​ „Prijedlog je podnesen dana 3. lipnja 2019., a ovršna isprava postala je ovršna 17. travnja 2011.
Novi Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18) stupio je na snagu 16. srpnja 2018. U članku 32. navedenog zakona propisano je da stupanjem na snagu  Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18) prestaje važiti Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine broj 91/10 i 112/12), a time i članak 10. Prijelaznih i završnih odredbi koji je ograničavao izravnu ovrhu kod Financijske agencije na ovršne odluke suda koje glase na ispunjenje novčane obveze, a koje su postale ovršne nakon 15. listopada 2012.
 
Stoga je od  stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18), Financijska agencija nadležna provoditi izravnu ovrhu na svim ovršnim sudskim odlukama bez obzira na datum ovršnosti.
 
Ovrhovoditelj je ovršnu sudsku odluku trebao uz propisani obrazac, dostaviti nadležnoj Financijskoj agenciji na izravnu ovrhu.
 
Na temelju članka 211. Ovršnoga zakona („Narodne novine“ 112/12,25/13, 94/14, 55/16 i 73/17 – dalje OZ-a) sud će odbaciti kao nedopušten prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima na temelju ovršne sudske odluke (isprava iz čl. 209. st. 1. OZ-a) na temelju koje se može od Agencije zatražiti izravna naplata, osim ako se na temelju te isprave nije mogla provesti naplata preko Agencije, o čemu će Agencija izdati potvrdu.
 
Potvrda Agencije o nemogućnosti izravne ovrhe nije priložena u sudski spis.
 
Stoga je na temelju čl. 211. OZ-a sud odbacio prijedlog za sudsku ovrhu kao nedopušten“.
 
 
(U tom smislu, Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški, Poslovni broj: Ovr-345/2019)
 
​

​„Naime, iz činjenična utvrđenja koje ni žaliteljica ne dovodi u sumnju proizlazi da je između tužiteljice kao prodavatelja s jedne strane te tužene i Ž. Š. kao kupaca s druge strane 22. studenoga 2008. sklopljen predugovor o kupoprodaji nekretnine – u naravi stana na prvom katu i potkrovlju kuće u Z., …, da su kupci na ime kupoprodajne cijene isplatili tužiteljici iznos od 38.000,00 eura i danom sklapanja predugovora stupili u posjed tog stana, te da je tužena pisanom izjavom od 22. prosinca 2015. upućenoj tužiteljici raskinula predugovor o kupoprodaji nekretnine od 22. studenoga 2008., no da se i dalje nalazi u posjedu nekretnine koja je bila predmet tog predugovora. 
 
Polazeći od tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja je suprotno izraženom stajalištu žaliteljice pravilno osnovanim ocijenio po tuženoj istaknuti prigovor zadržanja stvari. Doduše, u pravu je žaliteljica kada tvrdi kako se tužena nakon raskida predugovora o kupoprodaji nekretnine od 22. studenoga 2008. u posjedu stana nalazi bez valjane pravne osnove. No, to ne isključuje pravo tužene kao poštena posjednika tuđe stvari (u posjed stana ušla uz suglasnost tužiteljice na temelju predugovora od 22. studenoga 2008.) da odbije predaju stana tužiteljici u situaciji kada tužena nakon raskida predugovora u smislu odredbe čl. 368. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO) spram tužiteljice ima dospjelo potraživanje na ime povrata jedne polovine dijela tužiteljici isplaćene kupoprodajne cijene stana u visini od 19.000,00 eura. Dakle, dospjelo potraživanje tužene je u vezi sa zadržanom stvari, pa je ona u smislu odredbe čl. 72. st. 1. ZOO-a i po ocjeni ovoga suda ovlaštena zadržati u posjedu tužiteljičinu nekretninu sve dok joj ne bude ispunjena tražbina.
 
Slijedom prethodno navedenih razloga prvostupanjski je sud pravilno postupio kada je pozivom na odredbu čl. 72. ZOO-a u vezi čl. 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00, 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., dalje: ZVDSP) prihvaćanjem prigovora tužene koji odgađa predaju stana neosnovanim ocijenio i odbio tužbeni zahtjev za iseljenjem i predajom stana u posjed tužiteljice, pa je time suprotno navodima žalbe i materijalno pravo pravilno primijenjeno“.
 
(U tom smislu ŽS Bjelovar, Poslovni broj: Gž-640/2017-2)
 
 

U privitku se nalazi cijeli tekst zakona. Ovaj zakon, ali i svi ostali mogu se također pronaći na našoj web stranici,
 
https://pravnikhr.weebly.com/zakoni.html

​

„Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
 
Pravilo je da predmet cesije može biti svako otuđivo cedentovo potraživanje koje on ima prema cesusu, a najčešći predmet ustupanja su novčana potraživanja i potraživanja u zamjenu za stvari. Međutim, cedirati se mogu i buduća potraživanja uz pretpostavku da su dovoljno određena, da će u budućnosti nastati i da je osoba budućeg dužnika izvjesna, a isto tako mogu se cedirati i uvjetna i nedospjela potraživanja, kao i djelomično cediranje djeljivih obveza.
 
Naime, odredba čl. 80. ZOO-a ne sprječava cediranje budućih potraživanja, pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo donoseći naprijed navedeni zaključak, a kako nije bilo uvjeta za preinačenje prvostupanjske presude, jer prvostupanjski sud nije utvrđivao odlučne činjenice o osnovanosti i visini potraživanja tužitelja, valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja“.
 
(U tom smislu ŽS Bjelovar, Poslovni broj: Gž-130/2018-2)

​

„Države članice ne mogu iz pojma „uzastopni radni odnosi na određeno vrijeme” isključiti situaciju radnika koji je na temelju više imenovanja dugotrajno zaposlen kao zamjena na radnom mjestu bez postupka natječaja, pri čemu je njegov radni odnos prešutno produljivan iz godine u godinu.


Činjenica da je radnik pristao na uspostavljanje uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme ne uskraćuje mu zaštitu koja mu je dodijeljena Okvirnim sporazumom o radu na određeno vrijeme.

(U tom smislu, Presuda suda EU u spojenim predmetima C-103/18 Sánchez Ruiz i C-429/18 Fernández Álvarez i dr./Comunidad de Madrid od dana 19. ožujka 2020.)

​

​„Temeljem članka 114. istog Zakona poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažanje svih okolnosti i
interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Temeljem članka 117. istog Zakona poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
 
Temeljem članka 119. Zakona o radu ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se ovim Zakonom traži postojanje opravdanog razloga, on mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz.
 
Korištenjem INA karticom radi osobne materijalne koristi, tužitelj je počinio  osobito tešku povredu obveze ugovora o radu  kad je u vremenu od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006. uzevši gotov novac za sebe, a  umjesto točenje goriva u vozilo tuženika, oštetio  tuženika za iznos do 30.632,40 kn.
 
Tužitelj je INA karticu za plaćanje goriva osobno zadužio i preuzeo, te potpisao Izjavu pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da će je koristiti za potrošnju goriva za potrebe poduzeća, a da je u druge svrhe neće koristiti.
 
Tuženik je nakon primitka rješenja Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured G., Odjel za nadzor Klasa: UP/I-471-02/07-01/58, Ur.broj: 513-07-09-07-1 od 12. prosinca 2007., zapisnika, Klasa: 471-02/07-01/29, Ur.broj: 513-07-09-07-3 od 12. 10. 2007. sa tabelarnim pregledom izdanih računa bez točenja goriva sa brojevima INA-kartica i korisnika ( reg. oznakama vozila ili imena korisnika), a nakon što je Radničko vijeće dalo suglasnost na odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu i donijelo takovu odluku te tužitelju otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa.
 
Zbog utvrđene nepravilnosti u načinu korištenja INA- karticom, ovaj sud je utvrdio da  su postojale  okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano  očekivati od tuženika kao poslodavca da omogući tužitelju kao radniku iznošenje obrane.
 
Činjenica što tuženik sa tužiteljem nije zaključio nagodbu kao sa dijelom radnika koji su također zlorabili INA- kartice, ne može se smatrati diskriminacijom tužitelja obzirom na pravo poslodavca da odluči koga će od radnika zadržati i obzirom na potrebu i vrstu posla koju su radili / rade.
 
Ovakvim postupanjem tužitelja narušeno je povjerenje te nastavak radnog odnosa nije moguć ( članak 145. ZR) i odluka tuženika da tužitelju izvanredno otkaže ugovor o radu zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa je dopuštena, pa je na temelju članka 373.a. stavka 3. ZPP-a, žalba tuženika prihvaćena, a u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinačena“.
 
(U tom smislu, ŽS Karlovac, Gž R-7/2019-3)


​

​
​„Prema stavu suda, u smislu čl. 8. Konvencije, dom je mjesto, fizički determiniran prostor gdje se razvija privatni i obiteljski život pojedinca, koji ima pravo na poštivanje svojeg doma i to u smislu prava na konkretni fizički prostor i prava na tiho uživanje tog prostora.
 
Stoga je sud utvrđivao da li u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja, kao vlasnika nekretnine, da tuženik iseli iz iste predstavlja miješanje u tuženikovo pravo na poštivanje doma neovisno o činjenici da je tužitelj upisani vlasnik predmetne nekretnine te je sud vodio računa o ravnoteži koju treba postići između interesa tužitelja, kao vlasnika i tuženika, kao pojedinca u njegovom pravu na dom.
 
I po mišljenju ovog suda, opravdano je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju zaključio kako tuženik u predmetnom stanu živi s djetetom, koji je stopostotni invalid i suprugom, koja ima status roditelja - njegovatelja, da u svom vlasništvu nema nekretnina, da sukladno svojim mogućnostima i financijskim primanjima plaća najamninu i režijske troškove, a da je do zakašnjenja u isplati najamnine i režijskih troškova došlo zbog dobivenog otkaza i nedostatka primanja te je, nakon što je dobio mirovinu putem ustege s mirovine, plaćao sve dospjele, a neplaćene režijske troškove i troškove najamnine.
 
Dakle, budući tuženik nema druge nekretnine, to predmetna nekretnina predstavlja njegov dom, u smislu odredbe čl. 8. st. 1. Konvencije, koja okolnost sprečava tužitelja kao vlasnika da iseli tuženika iz predmetne nekretnine“.
 
(U tom smislu ŽS Zadar, Poslovni broj: Gž-1130/2019-2)

​

„Odredbom članka 79. stavka 4. OZ-a je propisano kako promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo, st. 5 istog članka navodi da će na prijedlog ovrhovoditelja sud  donijeti rješenje o nastavljanju ovršnoga postupka protiv novoga vlasnika kao ovršenika u tom postupku. Protiv toga rješenja novi vlasnik nema pravo na žalbu, dok st. 6. istog članka određuje da ovrhovoditelj koji je predložio ovrhu, a nije prije stekao založno pravo, stječe zabilježbom ovrhe pravo da se iz nekretnine namiri prije osobe koja na toj nekretnini kasnije stekne založno pravo ili pravo na namirenje“.
 
(U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž Ovr-99/2020)

​

„Točni su navodi revidenta da se obrazloženje presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-655/12 od 23. listopada 2013. temelji na slijedećem pravnom shvaćanju: „U odnosu na zakonsku zateznu kamatu koju je drugostupanjski sud dosudio od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, ovaj sud također prihvaća da je pravilno primijenjena odredba čl. 1103. ZOO, jer obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, a u konkretnom slučaju obzirom da je tužitelju visina naknade neimovinske štete određena na dan zaključenja glavne rasprave u cijelosti treba uzeti da naknada neimovinske štete dospijeva u tom trenutku, a što je prihvaćeno pravno stajalište ovoga suda.“
 
 Međutim, navedena presuda je iznimka glede shvaćanja u primjeni odredbe čl. 1103. ZOO. Stoga je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 14. prosinca 2015. zauzeto shvaćanje koje je sukladno pravnom shvaćanju na kojemu se temelje presude Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1550/09, Rev-735/10, Revr-269/11, Revr-1351/10, Rev-1193/10 i Rev-1435/10., a prema kojemu zatezne kamate na neimovinsku štetu u smislu odredbe čl. 1103. ZOO teku od podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga“.
 
(U tom smislu VSRH, Rev 1005/2016-2)

​

​Od dana 17.9.2020. je na snazi Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije (NN 102/2020).
 
Cijeli tekst zakona:


​