... 240+244 ZOO-a = novo staro dugovanje za vas.
 
Pravila o prekidu zastare vjerovnikovom radnjom pokazuju da zastaru može prekinuti samo tužbeni zahtjev ili druga vjerovnikova radnja poduzeta pred sudom ili nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbina (čl. 241. ZOO-a). Vjerovnikov pisani ili usmeni poziv na ispunjenje neće dovesti do prekida zastare (čl. 244. ZOO-a). Drugim riječima, zastara prisiljava vjerovnika da pravodobno postupi protiv dužnika pred nadležnim tijelom. Poduzimanje radnje pred nadležnim tijelom za vjerovnika je, međutim, uvijek povezano s poteškoćama. Čak i kada vjerovnik nedvojbeno ima materijalnopravni zahtjev, uvijek postoji rizik da u parnici tužbeni zahtjev neće biti usvojen pa s toga čl. 240. ZOO-a znatno olakšava vjerovniku jer okolnost plaćanja dijela duga ili kamate dovodi do prekida zastare za čitav dug.

Da prevedemo na normalan, svima razumljiv jezik...

Agencija otkupi dugovanje za koje zna da je nastupila zastara te znaju da ne mogu prekinuti zastaru putem usmenog ili pismenog pozivanja - pozivi ili poruke ne prekidaju zastaru (čl. 244 ZOO). Isto tako znaju da ne mogu naplatiti potraživanje putem suda ili  FINE jer znaju da ćete uložiti prigovor zastare.
Što im preostaje? Da vas svakodnevno zovu (šalju poruke) i time navuku da priznate dugovanje te prekinete zastaru koja je već nastupila u vašu korist. Kako i sam članak kaže (čl. 244 ZOO-a) to priznaje može biti i davanje otplate (plaćanje jednog djela dugovanja odnosno jedne rate).

Operateri navedenih Agencija sve ovo dobro znaju ali se predstavljaju kao da vam žele pomoći...Zapitajte se samo kako vam netko želi pomoći ako se njegov posao temelji na naplati, odnosno da uzme vama...

Npr. zamislite da zovu gospođu od 70-75 godina vezano uz dugovanje staro 7-8 godina na koje je odavno nastupila zastara i netko joj kaže možemo se dogovoriti, tu smo da pomognemo samo trebate platiti...mislite da ona poznaje članke 240 i 244 ZOO-a?

Nadam se da sam uspio biti dovoljno jasan...kada vas nazovu sljedeći put iz neke Agencije sjetite se ovog članka i uvjeren sam 100% da ćete znati donijeti dobru, ispravnu odluku za vas.
 
M/V

​Danas u RH živi minimalno 280.000 blokirani građana, odnosno ljudi koji su dužni svaki mjesec ustupiti jedan dio svojih zakonitih primanja drugim osobama. Bit ću optimističan i reći da danas u RH živi 4.000,000 ljudi.
To znači da 7% od sveukupnog stanovništva ima blokiran račun. Naravno, u stvarnost taj broj je i znatno veći jer u sveukupan broj ulaze i maloljetne osobe, nezaposlene osobe bez primanja itd…a i realno danas u RH ne živi zaista 4.000,000 ljudi.
EOS Matrix, Svea Ekonomi, B2 Kapital su samo neka od vrlo poznatih imena u Republici  Hrvatskoj koja se bave “otkupom i naplatom potraživanja".
Navedene “agencije” predstavljaju strani kapital te su u vlasništvu velikog broja potraživanja (što stvarnih što fiktivnih). Njihov način djelovanja predstavlja veliki problem za egzistenciju mnogih građana RH pa je stoga potrebito pronaći način kako bi se njihovo djelovanje ograničilo.

Da bi shvatili kako riješiti neki problem prvo treba shvatiti problem. Vezano uz rad Agencija problem se prije svega nalazi u Zakonu o obaveznim odnosima (ZOO).
Pitate se vjerojatno pa kako to? Naime svi pričaju o Ovršnom zakonu, kako ne valja, kako ga treba mijenjati…
Probleme treba rješavati u korijenu, a to nije Ovršni zakon već ZOO.
Ustup tražbine (cesija) reguliran je Zakonom o obveznim odnosima, člancima 80. do 89.
Sukladno iznad navedenim člancima da bi tražbina prešla s osobe A na osobu B potrebne su tri stvari:

1. Dogovor (Ugovor o cesiji) između osobe A (npr. Banke) i osobe B (npr. Agencije).
2. Da osoba A obavijesti dužnika da je ustupila potraživanje osobi B.
3. Da je tražbina prenosiva (npr. alimentacija se ne može prenijeti) odnosno da se osoba A (npr. Banka) i dužnik nisu dogovorili da tražbina ne može prijeći na osobu B (npr. Agenciju).

Ok, možda je ovo bilo malo prekomplicirano pa pokušajmo s jednim jednostavnim primjerom:

PRIMJER BROJ 1:
Recimo da Marko duguje npr. Banci 100,00 kn jer navodno nije platio svoj kredit do kraja. Banka se dogovori s Agencijom te ustupi svoja potraživanja. Banka obavijesti Marka o ustupu potraživanja. Marko postaje dužan Agenciji.

Da li postoje sve zakonske pretpostavke gore navedene? Da!
1. Banka i Agencija su se dogovorile (tzv. Ugovor o cesiji).
2. Banka obavijestila Marka da je ustupila potraživanje.
3. Radi se o ratama kredita pa je ustup zakonom dozvoljen.

Mislim da je sada puno jasnije ali postavlja se pitanje: za koju cijenu Banka ustupa svoje potraživanje?
Prema statističkim podatcima manja potraživanja otkupljuju se za 1 do 3% svoje vrijednosti dok ona veća za 10 do 30%.

Vratimo se na primjer br. 1:
- Marko duguje npr. Banci 100,00 kn jer navodno nije platio svoj kredit do kraja. Banka se dogovori s Agencijom te ustupi svoja potraživanja za 3% vrijednosti. Banka obavijesti Marka o ustupu potraživanja. Marko postaje dužan Agenciji koja je kupila potraživanje za 3 kn a može naplatiti 100,00 kn plus kamate.
Idemo sada pokušati s malo većim iznosom:
-  Marko duguje npr. Banci 10,000 kn jer navodno nije platio svoj kredit do kraja. Banka se dogovori s Agencijom te ustupi svoja potraživanja za 10% vrijednosti. Banka obavijesti Marka o ustupu potraživanja. Marko postaje dužan Agenciji koja je kupila potraživanje za 1.000 kn a može naplatiti 10.000 kn plus kamate.

Ok, jasno vam je da se radi o WIN - WIN situaciji za Agenciju te sam siguran da su Agencije vrlo zahvalne zakonodavcu RH.

Zašto?

U prvoj situaciji Agencija je kupila  nešto za 3 kn a može naplatiti  100,00 kn i kamate. Da Agencija  naplati samo 10 kn (bez kamata!) zaradila je 7 kn .
Idemo malo na drugu situaciju...
Agencija je kupila nešto za 1.000 kn a može naplatiti 10.000 kn plus kamate. Da Agencija naplati samo 2.000 kn (bez kamata!) zaradila je 1.000 kn.
Mislim da ste shvatili princip. Na vašu žalost Agencije ne naplaćuju samo 3% odnosno 10% nego u velikoj većini slučajeva između 60% i 100% ukupnog iznosa - plus kamate (koje su ogromne)!
Ako imate vremena uzmite kalkulator u ruke i poigrajte se s brojkama i vidjet ćete da je profit Agencija - enorman (zato ih i ima sve više).

Možda se pitate zašto Banka (ili netko drugi) prodaje tako jeftino?
Puno je razloga koje ću analizirati u buduće ali u mnogo slučajeva radi se o fiktivnim odnosno napuhanim potraživanjima (prodaje se tzv. navodni, nepostojeći dug odnosno s takvim kamatama).

Mislim da ste shvatili problem i sada moramo naći i rješenje za taj problem. Vrlo je lagano u reći da nešto ne valja ali je teško naći rješenje odnosno napraviti da to nešto počne valjati.

Ovo je članak 80 Zakona o obveznim odnosima:
(1) Vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
(2) Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.
S ovom jednom jedinom promjenom odnosno dopunom zakona koju predlažem može se ograničiti rad Agencija te marginalizirati njihovo djelovanje:

Novi članak 80 Zakona o obaveznim odnosima koji se predlaže:
(1) Vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
(2) Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.
(3) Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako je prijenos ugovoren bez novčane naknade odnosno za manje od tri četvrtine glavnice te dužnik ostaje obvezan isključivo prema prvom vjerovniku. Ovaj stavak ne primjenjuje se na članke 88 i 89 ovog zakona.

Nije jasno? Hajdemo se malo vratiti na naše primjere:

- Marko duguje npr. Banci 100,00 kn jer navodno nije platio svoj kredit do kraja. Banka se dogovori s Agencijom te ustupi svoja potraživanja za 3% vrijednosti. Banka obavijesti Marka o ustupu potraživanja. Marko postaje dužan Agenciji koja je kupila potraživanje za 3 kn a želi naplatiti 100,00 kn plus kamate
.- Marko duguje npr. Banci 10,000 kn jer navodno nije platio svoj kredit do kraja. Banka se dogovori s Agencijom te ustupi svoja potraživanja za 10% vrijednosti. Banka obavijesti Marka o ustupu potraživanja. Marko postaje dužan Agenciji koja je kupila potraživanje za 1.000 kn a želi naplatiti 10.000 kn plus kamate.

Nakon što smo izmijenili zakon da li Agencija ima nekakva prava u odnosu na vas?
NE, zato što je ustup napravljen za 3% odnosno 10% posto.

Da bi Agencija stekla neka prava prema dužniku mora prema našem novom zakonu otkupiti iznos za minimalno  ¾ vrijednosti glavnice. Nisam bas neki matematičar ali znam da ¾ od 100 iznosi 75.

Što se treba dogoditi kako bi Agencija stekla neko pravo prema vama?
U našim primjerima to izgleda ovako:
- Marko duguje npr. Banci 100,00 kn jer navodno nije platio svoj kredit do kraja. Banka se dogovori s Agencijom te ustupi svoja potraživanja za 75 % vrijednosti. Banka obavijesti Marka o ustupu potraživanja. Marko postaje dužan Agenciji koja je kupila potraživanje za 75 kn a želi naplatiti 100,00 kn plus kamate
- Marko duguje npr. Banci 10,000 kn jer navodno nije platio svoj kredit do kraja. Banka se dogovori s Agencijom te ustupi svoja potraživanja za 75% vrijednosti. Banka obavijesti Marka o ustupu potraživanja. Marko postaje dužan Agenciji koja je kupila potraživanje za 7.500 kn a želi naplatiti 10.000 kn plus kamate.

S tom izmjenom napravili smo veliki korak prema naprijed, a pogotovo ako znamo da danas Agencije otkupljuju preko 95% navodnih i stvarnih potraživanja za 1 do 3 % odnosno 10 do 30% vrijednosti glavnice.
Isto tako Agencije neće vise biti u WIN- WIN situaciji jer da bi stekli zaradu odnosno profit moraju naplatiti više od 75% vrijednosti glavnice što bi svakako navelo Agencije da razmisle o otkupu potraživanja u buduće (ako moram naplatiti minimalno 75% plus kamate da bih zaradio, onda ću malo razmisliti da li se uopće isplati kupovati).

Što se tiče zadnje rečenice našeg novog stavka zakona ona nema veze s našim problemom već služi isključivo kako bi se održali na snazi članci 88 i 89 Zakona o obaveznim odnosima koji imaju jednu sasvim drugu funkciju.

Ok, sada možemo dalje…

Da se i dogodi takva promjena zakona što bi se dogodilo sa svim potraživanjima koje su Agencije otkupile za manje od tri četvrtine (75%) i sada ih naplaćuju?
Ne bi postojala nikakva pravna osnova a vi biste vi mogli zatražiti obustavu prisilne naplate a naknadno i povrat oduzetih sredstava sukladno članku 1111 ZOO koji regulira institut stjecanja bez osnove.

Stoga je neophodna promjena, odnosno izmjena, članka 80 ZOO upravo onako kako je iznad navedeno kako bi se pravedno regulirao institut cesije koji je zbog svoje devijantne uporabe postao sinonim za "legalan biznis utjerivanja dugova". Takva promjena je neophodna kako bi jedan velik dio blokiranih građana mogao ponovno dostojanstveno živjeti dok bi se u budućnosti smanjio broj istih.
​
Zašto zakonodavac takvu promjenu nije već napravio odnosno ne želi napraviti?

Iznad navedene Agencije predstavljaju strani kapital a vama puštam da zaključite što zakonodavac bira između zaštite stranog kapitala i zaštite građana Republike Hrvatske.

M/V