 „Naime, suprotno tvrdnji žalitelja prvostupanjski sud je pravilno iz spisa predmeta pod točkom I./ izreke izdvojio po službenoj dužnosti zabilješke koje sadrže obavijesti koji su dali građani u skladu s člankom 208. ZKP/08., jer se na njima ne može temeljiti sudska odluka. To stoga što policija u prethodnom postupku, u cilju ispitivanja je li počinjeno neko kazneno djelo i tko je počinitelj, prikuplja određene obavijesti na neformalan način, uređen općim policijskim propisima. Te radnje nisu nezakonite radnje, ali se upravo zbog svoje neformalnosti mogu koristiti samo za utvrđivanja nižeg stupnja sumnje u prethodnom postupku, ali ne i za utvrđivanja pravno odlučnih činjenica višeg stupnja vjerojatnosti, odnosno izvjesnosti da je kazneno djelo počinjeno, jer se takvo dokazivanje vrši strogo propisanim pravilima i na takvim se dokazima stoga i može temeljiti sudska odluka, za razliku od neformalnih radnji koje i nisu dokazi. S obzirom na to da je državni odvjetnik dostavio takve obavijesti uz optužnicu za kazneno djelo za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina, prvostupanjski sud ih je na temelju članka 351. stavka 1. ZKP/08 u vezi s člankom 86. stavkom 3. i 4. ZKP/08. bio dužan izdvojiti, iako stranke nisu predložile njihovo izdvajanje. (U tom smislu, VKS, Poslovni broj: I Kž-25/2021-4) 
0 Comments
„U odnosu na žalbu državnog odvjetnika prvenstveno se ističe kako optuženiku, uzimajući u obzir pretpostavku nevinosti, kao otegotno nije mogao cijeniti da se protiv njega vode drugi kazneni postupci zbog istih kaznenih djela. Međutim, u pravu je državni odvjetnik da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio činjenicu optuženikove ranije osuđivanosti, s obzirom da iz izvatka iz kaznene evidencije Ministarstva pravosuđa za optuženika proizlazi da je do počinjenja kaznenih djela za koja je osuđen u ovom kaznenom postupku počinio tri kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju, dva kaznena djela prijevare te kazneno djelo povrede dužnosti u slučaju gubitka, prezaduženosti ili nesposobnosti za plaćanje, kako na uvjetne kazne tako i na kazne zatvora što na njega nije utjecalo da se suzdrži od počinjenja novih kaznenih djela, a ni nakon počinjenja kaznenih djela nije uskladio svoje ponašanje sa zakonom s obzirom da je ponovno osuđen zbog dva kaznena djela prijevare“. (U tom smislu, VSRH, Posl. Broj: I Kž 289/2019-4)
„Polazeći od materijalnopravnog stajališta da su potpisivanjem punomoći tuženica i tužiteljica zaključile ugovor o nalogu u smislu odredbe čl.763. st.1. ZOO-a te da je prema čl.776. st.1. ZOO-a, ako nije drugačije ugovoreno nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla, prvostupanjski sud zaključuje da odvjetnik obračunava nagradu za svoj rad kad ispuni nalog stranke u cijelosti, a to bi bilo pravomoćnim okončanjem parničnog ili ovršnog postupka kad i dospijeva naplata odvjetničke usluge ili otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Imajući u vidu da je tužiteljica tuženici otkazala punomoć tijekom 2011.g. o čemu je i obavijestila tuženicu dostavom dopisa uz sporni račun, a da naplata odvjetničke usluge dospijeva otkazom punomoći i zastarijeva u općem zastarnom roku te počinje teći prvog dana poslije otkaza punomoći ili prvog dana poslije pravomoćnog okončanja postupka sukladno čl.215. st.1. ZOO-a, prvostupanjski sud zaključuje da nije nastupila zastara tražbine tužiteljice za zastupanje u predmetima Ovr-787/07 i Ovr-6/09 u kojima je otkazana punomoć tijekom kolovoza 2011.g., a niti u predmetima broj: P-609/07 koji je pravomoćno okončan 13. lipnja 2008.g. i broj: P-207/05 koji je pravomoćno okončan 31. ožujka 2009.g., a to iz razloga što je tužiteljica prijedlog za ovrhu podnijela 21. prosinca 2012.g“. (U tom smislu, ŽS Varaždin, Posl. broj: 37 Gž-596/16-2)
 Prethodno se pisalo o ovrhama i poslodavcima. Međutim, unatoč svemu što se navelo postoje i dalje poslodavci koji provode ovrhu iako to nisu dužni činiti sukladno čl. 197. OZ-a. U tom kontekstu postaje jasno da dužnik mora imati neko pravno sredstvo na raspolaganju kako bi utjecao na takvo ne zakonito postupanje. Ako se prihvati drugačije to bi značilo kako konačnu odluku o tome mora li se provesti ili ne izvansudska ovrha donosi isključivo poslodavac. S druge strane, kada se pogleda Ovršni zakon može se jasno vidjeti kako se niti jedna odredba zakona ne odnosi (izričito) na situaciju gdje poslodavac provodi ovrhu iako to nije bio dužan učiniti sukladno čl. 197. OZ-a. Može li se kazati kako u tom slučaju ne postoji nikakav pravni lijek? Ne može. Naime, poslodavac dobiva zahtjev za (izvansudsku) provedbu ovrhe kada se radi o pravomoćnom (javnobilježničkom) rješenju o ovrsi. No, zašto vjerovnik šalje zahtjev za izvansudsku ovrhu poslodavcu a ne FINI? U pravilu zato jer želi preskočiti red naplate koji je na FINI. Drugim riječima, želi biti prvi u redu naplate. To svakako nije sukladno zakonu (čl. 197. OZ-a) pa takvo ponašanje poslodavca i vjerovnika ne ide na štetu samo dužnika već i drugih (mogućih) vjerovnika koji su sukladno zakonu pokrenuli izravnu naplatu putem FINE. Stoga se valja pitati: kako se može pobijati pravomoćno rješenje o ovrsi kada se radi o izvansudskoj ovrsi? U tom pogledu sudska praksa navodi kako u „konkretnom slučaju doneseno je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koje je postalo pravomoćno, i kojim je određena ovrha pa se u takvom postupku može koristiti pravni lijek propisan odredbom članka 50. OZ. Prema odredbi članka 284. stavak 5. OZ tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. OZ-a protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od tog suda da odgodi ovrhu odnosno pred njime poduzimati druge radnje koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe, dakle, iz iznesenog proizlazi da je i u tom postupku pravni lijek žalba, a ne prijedlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz članka 210. stavak 1. OZ-a“ (u tom smislu ŽS Dubrovnik, Poslovni broj: Gž Ovr-24/2018-2). Što nam govori spomenuta presuda? Pravomoćno javnobilježničko rješenje o ovrsi u slučaju izvansudske ovrhe može se pobijati žalbom iz čl. 50. OZ-a u vezi s čl. 284. st. 5. OZ-a. Budući da poslodavac provodi upravo izvansudsku ovrhu mišljenja sam kako valja izjaviti upravo taj pravni lijek. Tako čl. 284. st. 5. OZ-a navodi kako: „Tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu iz članka 287. ovoga Zakona protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe“. U tom pogledu ne bi trebalo biti sporno kako ovršenik može izjaviti upravo taj pravni lijek kada poslodavac provodi ovrhu na plaći na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi iako to nije dužan činiti sukladno čl. 197. OZ-a. Naposljetku valja napomenuti da niti u zakonu, ali niti citiranoj presudi nije izričito navedeno kako se u slučaju ovrhe kod poslodavca može izjaviti baš pravni lijek iz čl. 50. OZ-a u vezi s čl. 284. st. 5. OZ-a. Tako sam kreirao jedan ad hoc pravni lijek (žalbu sukladno čl. 50. OZ-a u vezi s čl. 284. st. 5. OZ-a) pa se nadam kako će u buduće stalna sudska praksa potvrditi kako je bilo ispravno primijeniti upravo taj pravni lijek na onu situaciju kada poslodavac provodi izvansudsku ovrhu iako to nije dužan činiti sukladno čl. 197. OZ-a. Piše: M/V
„Tužitelj iseljenjem tuženika nastoji ostvariti zaštitu prava vlasništva R. H. na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, međutim, sadržaj spisa ne daje osnovu za zaključak da je prisilno iseljenje tuženika (odnosno predaja u posjed tužitelju stana slobodnog od osoba iz stvari) nužno u demokratskom društvu. Kod toga valja najprije istaknuti da je predmetna nekretnina u vlasništvu R. H., u režimu javnog dobra u općoj uporabi i pod upravom tužitelja. Tužitelj je tijelo javne vlasti odnosno pravna osoba koja obavlja javne ovlasti (što i sam potvrđuje u prigovoru protiv prvostupanjskog rješenja o plaćanju sudske pristojbe) te isti, kako je navedeno, upravlja nekretninom u vlasništvu R. H., što nadalje znači da u ovom slučaju ne postoje suprotstavljeni interesi dviju privatnih osoba. Tužitelj, međutim, nije tijekom prvostupanjskog postupka dao nikakvo razumno i adekvatno obrazloženje na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je iseljenje tuženika nužno, odnosno da za isto postoji prijeka/neodgodiva društvena potreba, a legitimni interes javne vlasti da kontrolira svoju imovinu sporedan je u odnosu na pravo tuženika na poštivanje njegova doma (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014.). Tužitelj i vlasnica nekretnine su pravne osobe pa istu nekretninu, po naravi stvari, ne bi mogli koristiti za vlastito stanovanje, a kako tužitelj nije u prvostupanjskom postupku dao nikakvo razborito objašnjenje o nužnosti iseljenja tuženika, odnosno da za time postoji prijeka društvena potreba, i koja bi to društvena potreba bila, u konkretnom slučaju u kojem, ponavlja se, ne postoje suprotstavljeni interesi dviju ili više privatnih osoba, preteže pravo tuženika, kao fizičke osobe, na poštovanje njegova doma (time da iz provedenih dokaza nedvojbeno ne proizlazi da bi tuženik mogao živjeti kod svojih roditelja niti da on ima dugoročno stabilne prihode na temelju kojih bi mogao na drugi način dugoročno ostvariti stambeno zbrinjavanje), što ipak, valja na ovom mjestu primijetiti, ne anulira pravo tužitelja da od tuženika potražuje naknadu za uporabu predmetnog stana, no to nije predmet ovog postupka“. (U tom smislu ŽS Varaždin, Poslovni broj: 35 Gž-1724/17-2)
„U provedenom postupku je utvrđeno: - da je tužiteljici ugovor o radu redovito otkazan – otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, - da iz obrazloženja predmetne Odluke proizlazi kako je nakon više usmenih upozorenja radnica dana 15. listopada 2015. usmeno, zatim dopisom od 18. listopada 2015. pismeno kao i 22. listopada 2015., upozorena na povredu obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza ugovora o radu, a radi učestalog korištenja interneta, facebooka i skypa na radnom mjestu, te neizvršavanja radnih obaveza, kao i zbog neljubaznosti prema kupcima zbog čega je umanjila mogućnost većeg prometa, te da je svojim ponašanjem stvorila i nesklad unutar radnika, - da je tužiteljica doista kontinuirano i ustrajno kršila obveze iz radnog odnosa na rečeni način (koristila je internet i facebooka bez da je za to imala potrebe s obzirom na posao koji je obavljala, neljubazno se odnosila prema kupcima, te je također neprimjereno i nepotrebno s kupcima komentirala određene proizvode, a zbog čega je promet bio umanjen), - da je u tom pravcu u više navrata i usmeno i pisano upozoravana na kršenje obveza iz radnog odnosa, - da je i nakon ovih upozorenja nastavila kršiti obveze iz radnog odnosa, odnosno počinila je nove povrede obveza iz radnog odnosa, - da tuženik nije postupio protivno odredbi članka 119. ZR-a odnosno da zbog okolnosti konkretnog slučaja nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužiteljici omogući iznošenje obrane, - da s obzirom na tužiteljičino kontinuirano i ustrajno kršenje obveza iz radnog odnosa, a koje radne obveze je nastavila kršiti i nakon upozorenja od strane nadređenih, tuženik je imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice ispravno zaključujući da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 115. stavak 1. točka 3. ZR-a za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. Naime, da bi se radilo o skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa potrebno je kumulativno ispunjenje tri uvjeta: da se radi o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa; da je obveze kršio isključivo radnik; te da je radnik obveze kršio s namjerom, a kako je ispunjenje ovih uvjeta u konkretnom slučaju prema utvrđenom činjeničnom stanju ostvareno, to je pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je tuženik imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici iz razloga skrivljenog ponašanja radnika“. (U tom smislu ŽS Split, Poslovni broj: Gž R-872/2018-2)
„U odnosu na žalbeni navod kojim se tuženica poziva na pravo na dom, odnosno ističe da predmetna nekretnina predstavlja jedini dom u kojem živi sa svojim sinom i u tom pravcu na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-3774/12 od 10. prosinca 2015., valja reći da se pitanje prava na poštovanje doma ne nameće automatski u svakom sporu vezano uz prisilno iseljenje, već je stranka dužna pozvati se (istaknuti) na povredu tog prava, kako se to ukazuje u navedenoj odluci Ustavnog suda, a što tuženica tijekom postupka nije učinila niti izrijekom, a niti to proizlazi iz njezinih navoda u postupku koji bi eventualno u svojoj biti predstavljali pozivanje na pravo na dom. Stoga, kako tuženica tek u žalbi po prvi puta ukazuje na povredu prava na dom, a čl. 352. st. 1. ZPP onemogućava iznošenje novih činjenica, kao i predlaganje novih dokaza tek u žalbi, to njezini navodi izneseni u tom pravcu u žalbenom postupku nisu uzeti u razmatranje“. (U tom smislu, ŽS Zadar, Poslovni broj: 13 Gž-24/18-2)
„Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ispis poruka s mobitela žrtve M. B., čiji sadržaj je dobrovoljno predao policijskom službeniku PP Omiš, nije nezakonit dokaz te je ispravno obrazložio okolnosti iz kojih je zaključio da radnja koju je poduzeo policijski službenik sadržajno ne predstavlja pretragu pokretnih stvari (mobilnog uređaja) kao i da policijski službenik nije aktivno intervenirao kako bi pronašao sadržaj pohranjen u mobilnom uređaju, kada bi se radilo o pretrazi, već je fotografirao mobitel s porukama koje su izmjenjivane s telefonskih brojeva korisnika M. B. i P. P. i učinjene dostupnim policijskom službeniku od strane M. B.. U konkretnom slučaju se, dakle, ne radi o dokaznoj radnji pretrage pokretne stvari koja je regulirana odredbama članka 240.-250. ZKP/08. (zajedničke odredbe za sve pretrage) odnosno odredbama članka 257.-260. ZKP/08. koje se odnosno na pretragu pokretne stvari i bankovnog sefa, s tim da se u odredbi članka 257. stavak 1. ZKP/08. među uređaje nad kojima se ova pretrage obavlja, navode i telefonski uređaji. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio, cijeneći sadržaj iskaza u svojstvu svjedoka ispitanog policijskog službenika, da nije izvršeno istraživanje sadržaja tog uređaja u smislu odredbe članaka 240. stavka 1. ZKP/08., pa nije osnovana žalba okrivljenog M. B. u dijelu u kojem tvrdi da su predmetne fotografije nezakoniti dokaz jer su pribavljene bez naloga suca istrage odnosno bez naloga tijela koje poduzima pretragu čime je postupljeno protivno odredbama članka 242. i 257. ZKP/08“. (U tom smislu, VKSRH, Poslovni broj: I Kž-7/2021-4)
„Prema odredbi članka 14. stavka 6. OZ-a, zahtjev za naknadu troškova se podnosi najkasnije u roku od trideset dana od dana završetka postupka. Žalitelj ne spori da bi zahtjev za naknadu troškova podnio po proteku roka od 30 dana od dana završetka postupka, već smatra kako se na njega, s obzirom da nije stranka u postupku, navedeni rok ne primjenjuje. Naime, smatra kako se na njega valjaju primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, odnosno odgovarajući propisi koji reguliraju fakturiranje usluge u smislu financijskih propisa i obveza za pružatelje usluga, a ne Ovršni zakon. U odnosu na žalbene navode, žalitelju je za odgovoriti kako se rok propisan odredbom članka 14. stavka 6. OZ-a, zakonski rok (prekluzivni rok), čijim propuštanjem se gubi pravo naknadnog zahtijevanja procesne radnje. Pritom nije od značenja činjenica što bi žalitelj bio privremeni punomoćnik stranke, jer on ne može imati veća prava od stranke koju zastupa, a Pravilnikom o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine", broj 5/14, 75/14, 5/15, 28/15 i 103/15) nije propisan posebni rok u kojem bi privremeni zastupnik mogao zahtijevati naplatu troškova postupka“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž Ovr-19/2021-2)
OVRHE I POSLODAVCI: KONTINUITET SUDSKE PRAKSE U TUMAČENJU ČL. 197. I 201. OZ-A (VELJAČA 2021.)4/7/2021 „U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je ovršni prijedlog usmjerio prema poslodavcu ovršenika, a podnošenje takvog prijedloga je vremenski ograničeno i ovisno o trajanju ovršnog postupka jer je odredbom čl. 201. st. 2. OZ-a propisano da se takav prijedlog može podnijeti do završetka ovršnog postupka, što podrazumijeva da se vodi sudski ovršni postupak. Postupak na pokretanje kojeg odredba čl. 201. OZ-a ovlašćuje ovrhovoditelja je adhezijski postupak. Obzirom da je ovrhovoditelj zatražio ovrhu protiv poslodavca čime je pokrenuo sudski ovršni postupak nakon bezuspješne izvansudske ovrhe koju je nastojao provesti temeljem pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi takav prijedlog se treba odbaciti iz razloga što ovrhovoditelj traži namirenje protiv poslodavca ovršenika protiv kojeg ne raspolaže ovršnom ispravom, a niti se radi o postupku sudske ovrhe protiv ovršenika u kojem bi poslodavac propustio postupiti po sudskom rješenju o ovrsi. Niti jedna odredba Ovršnog zakona koja se odnosi na izvansudsku ovrhu ne određuje da se u slučaju nepostupanja poslodavca ili isplatitelja stalnog novčanog primanja temeljem pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi primjenjuje odredba o izravnom provođenju ovrhe protiv poslodavca kao u tijeku sudske ovrhe u smislu odredbe čl. 201. st. 1. - 3. OZ-a. Stoga je takav prijedlog ovrhovoditelja nedopušten jer je odredbom čl. 201. st. 3. OZ-a određeno da ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku tek ukoliko poslodavac ne postupi po pravomoćnom rješenju kojim mu je naloženo da ovrhovoditelju isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž Ovr-38/2021-2)
|
Archives
April 2021
Categories
All
|
||||||||||||||||||||||
RSS Feed
