Dragi čitatelji i pratitelji!😀

Danas se obilježava 1. godišnjica portala pravnikhr !🎉🎊🎉

U ovih godinu dana objavljene su mnoge analize i komentari. Osim toga, putem ažuriranih zakona, primjera pravnih akata te svakodnevnih objava sudske prakse kreirala se značajana baza ažuriranih podataka - koji su dostupni svima!

Mnoge poruke podrške i pozitivni komentari svakako su poticaj za nastvak djelovanja! 💪

Iako portal (kao niti sam projekt) nije financiran od strane Republike Hvatske, te iako nije vezan za niti jednu političku stranku, udrugu ili zakladu prepoznat je na području Republike Hrvatske - ali i šire!

Hvala svima! 😉

PRAVNIKHR
​

„Osumnjičenici smatraju da nema potrebe da ih se ponovno ispituje, kako je naloženo pobijanim rješenjem, jer su za ovo kazneno djelo već bili ispitani po policijskom istražitelju, uz snimanje, u policijskoj postaji.
 
Shvaćanje je vijeća da ispitivanje osumnjičenika od strane policije (policijskog službenika, a ne kako žalba navodi policijskog istražitelja) iz čl. 208.a ZKP-a spada u izvide, koji nisu dio kaznenog postupka, niti je policija tijelo koje može samostalno (bez naloga državnog odvjetnika) voditi kazneni postupak, pa zbog navedenog takvo ispitivanje ne može zamijeniti dokaznu radnju prvog ispitivanja okrivljenika, koja se provodi na temelju čl. 272. do čl. 282. ZKP-a, tj. ispitivanje osumnjičenika od strane policije na temelju čl. 208.a ZKP-a ne predstavlja ispunjenje nužne pretpostavke za podizanje optužnice da okrivljenik prije podizanja iste mora biti ispitan (čl. 341. st. 4. ZKP-a), već je potrebno okrivljenika ispitati sukladno čl. 272. do čl. 282. ZKP-a. Naravno, nema sumnje da se takvo ispitivanje osumnjičenika od strane policije može koristiti kao dokaz u postupku.
 
Pobijano rješenje ispitano je i sukladno čl. 494. st. 4. ZKP-a, kojom prilikom nije utvrđeno da bi isto donijelo neovlašteno tijelo, ili da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, tj. da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu kojeg od osumnjičenika“.
 
(U tom smislu ŽS Bjelovar, Poslovni broj: Kv II-24/2019-2)
 
 ​

„U provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj nije dokazao da je tuženik vlasnik televizijskog prijamnika, iako se je on vodio u evidencijama tužitelja kao vlasnik pod brojem 7042941 od 1. prosinca 1987. godine do 1. rujna 2011. godine, kada je odjavljen, iz kojeg razloga sud temeljem odredbe čl. 53. Zakona o hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“ broj 137/10 i 76/12 – dalje: Zakon o HRT-u) utvrđuje da tuženik nije u obvezi platiti utuženu pristojbu u razdoblju od srpnja do prosinca 2003. godine. Naime, tijekom postupka tužitelj je predao u spis prijavu prijamnika od 1. prosinca 1987. godine, ali tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da tu prijavu nije potpisao tuženik niti je utvrđeno da ju je potpisao bilo tko od članova njegove obitelji. Kako su prema odredbi čl. 53. Zakona o HRT-u vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika na području Republike Hrvatske dužni HRT-u plaćati pristojbu, koje obveze se oslobađaju ako prijamnik odjave, tužitelj je u postupku trebao dokazati da je tuženik vlasnik prijamnika, što po pravilnom utvrđenju suda nije dokazao, jer prijava prijamnika koja nije potpisana po tuženiku, iako je u njoj navedeno ime i prezime i adresa tuženika, nije dokaz vlasništva prijamnika, iz kojih razloga je pravilno ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Općinskog suda u Šibeniku broj Ovrv-7803/04 od 18. travnja 2005. godine“.

(Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, Gž-2305/17-2)

​

„Nezakonitim dokazom žalitelj smatra snimak nadzorne kamere postavljene na staji oštećenika. Žalitelj ističe kako nigdje nije bilo natpisa da je nadzirani objekt pod video nadzorom što smatra nezakonitim, a posljedično navedenom smatra da je snimka nadzorne kamere nezakonita. Nasuprot ovakvom stavu žalitelja snimka nadzorne kamere postavljene na privatnom posjedu oštećenika, koja snima nekretninu oštećenika po stavu ovog drugostupanjskog suda zakonit je dokaz bez obzira da li snima unutrašnjost objekta na koji je video nadzor postavljen ili pak prostor izvan tog objekta. To zato jer se radi o snimci video nadzora nekretnine u privatnom vlasništvu, konkretno vlasništvu oštećenika, koji postavljanjem video nadzora štiti vlasništvo svoje nekretnine kao i pokretnina smještenih na njoj od zadiranja trećih neovlaštenih osoba. O tome, po stavu ovog suda, budući se radi o privatnom vlasništvu, oštećenik kao vlasnik nije bio dužan upozoriti treće osobe“.

(U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj: 21 Kž-344/17-4)

​

Prethodno sam imao priliku vrlo detaljno objasniti kada poslodavac ima obvezu - sukladno zakonu i stalnoj sudskoj praksi - provesti prisilnu naplatu (odnosno ovrhu).

https://www.pravnikhr.com/portal-pravnikhr/moraju-li-poslodavci-duzni-provoditi-ovrhe

Međutim, unatoč tomu neki poslodavci (nažalost) i dalje ne poštuju pozitivne pravne propise i stalnu sudsku praksu sudova u Republici Hvatskoj pa na štetu dužnika ali i drugih vjerovnika provode prisilnu naplatu iako to nisu dužni činiti.

Za to postoje mnogi razlozi. Tako primjerice u većim firmama navodni pravnici koji rade u pravnoj službi ne poznaju pozitivne pravne propise i stalnu sudsku praksu sudova u Republici Hvatskoj. To je doista bizarno jer vezano uz ovu temu ne treba biti čak ni pravnik već je dovoljno biti pismen. Bilo bi za pretpostavljati da osobe koje rade u pravnoj službi, neovisno o tome jesu li pravnici ili nisu, znaju čitati i pisati. Međutim, to očito nije tako jer se i dalje ovrhe provode na štetu dužnika ali i drugih vjerovnika koji postupaju sukladno zakonu (odnosno traže izravnu naplatu putem FINE).

S druge strane, u manjim firmama odnosno poduzećima, poslodavci možda i shvaćaju kako ne trebaju provesti ovrhu, ali ju opet provedu jer se boje da ih vjerovnik ne ovrši.

Taj strah uglavnom proizlazi iz čl. 201. OZ-a:

                 Odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka
                                                                         Članak 201.
„(1) Ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi.
(2) Prijedlog iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj može podnijeti do završetka ovršnoga postupka.
(3) Na temelju pravomoćnog rješenja iz stavka 1. ovoga članka ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku“.
 
Kada (neki) poslodavci vide navedeni članak zakona prestraše se i provedu ovrhu iako to nisu dužni činiti sukladno zakonu.
No, postoji li opravdani razlog za takvo panično postupanje poslodavca?
Naravno da ne!

U tom kontekstu valja se pitati: kada se uopće može primijeniti ta odredba zakona?

Čl. 201. OZ-a će se primijeniti ako:
1. Poslodavac ima obvezu provesti ovrhu.
2. Se radi o sudskoj ovrsi.

Kada poslodavac ima obvezu provesti ovrhu detaljno je objašnjeno u uvodnom linku.

Sada ću se osvrnuti na pretpostavku navedenu pod toč. br. 2). Kao i obično slijedim sudsku praksu viših sudova:

„U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je ovršni prijedlog usmjerio prema poslodavcu ovršenika, a podnošenje takvog prijedloga je vremenski ograničeno i ovisno o trajanju ovršnog postupka jer je odredbom članka 201. stavka 2. OZ-a propisano da se takav prijedlog može podnijeti do završetka ovršnog postupka, što podrazumijeva da se vodi sudski ovršni postupak. Postupak na pokretanje kojeg odredba članka 201. OZ-a ovlašćuje ovrhovoditelja pravna teorija definira kao specifičan adhezijski ovršni postupak. Obzirom da je ovrhovoditelj zatražio ovrhu protiv poslodavca čime je pokrenuo sudski ovršni postupak nakon bezuspješne izvansudske ovrhe koju je nastojao provesti temeljem pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi pravilno primjenjujući materijalno pravo, njegov prijedlog je valjalo odbaciti kao nedopušten iz razloga što ovrhovoditelj traži namirenje protiv poslodavca ovršenika protiv kojeg ne raspolaže ovršnom ispravom, a niti se radi o postupku sudske ovrhe protiv ovršenika u kojem bi poslodavac propustio postupiti po sudskom rješenju o ovrsi. Niti jedna Ovršnog zakona koja se odnosi na izvan sudsku ovrhu ne određuje da se u slučaju ne postupanja poslodavca ili isplatitelja stalnog novčanog primanja temeljem pravomoćnog i ovršnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi primjenjuje odredba o izravnom provođenju ovrhe protiv poslodavca kao u tijeku sudske ovrhe u smislu odredbe članka 201. stavka 1. – 3. OZ-a.
Uzgredno, ovrhovoditelju je potrebno napomenuti kako odredbom članka 284. stavka 2. OZ-a, nije derogirana odredba članka 197. stavka 1. OZ-a, kojom je propisano da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
Odredba članka 197. stavka 1. OZ-a izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj 93/14.) i stupila je na snagu 1. rujna 2014., te se prema njoj ovrha na plaći koju provodi poslodavac može odrediti samo ako poslodavac ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke.
U protivnom, ako se plaća ovršeniku isplaćuje na račun kod banke, ovrha na plaći se određuje i provodi prema odredbama OZ-a o ovrsi na novčanoj tražbini po računu (članak 204.-207. OZ-a)“.
(U tom smislu, ŽS Split, Gž Ovr-387/2020-2)
 
„Postupak prisilne naplate od ovršenikovog poslodavca onih iznosa koje je propustio obustaviti od ovršenikove plaće pretpostavlja postojanje sudskog ovršnog postupka protiv ovršenika, te ne postupanje njegovog poslodavca po rješenju o ovrsi koje je donio sud, pa stoga nema mjesta pokretanju ovog postupka protiv poslodavca kod izvansudske ovrhe, a na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika određene općenito na imovini ovršenika, na novčanim sredstvima ovršenika po svim računima i na stalnim novčanim primanjima“.
(U tom smislu, ŽS Bjelovar, Gž Ovr-57/2019-2)
 
„Naime, čl. 201. OZ-a propisano je da ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi, a koji prijedlog ovrhovoditelj može podnijeti do završetka ovršnog postupka. Na temelju tog pravomoćnog rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku.
Iz sadržaja gore citirane odredbe OZ-a, prema uvjerenju ovog suda postupak prisilne naplate onih iznosa koje je ovršenikov dužnik propustio obustaviti od ovršenikove plaće pretpostavlja postojanje sudskog ovršnog postupka protiv ovršenika, te ne postupanje njegovog poslodavca po rješenju o ovrsi koje je donio sud. Navedeno ima za posljedicu da nema mjesta pokretanju ovog postupka protiv poslodavca kod izvansudske ovrhe, a na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika određene općenito na imovini ovršenika.
(U tom smislu, ŽS Rijeka, Posl.br. Gž Ovr-712/2019-2)
Sve navedene presude možete pronaći na dnu ove objave.
 
Nije sporno kako iz navedenog proizlazi da se čl. 201. OZ-a primjenjuje samo kada se radi o sudskoj ovrsi (toč. br. 2.) a poslodavac ima obvezu provoditi ovrhu (toč. br. 1.) . Drugim riječima čl. 201. OZ-a će se (eventualno) primijeniti kada postoji sudski ovršni postupak protiv ovršenika a poslodavac nije proveo ovrhu iako je to bio dužan učiniti. A contrario, čl. 201. OZ-a ne može se primijeniti kada se radi o pravomoćnom javnovilježničkom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.
 
Shodno svemu navedenom, kada poslodavac zaprimi zahtjev za provedbu prisilne naplate mora prije svega ustvrditi mora li on ili ne - sukladno zakonu - provesti taj zahtjev. Naime, ako poslodavac provede ovrhu na zahtjev jednog vjerovnika, a sukladno zakonu to nije dužan činiti, on ne krši samo prava dužnika, već krši prava i eventualnih drugih vjerovnika koji stoje u redu naplate putem FINE. U tom kontekstu svakako je preporučljivo da svaki poslodavac ima uvid u zakone i stalnu sudsku praksu sudova RH.


 
P.S. Tzv. agencije za naplatu potraživanja (u stvarnosti obična trgovačka društva) nisu sudovi, odnosno tijela povezana s izvršavanjem javnih ovlasti. Shodno tomu, njihova tumačenja Ovršnog zakona ili nekih drugih pravnih popisa po sili zakona ne mogu imati isti pravni učinak kao i sudska praksa (odluke sudova). Naime, pravno gledajući, tumačenje zakona od strane trgovačkog društva koje obnaša djelatnost naplate potraživanja nije ništa drugačije od tumačenja zakona trgovačkog društva koje obnaša djelatnost prodaje hrane ili odjeće.
 

 
Piše:  M/V

​
 

„Okrivljenik 1. L. Š. izjavio je da su točni navodi iz optužnice i da mu je jako žao zbog navedenog slučaja, ali da jedino naglašava da navedene prilike nije ništa ukrao, odnosno ništa nije oduzeo, budući da je došla policija, a okrivljenik 2. M. Ž. izjavio je da su točni navodi iz optužnice i da se stidi što se našao pred sudom u vezi ovog događaja, te da žali i da se kaje zbog navedenog slučaja, uz nastavak da je pod velikim stresom i da ne želi odgovarati na postavljena pitanja, a da nije suglasan s predloženom sankcijom jer je prestroga. Dakle, okrivljenici 1. i 2. očitovali su se prethodno da se smatraju krivima za ono što im se stavlja na teret, te jedino da se protive postavljenom odštetnom zahtjevu V. d.d. Z. Osim toga, priznanje okrivljenika 2. M. Ž. potpuno je i s jasnom naznakom s čim se slaže, a s čim se ne slaže (nije suglasan sa predloženom sankcijom i postavljenim imovinskopravnim zahtjevom oštećenika), a dio iskaza kad navodi da se nalazi pod velikim stresom i da ne želi odgovarati na postavljena pitanja ne demantira, niti dovodi u pitanje vrijednost potpunog priznanja kaznenog djela, a kako ono stoji opisano u optužnici. Pri tom treba naglasiti da u optužnici ne stoji iznos koji se navodi u imovinskopravnom zahtjevu oštećenika, već onaj iznos vrijednosti stvari koje su konkretno otuđene i pronađene kod okrivljenika prilikom obavljanja očevida i uhićenja od strane policijskih djelatnika. U tom smislu, temeljem članka 464. stavka 7. i 8. ZKP/08, okrivljenik 2. M. Ž. nije ni mogao podnijeti žalbu glede žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“.
​
(U tom smislu, ŽS Split Kž-699/2017-6)
​

„Primjenom citiranih odredbi članka 18. i 19. Uredbe, sud u Republici Hrvatskoj je nadležan u postupku radi utvrđenja ništetnim ugovora o krediti po tužbi tužitelja koji ima prebivalište u Republici Hrvatskoj (kao potrošača jer se radi o potrošačkom ugovoru) protiv banke sa sjedištem u Austriji, jer stranke nisu ugovorile nadležnost drugog suda sporazumom nakon nastanka spora.


Prema odredbi članka 19. l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.


Potrebno je navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci poslovnog broja Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.


Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo prihvaćenjem prigovora apsolutne nenadležnosti i odbacivanjem tužbe“.


(U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž-1572/2020-2)
 
​

„U ovom predmetu riječ je o sporu radi proglašenja nedopuštenosti, pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate kojeg provodi FINA, Regionalni centar R.
 
Odredbom čl. 63. ZPP propisano je da je za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu sudskog ili upravnog ovršnog ili postupka odnosno u tijeku i u povodu stečajnog postupka mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni ili stečajni postupak, odnosno sud na čijem se području provodi upravna ovrha.
 
Kako se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu nije vodio ovršni postupak, već je navedeni sud samo donio zaključak o upućivanju tužiteljice u parnicu, dok u konkretnom slučaju ovrhu provodi FINA, Regionalni centar R., to je u smislu odredbe čl. 63. ZPP mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci“.

(U tom smislu, VSRH, Posl. broj: Gr1 458/2019-2)

​

​„Za priznanje odluka o novčanim kaznama sukladno članku 78.a ZPSKS nadležni su prekršajni i općinski sudovi prema mjestu gdje fizička osoba ima prebivalište ili boravište, a pravna osoba registrirano sjedište, odnosno prema mjestu gdje se nalazi imovina navedenih osoba ili gdje one ostvaruju dohodak.
 
Iz naprijed navedenih odredbi proizlazi da je za priznaje i izvršenje pravomoćne odluke - platnog naloga Republike Slovenije, Ministarstva, I. RS, OJ K-P-N, Broj: … izdan dana 01. travnja 2015., prema osuđeniku Z. P., s prebivalištem u N., nadležan Općinski sud u Pazinu, koji prema unutarnjem ustrojstvu, osim kaznenog odjela ima i prekršajni odjel koji vodi prekršajni postupak, pa nema sumnje da je za donošenje odluke o priznavanju i izvršenju predmetne pravomoćne odluke stranog tijela funkcionalno nadležan taj odjel kao i da o žalbama protiv odluka tog tijela, prema članku 95. stavku 1. točka 5. PZ odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, a ne Županijski sud u Puli – Pola.
 
Stoga, kako je pobijanu presudu donio Općinski sud u Pazinu, Kazni odjel koji ne vodi prekršajni postupak, kao funkcionalno nenadležno tijelo, umjesto Općinskog suda u Pazinu, Prekršajni odjel koje vodi prekršajni postupak, time je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP/08., zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti, čime je žalba osuđenika Z. P. postala bespredmetna“.
 
(U tom smislu, ŽS Pula, Poslovni broj: Kž–103/2021-7)