Izglasane su izmjene Ovšnog zakona pa ih s toga valja analizirati i postaviti si pitanje: hoće li navedene izmjene donijeti neku suštinsku promjenu u postupku prisilne naplate?
 
Smatram kako su danas korupcija i sustav prisilne naplate dva najveća problema u pravnom sustavu RH, pa se s toga na portalu već mnogo pisalo o ovrhama i problemima vezanim uz sustav prisilne naplate, koji je blago rečeno krivo postavljen.
 
Postoje četiri ključne točke (odnosno problema) u sustavu prisilne naplate. Svaka izmjena/dopuna zakona koja ne utječe na navedene probleme ne donosi nikakve suštinske promjene u sustavu prisilne naplate.

1. TROKUT PRISILNE NAPLATE: VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK
Danas, u postupku prisilne naplate sudjeluju javni bilježnici, FINA, vjerovnik, sud i dužnik.
 
Idem na jedan klasičan primjer koji obuhvaća svih pet strana: vjerovnik posnosi prijedlog za ovrhu javnom bilježniku na temelju vjerodostojne isprave, a on donosi rješenje o ovrsi koje dostavlja dužniku. Dužnik podnosi prigovor i predmet se dostavlja sudu. U sudskom postupku dužnik ne uspijeva te se prisilna naplata nastavlja putem FINE.
Ovo je samo jedan primjer iz kojeg možemo vidjeti kako u postupku prisilne naplate sudjeluju pet različitih strana. Takav postupak može imati određene varijacije: primjerice ukoliko dužnik ne uloži prigovor onda nema sudskog postupka jer rješenje o ovrsi postaje pravomoćno...
 
Nadalje, pod vjerovnika sam obuhvatio i odvjetnika koji zastupa vjerovnika. S toga je moguće kazati kako u postupku prisilne naplate može sudjelovati (i često sudjeluje) čak šest (ili sedam) strana: vjerovnik, odvjetnik koji zastupa vjerovnika, javni bilježnik, sud, FINA i dužnik (odvjetnik koji eventualno zastupa dužnika).
 
Ne morate biti pravne struke da bi zaključili kako je takav postupak prisilne naplate iznimno kompleksan koji dovodi do toga da se dugovanje znatno poveća jer sve strane koje sudjeluju imaju troškove odnosno „hoće jedan dio kolača“.
 
Na temelju kazanog svaka izmjena zakona koja nema za cilj „izbaciti“ iz postupka prisilne naplate javne bilježnike i FINU nije, ne može biti, i neće biti suštinska promjena.
U postupku prisilne naplate mora sudjelovati tzv. trokut: VJEROVNIK – SUD – DUŽNIK. Kako sam iznad kazao tu se još može dodati i odvjetnik koji zastupa vjerovnika (i/ili dužnika).
 
Proizlazi iz toga kako sve dok u postupku prisilne naplate sudjeluju javni bilježnici i FINA ne može se pričati o suštinskim promjenama.
Navedena tema je već bila analizirana na portalu:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/uloga-fine-u-provedbi-ovrhe-na-novcanim-sredstvima

2. CESIJA JE MOGUĆA SAMO ZA 75% VRIJEDNOSTI GLAVNICE
Princip je vrlo jednostavan...
Ako ste dužni 100 kn dugovanje se može ustupiti za najmanje 75 kn.
Ako ste dužni 1.000 kn dugovanje se može ustupiti za najmanje 750 kn.
 
Navedena izmjena Zakona o obveznim odnosima (cesijom se ne bavi Ovršni zakon već Zakon o obveznim odnosima) dovela bi do toga da bi se znatno ograničio rad „Agencija za naplatu potraživanja“ te bi se suzbio fenomen ustupa „napumpanih“ odnosno nepostojećih dugovanja.
 
Bez navedene izmjene instituta cesije odnosno Zakona o obveznim odnosima ne može se pričati o suštinskim promjenama u sustavu prisilne naplate.
 
Kako je navedena tema bila detaljno obrađena neću ići dalje o tome te vas pozivam da pročitate:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/agencije-za-naplatu-potrazivanja-veliki-problem-koji-zahtjeva-jednostavno-rjesenje
 
3.  KAMATE SE MOGU ZAHTIJEVATI SAMO DO VISINE GLAVNICE
Smatram kako je ovo ključna izmjena koja bi znatno unaprijedila sustav prisilne naplate, koji je mnoge nažalost „zakucao na dno“, bez mogućnosti da oni i njihove obitelji imaju dostojanstven život.
 
I u ovoj točki princip je i više nego jednostavan...
Ako je glavnica primjerice 100 kn, kamate se mogu zahtijevati najviše u iznosu od 100 kn.
Ako je glavnica primjerice 1.000 kn, kamate se mogu zahtijevati najviše u iznosu od 1.000 kn.
 
Proizlazi iz navedenog da kada kamate dosegnu visinu glavnice one jednostavno prestanu rasti i dugovanje se konsolidira (odnosno dosegne svoj maksimum).
 
Međutim, takva izmjena mora se odnositi samo na one odnose koji nisu između trgovačkih ugovora odnosno između trgovaca i osobe javnog prava.
Da prevedem na svima razumljiv jezik...U onim odnosima gdje je bar jedna strana fizička osoba kamate bi se mogle zahtijevati samo do visine glavnice.
 
Idem navesti nekolicinu primjera kako bi svima bilo jasno koliko bi ova izmjena unaprijedila sustav prisilne naplate.
Marko je dužan 10.000 kn – kamata može iznositi najviše do 10.000 kn (kamata + glavnica = 20.000 kn)
Marko je dužan 100.000 kn – kamata može iznositi najviše do 100.000 kn (kamata + glavnica = 200.000 kn)
Marko je dužan 250.000 kn – kamata može iznositi najviše do 250.000 kn (kamata + glavnica = 500.000 kn)
Marko je dužan 400.000 kn – kamata može iznositi najviše do 400.000 kn (kamata + glavnica = 800.000 kn)
 
Sada ću vam pokazati kako to izgleda danas, kada kamate od dana dospijeća mogu ići u nedogled (odnosno dok osoba ne plati dugovanje).
 
Obračun kamata: od 20.11.2004. do 20.11.2020.
Na glavnicu od 10.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 18.339,24 kn (kamata + glavnica = 28.339,24)
Na glavnicu od 100.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 183.392,41 kn (kamata + glavnica = 283.392,41 kn)
Na glavnicu od 250.000 kn kamata od dana 20.11.2004. do dana 20.11.2020. iznosi 458.481,02 kn (kamata + glavnica = 708.481,02 kn)
Na glavnicu od 400.000 kn kamata od dana 20.11. 2004. do dana 20. 11. 2020. iznosi 733.569,63 kn  (kamata + glavnica = 1.133.569,63 kn)
 
Mislim da je vrlo jasno zašto je takva izmjena Zakona o obveznim odnosima (na kamate se ne odnosi Ovršni zakon već Zakon o obveznim odnosima) nužna: danas u RH ako dužnik ostane bez posla ili se nađe u nekoj teškoj životnoj stuaciji on jednostavno ne može vratiti dugovanje jer u velikoj većini slučajeva on nema spremno 10.000, 20.000 ili 50.000 tisuća kuna kako bi zatvorio dugovanje (djelomičino ili u cijelosti).
Kako kamata ide u nedogled (odnosno dok se ne podmiri dugovanje) a dužnik ne može mjesečno izdvojiti veći iznos on će nažalost zauvijek biti dužan.
 
4. PRVO SE OTPLAĆUJE GLAVNICA A TEK ONDA KAMATE I TROŠKOVI
Ova točka samo se nadovezuje na ono što sam prethodno kazao. S toga točku 3. i 4. valja sagledati kao jednu cjelinu.
Redoslijed naplate dugovanja danas izgleda ovako:
1. Troškovi
2. Kamate
3. Glavnica
 
Idemo na jedan primjer:
Ukupno dugovanje iznosi 35.000 kn: glavnica 20.000 kn a kamate 15.000 kn.
Ako svaki mjesec dužnik uplati 500 kn i tako 2 godine (odnosno 24 mjeseci) on je sveukupno platio 12.000 kn.
To znači da su u tih 24 mjeseci rasle kamate na glavnicu a dužnik sukladno zakonu nije otplatio niti jednu kunu glavnice!
 
Na temelju kazanog nužno je što prije promijeniti redoslijed naplate dugovanja:
1. Glavnica
2. Kamate
3. Troškovi
 
Kamate u nedogled (točka br. 3) i redoslijed naplate: troškovi, kamate i tek onda glavnica (točka br. 4.) dovode do toga da osoba može biti zauvijek dužna (odnosno dugovanje zauvijek ostaje u obitelji ako nasljednici prihvate nasljedstvo kada dužnik premine).
 
KAMATE U NEDOGLED + REDOSLIJED NAPLATE: TROŠKOVI, KAMATE I TEK NAPOSLJETKU GLAVNICA = VJEČNO DUGOVANJE
 
Da bi izmjena postupka prisilne naplate bila suštinska ona se jednostavno mora dotaknuti kamata u nedogled i redoslijeda naplate.
 
Kako izmjene zakona  ne utječu niti na jednu iznad navedenu točku one jednostavno ne donose suštinske promjene u sustav prisilne naplate.
 
ŠTO ONDA DONOSE IZMJENE ZAKONA?
 
A) Izmjene/dopune u čl. 172. OZ-a: povećavaju se primanja koja su izuzeta od ovrhe
Izuzimaju se od ovrhe:
- novčane paušalne naknade za podmirivanje troškova prehrane radnika, prigodne nagrade (božićnica, naknada za godišnji odmor i sl.), novčane nagrade za radne rezultate i drugi oblici dodatnog nagrađivanja radnika, nagrade radnicima za navršene godine radnog staža do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima;
- sredstva koja se uplaćuju namjenski, u svrhu provedbe projekata dodjelom bespovratnih sredstava odnosno potpore ili financijskih instrumenata, koji se financiraju iz nacionalnih sredstava i/ili proračuna Europske unije, osim u slučaju ovrhe od strane davatelja potpore;
- novčane naknade žrtvama kaznenih djela nasilja počinjenih s namjerom;
- dnevnice za službena putovanja u tuzemstvu i inozemstvu, dnevnice za rad na terenu u tuzemstvu i inozemstvu i dnevnice za službene putovanja per diem koje se radnicima isplaćuju iz proračuna Europske unije radi obavljanja poslova njihovih radnih mjesta, a u svezi s djelatnosti poslodavca do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima,
- pomorski dodatak i pomorski dodatak na brodovima međunarodne plovidbe do propisanih iznosa do kojih se ne smatraju oporezivim primicima;
- naknada za pričuvnike pozvane na izvršavanje vojne obveze;
- sindikalne socijalne potpore koje članovima sindikata na temelju važećih propisa isplaćuje sindikat;
- sredstva predstavnika nacionalnih manjina koja se koriste za ostvarivanje manjinskih prava, sukladno odredbama ustavnog zakona kojim se uređuju prava nacionalnih manjina, ako su isplaćena na poseban račun za tu namjenu, vode se odvojeno od sredstava te osobe i izuzeta su od ovrhe, osim ovrhe u svezi s obavljanjem djelatnosti vezane za ostvarivanje manjinskih prava;
- nagrade učenicima i studentima te troškovi sufinanciranja kupnje udžbenika učenicima;
- sportske stipendije za sportaše s invaliditetom.
 
B) Izmjene/dopune u čl. 46. i 80b. OZ-a: ovrhe na nekretninama
- ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine ne provodi u razdoblju od 1. studenoga do 1. travnja, osim ako za to postoji opravdan razlog;
- povećava se iznos glavnice za koji se ovrha na nekretnini ne može pokrenuti sa 20.000 na 40.000 kn.
 
C)  Izmjene/dopune u čl. 278., 279., 281., 283., 288., 289. OZ-a: ovrhe koje provode javni bilježnici
- obavijest dužniku da je podnesen prijedlog za ovrhu: ako javni bilježnik ocijeni da je prijedlog za ovrhu dopušten i osnovan poslati će ga ovršeniku te ga pozvati da u roku od 15 dana ispuni svoju obvezu prema ovrhovoditelju ili da se u tom roku očituje osporava li i u kojem dijelu ovrhovoditeljevu tražbinu, jer će u protivnom protiv njega izdati rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.
Ovo je svakako vrlo bitna izmjena jer direktno utječe na problem dostave rješenja o ovrsi nakon 2, 3, 5 ili čak 10 godina. Prije ove izmjene zakona ovršenik je saznao da se protiv njega vodi ovršni postupak tek kada mu je rješenje o ovrsi bilo dostavljeno (bilo je moguće da rješenje o ovrsi „stoji u ladici“ mnoge godine kako bi se povećale kamate i onda se dostavljalo dužniku).
O tom problemu se opširno pisalo:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/ovrhe-nakon-10-godina-kako-su-neki-izgubili-sve
Navedena izmjena zakona svakako će uvelike pomoći da se suzbije taj problem.
Kako je iznad navedeno kada javni bilježnik zaprimi osnovani prijedlog za ovrhu isti se dostavlja dužniku, koji ima rok od 15 dana da ispuni svoju obvezu prema ovrhovoditelju ili da se u tom roku očituje.
Ako u roku od 15 dana javni bilježnik ne zaprimi očitovanje ovrhovoditelja (u kojem on povlači prijednog za ovrhu), ili ako ovršenik ospori ili prizna zahtjev ili ako traži odgodu ovrhe, javni bilježnik će donijeti rješenje o ovrsi te isto dostaviti strankama.
Proizlazi iz svega navedenog kako će prvo javnik bilježnik obavijestiti ovršenika da je podnesen prijednog za ovrhu. Ako se spor ne rješi u roku od 15 dana onda javni bilježnik donosi rješenje o ovrsi koje se dostavlja dužniku.
Tada se sve „nastavlja po starom“, odnosno ovršenik može uputiti prigovor i predmet se ustupa sudu. U protivnom, odnosno ako u roku od petnaest dana od isteka roka za prigovor ne primi prigovor, javni bilježnik će staviti potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje o ovrsi koje je donio.
Nadalje, ako javni bilježnik ocijeni da prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave nije dopušten ili uredan, proslijediti će predmet nadležnom sudu radi donošenja odluke (kao i u slučaju kada javni bilježnik zaprimi prijedlog za ovrhu protiv ovršenika osobe sa prebivalištem ili sjedištem izvan Republike Hrvatske);
- javni bilježnik postaje povjerenik suda;
- smanjuju se troškovi ovrhe: javni bilježnik stavlja potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti, za određivanje ovrhe ne plaća se sudska pristrojba (ovrhe koje provodi javni bilježnik).
 
D) Uvodi se čl. 39a. OZ-a: elektronički oblik komunikacije u ovršnom postupku
- prijedlog za ovrhu sudu odnosno javnom bilježniku podnosit će se elektronički, putem propisanog obrasca;
- Hrvatska javnobilježnička komora prijedloge za ovrhu dodjeljivat će javnim bilježnicima kao povjerenicima suda ravnomjerno prema abecednom redu njihovih prezimena (prije ove dopune ovrhovoditelj je mogao odabrati kojem će se javnom bilježniku obratiti).
Ovdje je bitno za istaknuti kako će propisani obrasci, način elektroničke komunikacije između sudionika u postupku, te način dodjele predmeta javnom bilježniku biti naknadno propisani, odgovarajućim Pravilnikom od strane nadležnog ministra.
 
E) Izmjene/dopune u čl. 8. OZ-a: dostava u postupku ovrhe
- u slučaju dva neuspješna pokušaja dostave, dostava se vršiti putem e-oglasne ploče uz obavezno slanje obavijesti dužnika u poštanski sandučić i osobni korisnički pretinac e-Građani.
 
F) Izmena/dopuna u čl. 65. OZ-a: sudska praksa Kuhar/Addiko
- Presuda Suda EU od 26. lipnja 2019, Kuhar/Addiko Bank d.d. ECLI:EU:C:2019:537 koja je već otprije objavljena na portalu:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/presuda-kuharaddiko-nacionalni-sud-koji-odlucuje-o-prijedlogu-za-ovrhu-moze-provoditi-kontrolu-eventualne-nepostetnosti-odredbi-sadrzanih-u-ugovoru-o-hipotekarnom-kreditu-sklopljenom-izmeu-trgovca-i-potrosaca
U toj presudi navedeno je:
„Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu“.
Na tragu navedene presude donesene su i izmjene zakona. Sukladno tim izmjenama bit će moguća odgoda ovrhe ako ovršna javnobilježnička isprava potječe iz ugovora koji je zaključio potrošač, te je ovisno o raspoloživim dokazima vjerojatna ništetnost jedne ili više ugovornih odredbi, do podnošenja tužbe za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužbe za utvrđenje njezine ništetosti, a najdulje u trajanju 30 dana.
 
G) Izmjene/dopune u čl. 72. OZ-a: obustava ovršnog postupka po službenoj dužnosti
- ovrha će obustaviti po službenoj dužnosti ako ovrhovoditelj u roku od jedne godine nije poduzeo niti jednu radnju u postupku.
 
Prijelazne i završne odredbe
Postupci pokrenuti prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se primjenom odredbi Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 73/17).
Iznimno od navedenog primjenjuju se na sve postupke koji su u tijeku:
- odredbe koje su vezane uz dostavu (čl. 8. OZ-a);
- ovrhe radi ispražnjenja i predaje nekretnine ne provode se od 1.11. do 1.4., osim ako za to ne postoji opravdani razlog (čl. 46. OZ-a);
- odredbe vezane uz obustavu postupka, s tim da se rok od jedne godine iz članka 72. računa od dana stupanja na snagu ovoga Zakona (čl. 72. OZ-a).
 
Naposljetku valja spomenuti kako zakon ostavlja mogućnost Vladi RH da obustavi provedbu ovrha dok traje pandemija koronavirusa: Vlada Republike Hrvatske može u posebnim okolnostima uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 donijeti odluku da se zastaje s provođenjem ovršnih postupaka, najdulje na rok od šest mjeseci. Navedenom odlukom Vlada Republike Hrvatske propisat će na koje će se ovršne postupke, postupke provedbe ovrhe na novčanoj tražbini po računima koje provodi Financijska agencija i provedbe ovrhe na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima odluka primjenjivati.
 
Na temelju svega navedenog mogu zaključiti i kazati kako izmjene zakona donose određena poboljšanja u postupku prisilne naplate, ali niti jedna izmjena neće dovesti do suštinskih promjena– što je svakako i više nego potrebno.
 
 
Piše
M/V

„Osnovano revidenti ukazuju da je u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenja nižestupanjskih sudova da je tuženica bez pristanka tužitelja emitirala na nacionalnoj televiziji fotografije i video snimku tužitelja sa privatnog događanja, svadbene svečanosti, navedenom radnjom povrijeđeno pravo tužitelja na privatnost.
 
Suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, okolnost što je događanje održano u muzeju, kojeg inače koristi javnost, nije od utjecaja na činjenicu da je svadbena svečanost na kojoj su tužitelji snimljeni privatne naravi, i kao takva bez njihove privole ne može biti predmetom objavljivanja na nacionalnoj televiziji. Pritom ne stoji usporedba drugostupanjskog suda između tužitelja i državnih dužnosnika koji su u spornom prilogu prikazani kao ilustracija odvijanja komercijalnih sadržaja u kulturnim institucijama, iz razloga što tužitelji, za razliku od državnih dužnosnika nisu javne osobe, u pogledu kojih vrijedi ograničenje prava na privatnost propisano čl. 7. st. 2. ZM.
 
Prema tome, pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo s obzirom na činjenice utvrđene u postupku“.
 
(U tom smislu, VSRH Rev 5077/2019-2)

„Odredbom čl. 1067. st. 2. ZOO propisano je da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.
 
Suprotno navodima revidenta, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju radnja tužitelja kao oštećenika bila takve naravi da ju osiguranik tuženika nije mogao predvidjeti i da njezine posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. U slučaju kada oštećenik koji hoda po nogostupu uz kolnik naglo stupi na kolnik da bi prešao cestu na mjestu gdje nema pješačkog prijelaza, bez da pogleda u lijevu stranu s koje nailazi vozilo, na prometnoj državnoj cesti, zaista postupa krajnje nepredvidljivo i neoprezno. S druge strane, osiguranik oštećenika posljedice radnje oštećenika nije mogao otkloniti iako je brzo reagirao kočenjem, vozio ispod dopuštene brzine, i u svemu postupio kako treba, odnosno sukladno odredbama 51. i 38. ZSPC.
 
Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude“.
 
(U tom smislu, VSRH, Rev 81/2017-2)

​

U privitku se nalazi primjer očitovanja poslodavca kada nije dužan provoditi ovrhu sukladno zakonu:
https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/moraju-li-poslodavci-duzni-provoditi-ovrhe?fbclid=IwAR2ZxcIdA1AT4o-GYGVr7mErP91Y6po9Rxs6C6kuuJt3ps-1kfkfev6hSkY

​

„Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
 
Članak 2. točku (h) i članak 7. točku (a) Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka te članak 4. točku 11. i članak 6. stavak 1. točku (a) Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) treba tumačiti na način da je na voditelju obrade podataka da dokaže da je ispitanik aktivnim postupanjem izrazio svoju privolu za obradu svojih osobnih podataka i da je prethodno dobio informaciju o svim okolnostima te obrade, u razumljivom i lako dostupnom obliku i uz uporabu jasnog i jednostavnog jezika, omogućujući mu da lako utvrdi posljedice te privole, tako da je zajamčeno da je ona dana uz potpuno poznavanje činjenica. Ugovorom koji se odnosi na pružanje telekomunikacijskih usluga, koji sadržava klauzulu prema kojoj je ispitanik bio informiran i dao je privolu za prikupljanje i pohranu preslike svoje osobne isprave u svrhu utvrđivanja identiteta, ne može se dokazati da je taj ispitanik valjano dao svoju privolu u smislu tih odredbi, za to prikupljanje i pohranu kada
 
–          je polje koje se odnosi na tu klauzulu označio voditelj obrade podataka prije potpisivanja tog ugovora, ili kada
 
–     ugovorne odredbe navedenog ugovora mogu ispitanika dovesti u zabludu u pogledu mogućnosti sklapanja predmetnog ugovora čak i ako on odbije pristati na obradu svojih podataka, ili kada
 
–         taj voditelj neopravdano utječe na slobodan izbor ispitanika da se protivi tom prikupljanju i pohrani, zahtijevajući od njega, kako bi odbio dati svoju privolu, da ispuni dodatni obrazac kojim se evidentira to odbijanje“
 
(U tom smislu presuda suda EU od dana 11. studenoga 2020., Orange România SA, C-61/19, ECLI:EU:C:2020:901)

​
„Međutim, niti skup ovih tzv. posrednih činjenica, indicija, koje bi u međusobnoj povezanosti trebale upućivati na postojanje odlučnih činjenica, ipak ne ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo iz čl. 190. st. 3. KZ/11. Radi se tek o zaključivanju državnog odvjetnika na temelju navedenih premisa koje bez konkretnih dokaza koji bi teretili okrivljenika da je prodao drogu djetetu I. K. nije samo po sebi dostatno da bi se utvrdilo da postoji osnovana sumnja da je ovo kazneno djelo počinjeno.
 
U kontekstu navedenih tvrdnji optužbe može se govoriti tek o postojanju sumnje da je okrivljenik drogu prodao I. K., ali dokazi na kojima se temelji optužnica ne ukazuju na viši stupanj vjerojatnosti, osnovanu sumnju, koja bi bila konkretizirana i provjerljiva, a koja je potrebna da bi se optužnica potvrdila.
 
Dakle, kada niti jedan dokaz na temelju kojega se temelji optužnica ne upućuje na navedeni stupanj vjerojatnosti da je okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo, optužno vijeće je pravilno ovaj kazneni postupak obustavilo pozivajući se na odredbu čl. 355. st. 1. toč. 4. ZKP/08.
 
Suprotno tvrdnjama žalitelja, optužno vijeće, a ne samo raspravno vijeće, u ovakvim procesnim situacijama može kroz ocjenu dokaznog materijala na temelju kojega se temelji optužnica, ocijeniti da ne postoji osnovana sumnja o počinjenu kaznenog djela i ovlašteno je zbog nedostatka dokaza kazneni postupak već u ovoj fazi obustaviti“.
 
(U tom smislu, VSRH, I Kž 612/2019-4)

​

„Tijekom postupka je utvrđeno da je između stranaka sklopljen pretplatnički ugovor koji predstavlja potrošački ugovor jer je sklopljen između tužitelja kao trgovca i pretplatnika kao fizičke osobe, potrošača, pa se na isti primjenjuju odredbe ZZP.
 
Za istaknuti je da je navedenu odredbu o naknadi za prijevremeni raskid nedvojbeno formulirao tužitelj, dok je tuženik potpisom zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa prihvatio uvjete ugovora te tako i ovu odredbu.
 
Međutim, o predmetnim odredbama, pa tako i o spornoj odredbi iz čl. 12. 3. Općih uvjeta poslovanja se nije pregovaralo između stranaka, pa je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja i dovodi tuženika u neravnopravan položaj prema tužitelju jer tuženik o takvoj, vrlo strogoj odredbi, nije mogao pojedinačno pregovarati, a ista predviđa da tuženik nakon što mu je tužitelj već prestao pružati usluge, dakle nakon raskida ugovora, mora ispuniti u cijelosti svoju obvezu u odnosu na mjesečne naknade, dok druga strana više svoju obvezu neće ispunjavati.
 
Iz navedenih razloga odredba čl. 12. 3. Općih uvjeta je ništetna u smislu odredbi čl. 49. st. 1. i 2. ZZP, s obzirom da odredba čl. 49. st. 1. ZZP propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2. određeno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a o čemu je u konkretnoj pravnoj stvari riječ. Dakle, riječ je o oborivoj predmnijevi jednostrano formulirane klauzule, kojom se štiti položaj slabije ugovorne strane, odnosno potrošača, pa iz tog razloga teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na trgovcu.
 
Slijedom iznesenog materijalnopravnog stajališta, tužitelj nakon raskida ugovor nema pravo zahtijevati ispunjenje ugovora već ima pravo samo na naknadu štete, odnosno vraćanje onog što je dao na ime ispunjenja ugovora, no u konkretnom slučaju tužitelj zahtjeva ispunjenje obveze tuženika iz raskinutog ugovora, a ne štetu koja bi mu nastala prijevremenim raskidom, a niti dokazuje eventualnu štetu nastalu u visini ugovorenih mjesečnih naknada do isteka ugovorenog trajanja ugovornog odnosa, pa slijedom navedenog tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremeni raskid ugovora, odnosno za iznos od 1.902,42 kn, nije osnovan“.
 
(U tom smislu ŽS Zadar, Poslovni broj: 23 Gž-1153/2019-2)
 

U priviktu se nalazi ogledni primjer ugovora o prodaji s obročnom otplatom cijene.

Za sve ostale primjere:
​
https://www.pravnikhr.com/primjeri-pravnih-akata.html

​

 
„Odredbom članka 33. stavak 1. ZPSKS-EU propisano je da kada se protiv tražene osobe vodi postupak u Republici Hrvatskoj zbog drugog kaznenog djela ili se tražena osoba nalazi na izdržavanju kazne zatvora, postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga prekida se rješenjem.
 
Postupak će se nastaviti kada se postupak zbog drugog kaznenog djela pravomoćno okonča i osoba izdrži kaznu zatvora koja će joj biti eventualno izrečena, kada istekne kazna zatvora koju je izdržavala, odnosno odobri joj se uvjetni otpust.
 
Obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da se protiv tražene osobe D.Ć.pred Općinskim državnim odvjetništvom u Vinkovcima, te Općinskim sudom u Vinkovcima vodi kazneni postupak, valjalo je primjenom odredbe članka 33. stavak 1. ZPSKS-EU prekinuti postupak izvršenja Europskog uhidbenog naloga izdanoga od strane Općinskog suda Gros-Geral R Njemačke broj 35 Gs17/20“.
 
(U tom smislu, ŽS Vukovar, Poslovni broj: 7Kv-eun-24/2020-7)



*cijeli tekst zakona nalazi se na sljedećem linku:
https://www.pravnikhr.com/zakoni.html
​

​„Inkriminirana izjava je izdvojena iz jednog dijela svjedočkog iskaza optužene (sa str. 8. odlomak 4. zapisnika od 18. svibnja 2015.) u kojem je ista, na upit suda da pojasni što podrazumijeva pod hajkom (u odnosu na njezina sina), navela da… „pod tim podrazumijeva to što on ujutro ne može ići na posao da ne zna s kojeg će ga portala zaskočiti. Njemu se ne onemogućava da normalno živi i zasnuje obitelj. (…) cijelu ovu situaciju ja doživljavan kao hajku. Meni je sad teško biti ovdje pored okrivljenika (privatnog tužitelja), ja bi se najradije ispovraćala na njega. On je meni puno lošeg nanio.“
 
Kad se uzme u obzir cjelokupan kontekst – mjesto, vrijeme i svojstvo optužene, u kojem je inkriminirana izjava iznijeta, a posebno činjenica da je svjedočki iskaz optužene dat vrlo opširno, na dvije stranice zapisnika, onda je očito da ta izjava predstavlja samo jednu uzgrednu i nebitnu opasku, a iz načina kako je izgovorena je razvidno da se radilo o jednoj spontanoj emotivnoj reakciji u kojoj je optužena se kritički osvrnula na postupke privatnog tužitelja koji je u tom postupku bio optuženik, te je, kako je to ispravno utvrdio i sud prvog stupnja, tom izjavom izrazila svoje trenutno negodovanje i subjektivne osjećaje spram privatnog tužitelja. Točna je konstatacija žalitelja da za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 147. KZ/11 nije potrebna namjera da se drugog uvrijedi, međutim, na subjektivnoj strani ovog kaznenog djela potrebno je utvrditi da je počinitelj bio svjestan da je dana izjava uvredljiva za privatnog tužitelja i da je postupao u tom cilju, što u konkretnom slučaju, iz razloga koji su naprijed izneseni, nije utvrđeno“.
 
 
(U tom smislu, ŽS Zagreb, Poslovni broj: 1 Kž-97/2019-2)