SUD NE MOŽE ODREDITI ZASTOJ POSTUPKA ZATO JER NIJE MOGUĆE UTVRDITI ADRESU BORAVIŠTA TUŽENIKA2/26/2021  “Naime, zastoj postupka predviđen je odredbom čl. 186. g. ZPP-a i zastoj postupka sud će odrediti kada stranke suglasno zatraže zastoj postupka radi pokušaja mirnog rješenja spora i taj zastoj može trajati najduže godinu dana i može se produžiti jednom na suglasni prijedlog stranaka. Dakle, zastoj postupka nije predviđen zbog toga što nije moguće utvrditi adresu boravišta tuženika, a pogotovo to ne predviđa odredba čl. 215. b. ZPP-a na koju se potpuno pogrešno poziva prvostupanjski sud u svojoj odluci. U konkretnom predmetu tuženik je učestvovao u ovom postupku i pristupao na ročišta i imao čak i punomoćnika i u jednom trenutku je prestao primati pozive zbog toga što je odselio ali iz potvrde prebivališta proizlazi da je njegovo prebivalište i dalje na adresi iz tužbe. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tuženik tijekom ovog postupka promijenio adresu odnosno mjesto boravišta a da o tome nije obavijestio prvostupanjski sud, a što je dužan temeljem odredbe čl. 145. ZPP-a. Zbog toga temeljem odredbe čl. 145. st. 5. ZPP-a, ako stranka ne obavijesti sud o promjeni adrese pa se zbog toga dostava nije mogla uredno obaviti sud će odrediti da se daljnje dostave u parnici obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda sve dok stranka ili njezin zastupnik ne priopće sudu novu adresu. Dakle, u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih uvjeta za zastoj postupka već je dostavu poziva za tuženika trebalo obaviti isticanjem poziva i drugih dostava na oglasnu ploču suda”. (U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj: Gž-1226/17-2) 
0 Comments
„Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku. Ovi zakoni usklađeni su s direktivom Vijeća 93/13 Evropske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te na taj način hrvatsko zakonodavstvo je usklađeno s pravnom stečevinom Evropske unije u području zaštite potrošača. O odredbi članka 16. stavak 8. Ugovora o kreditu kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora koji je pripremila banka, stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj te odredbe. Stoga je protivno žalbenim navodima takva ugovorna klauzula nepoštena odredba ugovora jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka s obzirom da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj morao putovati u R., a što bi s obzirom na njegovo mjesto stanovanja u K. uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu, a za to je potrebno i dosta vremena. Odluka prvostupanjskog suda sukladna je odredbi članka 19 l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Tužitelj kao korisnik kredita potrošač je prema odredbi članka 2. istog Zakona“. (U tom smislu, ŽS Vukovar, Poslovni broj: Gž-848/2019-2)
„Rješenje o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Z., Klasa: UP/I-415-02/2019-001/08819 od 17. lipnja 2019. te rješenje o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Z., Klasa: UP/I-415-02/2019-001/12192 od 10. rujna 2019., donesena su na temelju ovršnih isprava – rješenja predlagatelja osiguranja o naplati poreza i drugih javnih davanja, te takva rješenje o ovrsi sada predstavljaju provedbena rješenja radi namirenja tražbine ovrhovoditelja, odnosno ovdje predlagatelja osiguranja. Dakle, rješenja o ovrsi donesena u upravnim ovršnim postupcima radi naplate poreza i drugih javnih davanja, a na temelju ovršnih isprava, što je slučaj u konkretnom predmetu, iako su postala izvršna ne mogu predstavljati ovršne isprave u smislu odredbe članka 23. točka 4. OZ i na temelju takvih rješenja ne može se odrediti osiguranje novčane tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, budući da ista ne sadrže nalog za plaćanje duga. Citirana rješenja o ovrsi predstavljaju provedbena rješenja kojima je na temelju ovršnih isprava određena ovrha određenim sredstvom i na određenom predmetu ovrhe, a ne ovršne isprave, pa je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio predmetni prijedlog za osiguranje“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž Ovr-211/2020-2)
„Službeni dopis Ureda kojim je taj Ured od tuženika zatražio ispravak informacije, a kojeg je supotpisala tužiteljica kao predstojnica tog Ureda, se ne može smatrati i osobnim zahtjevom tužiteljice upućenim tuženiku radi objave ispravka informacije sukladno odredbi čl. 22. st. 2. ZM-a već bi se zahtjevom za objavu ispravka informacije mogao smatrati samo zahtjev kojeg je tužiteljica osobno uputila tuženiku. Budući da nije sporno da takav zahtjev tužiteljica tuženiku nije uputila prije podnošenja tužbe, ona sukladno citiranoj odredbi čl. 22. st. 2. ZM-a nema pravo na naknadu štete pa je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je ta presuda preinačena temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a na način da je tužbeni zahtjev odbijen“. (U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj: Gž-453/18-2)
“Međutim, valja istaknuti da iz sadržaja prvostupanjskog rješenja-izreke, proizlazi da je sud prvog stupnja oslobodio potrošača od preostalih obveza po dvije neizvršene osnove za plaćanje i to: OVRV-232/18-3 i OVRV-104/19 u kojima su kao vjerovnici navedena trgovačka društva I. d.d. i I.-V. d.o.o. I.. Dakle, da u izreci kao vjerovnik nije naveden žalitelj trgovačko društvo E. M. d.o.o. Z. Kod takvog stanja stvari, neovisno od činjenice da iz predmetnog elektroničkog spisa (list 21-22) proizlazi da je pored naprijed navedene dvije osnove ukupnog iznosa nenaplaćeneglavnice 543,90 kn u Očevidniku redosljeda osnova za plaćanje navedena i osnova koju jeFINA prestala izvršavati temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima sosnova OVRV-3670/16 vjerovnika E. M. d.o.o. Z., OIB: 76674680107, dakle žalitelja, zaprimljen 18. studenoga 2016. i to po osnovi glavnice 445,83 kn, kamata 94,15 kn, a što je sud prvog stupnja propustio utvrditi u razlozima pobijanog rješenja, proizlazi da žalitelj iako je u predmetnom jednostavnom postupku stečaja nad imovinom potrošača, imao status vjerovnika, nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv prvostupanjskog rješenja jer osnova žalitelja koju je FINA prestala izvršavati na temelju čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, nije uvrštena u popis osnova u odnosu na koju bi potrošač biooslobođen od preostalih obveza. Valja istaknuti da u takvom slučaju, pravni interes za podnošenje žalbe imao bi potrošač, ali ne i trgovačkog društvo E. M. d.o.o. Z. u odnosu na kojeg kao vjerovnika osnova nije uvrštena u izreci prvostupanjskog rješenja. Proizlazi da podnositelj žalbe trgovačko društvo E. M. d.o.o. Z., nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv navedene prvostupanjske odluke”. (U tom smislu, ŽS Rijeka, Poslovni broj:G-1285/2020-2)
„Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosudivši zatezne kamate od 09. svibnja 2019. do isplate, obrazlažući to tvrdnjom da zatezna kamata može teći tek od donošenja presude i pozivajući se na odluke županijskih sudova. U brojnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i županijskih sudova izraženo je pravno stajalište da zatezna kamata na neimovinsku štetu počinje teći od dana podnošenja odštetnog zahtjeva osiguravajućem društvu primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., u daljnjem tekstu: ZOOP), koji je lex specialis po pitanju uređenja obveze plaćanja zakonske zatezne kamate u slučaju nastanka štete uporabom prijevoznog sredstva koje podliježe obveznom osiguranju u prometu. Tako je prema čl. 12. st. 1. ZOOP-a odgovorni osiguratelj dužan u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti podnositelju zahtjeva obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporne, ili utemeljen odgovor ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporne, dok prema st. 4. citirane zakonske odredbe u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga članka oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Kako je tužitelj podnio tuženiku odštetni zahtjev na koji je tuženik odgovorio 09. svibnja 2019. na način da je otklonio obvezu isplate, a što znači da mu nije isplatio naknadu štete na koju ima pravo u propisanom roku iz čl. 12. st. 1. ZOOP-a, to tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate temeljem čl. 12. st. 4. ZOOP-a od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa dosudom zatezne kamate od dana kada je tuženik odgovorio na odštetni zahtjev tužitelja materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno“. (U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj: 26 Gž-62/2021-2)
„Tužitelj je tada, kao tuženik, podnio protutužbu radi isplate izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor. Prvostupanjski sud je protutužbu izdvojio u zasebni spis te je tu protutužbu pobijanim rješenjem odbacio temeljem čl. 186.a st. 6. ZPP-a i to zbog toga što se tužitelj prije podnošenja protutužbe nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, kako to nalaže odredba čl. 186.a st. 1. ZPP-a. Tužitelj se žali navodeći da je tuženik već manifestirao svoj stav prema postojećem stanju i to da ne priznaje potraživanje tužitelja na ime ulaganja u poslovni prostor pa stoga smatra da nije bilo nikakve svrhe da se tuženiku prije podnošenja protutužbe obraća sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Osim toga, poziva se i na dopis kojeg je uputio tuženiku, a u kojem se je pozivao na svoja ulaganja u predmetni poslovni prostor, smatrajući to svojim obraćanjem tuženiku radi razrješenja spora. Također smatra da, kada se radi o podnošenju protutužbe u parnici u kojoj su stranke već u sporu, ne bi trebalo primjenjivati odredbu čl. 186.a st. 1. ZPP-a. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 186.a st. 1. ZPP-a koja tužitelju nalaže da se prije podnošenja tužbe protiv R. H. obrati nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Prvostupanjski sud pravilno smatra da se ta odredba odnosi i na situaciju kada se podnosi protutužba protiv R. H.“ (U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj: Gž-757/17-2)
„Cilj stečaja potrošača je poštenog potrošača osloboditi od obaveza koji preostanu nakon unovčenja njegove imovine i raspodjele prikupljenih sredstava vjerovnicima, a ta raspodjela prikupljenih sredstava vjerovnicima provodi se u skladu s planom ispunjenja obveza ili u okviru postupka pred sudom. Utvrđeno je da je potrošač uz prijedlog za otvaranje postupka podnio plan ispunjenja obveza u kojem je predložio da ga sud u cijelosti oslobodi njegovih obveza, odnosno da postotak umanjenja tih obveza iznosi 100%. I po ocjeni ovoga suda, plan ispunjenja obveza u kojem potrošač traži tj. predlaže da ga sud u cijelosti oslobodi njegovih obveza, odnosno da postotak umanjenja tih obveza iznosi 100% ne može se smatrati planom ispunjenja obveza, već predstavlja svojevrsni zahtjev za oslobođenje od dugova. Prema odredbi čl. 10. st. 2. ZSP-a ovlašteni posrednik je dužan u izvansudskom postupku posvetiti osobitu pažnju zaštiti potrošača kao slabije strane u pravnom odnosu i postupati na način koji osigurava potpuno poštivanje osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i zaštite potrošača. Žalbeni navodi potrošača da je sporni plan ispunjenja obveza radio ovlašteni posrednik te da ga je samo potpisao nije osnovan jer ovlašteni posrednik pruža tehničku pomoć potrošaču, a ne predlaže plan ispunjenja obveza jer to je obveza potrošača. Dakle, potrošač u konkretnom slučaju nije iznio nikakav plan ispunjenja obveza uz prijedlog za otvaranje stečaja potrošača i stoga nije podnio sve potrebne isprave u skladu s navedenom zakonskom odredbom čl. 44. st. 3. ZSP-a. Zbog nepodnošenja plana ispunjenja obveza uz prijedlog za otvaranje postupka stečaja potrošača sud prvog stupnja donio je pravilnu i na zakonu osnovanu odluku kada je pozivom na odredbu čl. 44. st. 4. ZSP-a odbacio prijedlog potrošača. Naime, prema čl. 44. st. 4. istog članka, ako potrošač uz prijedlog za otvaranje postupka stečaja potrošača ne podnese isprave iz stavka 3. ovoga članka, sud će prijedlog odbaciti“. (U tom smislu, ŽS Varaždin, Poslovni broj: Gž-404/18-2)
„Prvenstveno je za naglasiti da je odredbom članka 65. ZPP- a, a koji se članak u konkretnom slučaju ima primijeniti s obzirom da se radi o sporu iz radnog odnosa, propisano da je, ako je u sporu iz radnog odnosa tužitelj radnik, pored suda koji je općemjesno nadležan za tuženika, za suđenje nadležan i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao odnosno sud na čijem se području rad morao obavljati te sud na čijem je području zasnovan radni odnos. Odredbom članka 20. stavka 2. ZPP-a propisano je da se sud može proglasiti, po službenoj dužnosti, mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. S obzirom da u predmetnom sporu ne postoji isključiva mjesna nadležnost nekog suda, već je ta nadležnost elektivna, a kako to uostalom proizlazi iz naprijed citirane odredbe članka 65. ZPP-a, nije bilo zakonskog temelja da se Općinski sud u Osijeku po službenoj dužnosti proglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari“. (U tom smislu, ŽS Split, Poslovni broj: Gž R-1210/2020-2)
„Prema odredbi čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, dalje ZJB) javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilna ovrha. Kod toga prema st. 6. istog članka isti učinak ima i privatna isprava koju je javni bilježnik potvrdio (solemnizirao). Iz javnobilježničkog akta je vidljivo da isti sadrži utvrđenu obvezu protivnice osiguranja na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i da isti sadrži izjavu protivnice osiguranja kojom ovlašćuje predlagatelja osiguranja da može tražiti neposrednu ovrhu na nekretninama upisanim zk. ul. … k.o. K. i zk. ul. … poduložak … k.o. U. Prema tome navedena isprava ne sadrži opću klauzulu ovršnosti, prema kojoj bi predlagatelj osiguranja (vjerovnik) imao pravo provesti neposredno ovrhu na drugim nekretninama u vlasništvu predlagatelja osiguranja. U smislu odredbe čl. 21. OZ ovršna isprava, između ostalog, je i ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava. Stoga po shvaćanju ovoga suda javnobilježnička isprava sastavljena kod javnog bilježnika B. J. ne predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje se moglo prisilno zasnovati založno pravo na drugim nekretninama u vlasništvu protivnice osiguranja, budući da u javnobilježničkoj ispravi nije navedena opća klauzula ovršnosti (tzv. klauzula exequendi) koja bi ovlašćivala predlagatelja osiguranja da može neposredno pokrenuti ovrhu na bilo kojoj nekretnini u vlasništvu protivnice osiguranja, odnosno na bilo kojem dijelu njezine imovine“. (U tom smislu, VSRH, Rev 530/13-3)
|
Archives
April 2021
Categories
All
|
||||||||||||||||||||
RSS Feed
